Nakon osam dana pobune u pariškim predgrađima, ali i desetak drugih gradova u Francuskoj, snage reda i institucije moći u toj zemlji mogu odahnuti. Unatoč službeno procijenjenoj šteti od preko milijardu evra, stotinama ozlijeđenih i hiljadama uhapšenih, neredi diljem zemlje nisu naposljetku zadobili razmjere onih iz 2005. godine, koji su trajali tri tjedna i potaknuli državu da proglasi tromjesečno izvanredno stanje.
No sličnosti između tih i ovih posljednjih nereda su brojne. Za početak tu je motiv. Deseci hiljada ljudi bili su na ulicama od 27. juna ove godine zbog policijskog ubojstva sedamnaestogodišnjeg Nahela Merzouka, kojeg je policija zaustavila zbog prometnog prekršaja u pariškom predgrađu Nanterreu. Ubojstvo je snimljeno i objavljeno na društvenim mrežama, što je izazvalo zgražanje dobrog dijela javnosti. Nerede 2005. potaknula je smrt dvojice dječaka, Zyeda Benne i Boune Traoréa, koji su poginuli navodno dok su se skrivali od policije na gradilištu, također u jednom od predgrađa Pariza.
Prosvjednici su iz sličnih razloga 2017. izlazili na ulice pariških predgrađa čak dva puta: prvi put u februaru nakon što je policija palicama silovala dvadesetdvogodišnjeg mladića prouzročivši mu trajni invaliditet i drugi put u martu nakon što je policija upucala pedesetdvogodišnjeg muškarca u njegovom domu. U svim tim slučajevima, i mnogim drugima koji su privukli manje pažnje javnosti, osim počinitelja slične su i žrtve: svi su odreda migrantskog porijekla. Iz perspektive prosvjednika, upravo je to porijeklo omogućilo zlostavljanje i ubojstva od strane policije koje stanovništvo tamnije boje kože, smatraju, natproporcionalno trpi.
Ove tvrdnje nisu bez temelja. Iako Francuska Republika izbjegava voditi statistiku temeljenu na rasi i etnicitetu, nedavno istraživanje Ipsosa pokazuje kako čak 91 posto ispitanih migrantskog porijekla smatra kako su doživjeli rasnu diskriminaciju, a četvrtina je doživljava svakodnevno. Otprilike polovica ispitanih doživjela je zaustavljanje i legitimiranje od strane policije bez povoda, dok su te brojke kod opće populacije bliže brojci od dvadeset posto.
Prema istraživanju Reutersa, policija je između marta i maja 2020. godine izdala 54 posto više kazni u departmanima – administrativnim područjima - koji imaju visok udio migrantske populacije (barem 19 posto) nego drugdje. Sve ovo sugerira sistematsko rasno profiliranje koje znatno umanjuje kvalitetu života ljudima tamnije boje kože. No nije pigmentacija jedino što ostavlja žrtve policijskog postupanja ili stanovnike pariških predgrađa ranjivima. Radi se odreda o ljudima iz radničke klase, skromnih prilika i slabih perspektiva za socijalnu mobilnost.
Iako se problem nereda u francuskim, osobito pariškim predgrađima, često predstavlja kao isključivo problem rase ili religije - zbog visokog udjela muslimana među populacijom - obično se zaboravlja da socijalni sukobi centra i periferije francuske metropole nisu započeli s vanevropskim migracijama nakon Drugog svjetskog rata.
Još prilikom industrijalizacije u 19. i ranom 20. stoljeću, osobito su sjeverna i južna pariška predgrađa bila mjesto naseljavanja najslabije plaćenih radnika, koji su često zbog svojeg statusa ulazili u nasilne sukobe sa snagama reda i institucijama moći.
Nije neobično da su mjesto najslabije plaćenih radnika, a onda i neka od tradicionalno siromašnijih predgrađa Pariza, zadnjih desetljeća "zauzeli" migranti, koji imaju najslabiji socijalni i drugi kapital te najsporije socijalno napreduju. Da je upravo socijalna situacija i besperspektivnost najsiromašnijih predgrađa jedan od osnovnih motiva za periodične pobune i nerede redovito naglašavaju sami prosvjednici.
Njihovi glasovi, međutim, ostaju zagušeni medijski revno prenošenim policijskim izvještajima o šteti i kampanjama dezinformacija koje provodi ekstremna desnica. Naime, kao i u ranijim prilikama, različiti su pojedinci i grupe dijelili snimke nereda, nesreća i drugih događaja iz različitih zemalja tvrdeći da se radi o izvještaju s prve linije "rasnog rata" u Francuskoj. Dobar dio te retorike probije se prečesto i u mainstream.
Za razliku od 2005. predstavnici vlasti ovog su puta nastojali ublažiti retoriku, priznati problem i izbjegavali su nazivati prosvjednike parazitima i štetočinama, što je ranije potpaljivalo vatru zbog klasnih i rasnih (osobito kolonijalnih) implikacija tih termina. No blaža retorika ne podrazumijeva spremnost da se suoče s dubljim uzrocima problema niti odustanak od represije kao glavne metode gušenja nereda.
Dok je tako, preostaje nam samo da čekamo da se scenarij ponovi, s težim ili lakšim posljedicama. O situaciji u francuskom društvu govori i činjenica da je pokrenuta kampanja prikupljanja pomoći za obitelj policajca Floriana M., optuženog za Merzoukovo ubojstvo. U njoj je 85 tisuća ljudi doniralo ukupno 1,6 milijuna eura, dok je za Merzoukovu obitelj 21 tisuća građana doniralo 400 tisuća eura.
