Teroristički napad koji se prošlog petka dogodio u Parizu bio je najgori takav napad na tlu Europe od onoga u Madridu 2004. godine, kada je poginula 191 osoba. U to vrijeme Al-Kaida je bila na vrhuncu svoga djelovanja, što ukazuje na to da ‘rat protiv terorizma’, koji će uskoro ući u svoju petnaestu godinu, nije rezultirao napretkom u borbi protiv terorizma.
Iako se nijedan od napada koji su se u tih 15 godina dogodili svojom sofisticiranošću ne može mjeriti s onim koji je Al-Kaida izvela u Americi 11. rujna 2001., ovaj u Parizu, u kojemu je poginulo 132 a ranjeno 352 ljudi, šokirao je javnost iz više razloga. Bila je to serija koordiniranih napada koji su se događali gotovo simultano na šest različitih lokacija i u kojima je direktno sudjelovalo osmero ljudi koji su bili spremni poginuti. Prvi napad sastojao se od tri samoubilačke detonacije u krugu stadiona Stade de France. Broj žrtava bio je minimalan jer teroristi nisu uspjeli prodrijeti u prostor stadiona, ali je zato simbolika nedvosmislena, jer se na stadionu odvijala prijateljska nogometna utakmica između Francuske i Njemačke, a prisustvovao joj je i francuski predsjednik Francois Hollande.
Belgijski ministar unutarnji poslova Jan Jambon izjavio je da vlada ‘nema kontrolu’ nad Molenbeekom, briselskim kvartom s kojim se povezuje nekoliko terorističkih napada u prošlosti, uključujući i onaj na redakciju ‘Charlieja Hebdoa’
Neposredno nakon toga, drugi je tim terorista bio znatno djelotvorniji jer su napadači naoružani kalašnjikovima izrešetali nekoliko desetaka posjetitelja četiri restorana i kafića u 10. i 11. arondismanu. I ovdje je simbolika bila pomno razrađena jer se radi o dijelu grada koji prolazi ubrzanu gentrifikaciju i predstavlja samo središte zabave, druženja i pariškog načina života. Nisu napadnuti ni politički ni financijski centar grada, ali ni novinari, satiričari i Židovi, kao što je to bio slučaj u siječnju, u redakciji tjednika ‘Charlie Hebdo’ i dućanu košer hrane. Zašto su odabrali baš ova mjesta u prijestolnici države koja se diči sekularnim republikanizmom objasnili su iz same terorističke skupine Islamska država: odgovornost za napade preuzela je objavom u kojoj piše da je Pariz ‘prijestolnica prostitucije i opscenosti i nositelj zastave križa u Europi’.
Orgijanje nasilja završilo je na također pomno odabranoj lokaciji, koncertu američke rock grupe Eagles of Death Metal u dvorani Bataclan. Tamo su teroristi za taoce uzeli gotovo tisuću posjetitelja koncerta i nasumično na njih pucali. Kada je opsada završila upadom specijalne policije u dvoranu, 89 ljudi bilo je ubijeno. Dok su pucali, teroristi su govorili da je napad osveta za sudjelovanje Francuske u zračnoj kampanji na uporišta ISIL-a u Iraku i Siriji.
Ovi napadi značajni su jer demonstriraju da se organizacija do neke mjere centralizirala kako bi njezini napadi rezultirali što većim brojem žrtava. Pokazuju i da ISIL više nije zaokupljen isključivo konsolidiranjem svojih teritorija na području Bliskog istoka, već je postao globalna teroristička organizacija koja terorizam koristi kao oblik obrambene politike u cilju osvete za napade na svom teritoriju. Isto tako, događaj u Parizu na neki je način samo kruna serije terorističkih napada koji su se posljednjih mjeseci događali u Saudijskoj Arabiji, Ankari, Bagdadu, Bejrutu i na Sinajskom poluotoku, gdje je srušen ruski putnički avion i ubijeno 224 ljudi. Ti napadi pokazuju da je Islamska država učvrstila suradnju s ‘vilajetima’, odnosno podružnicama u Libiji i Egiptu, što je čini sličnijom Al-Kaidi nego teritorijalno fokusiranoj vojsci kakvom se predstavljala dosad.
Kako će se pokazati u naknadnim analizama, francuske vlasti reagirale su upravo onako kako se ISIL nadao. Predsjednik Hollande izjavio je da ovi napadi predstavljaju ‘objavu rata’, a vlada je uvela izvanredno stanje koje će trajati tri mjeseca i koje joj daje mogućnost lakšeg hapšenja i pretresa stanova. Izvanredno stanje podrazumijeva i labavljenje procedure za oduzimanje državljanstva i zatvaranje ‘radikalnih’ džamija, a predsjednik Hollande u ponedjeljak je najavio da će inicirati izmjene Ustava u cilju povećanja ovlasti represivnog aparata. U sljedećim danima izvršeno je 168 racija u kojima je uhapšeno 23 ljudi, a njih 104 stavljeno je u kućni pritvor, pri čemu je pronađeno 19 komada oružja.
Iako je odgovornost za napade preuzela Islamska država, većina napadača identificirana je kao francuski i belgijski državljani, pri čemu su trojica Francuza živjela u Belgiji. Belgijska policija pokušala je pronaći jedinog preživjelog, Saleha Abdeslama koji je u bijegu, jednako kao i navodni glavni organizator napada Abdelhamid Abaaoud, 27-godišnjak marokanskog porijekla koji se sumnjiči da je vođa džihadističke ćelije u Belgiji. Abaaoud je početkom godine uhapšen u Grčkoj, no grčka ga je policija ubrzo pustila iz pritvora nakon čega je, pretpostavlja se, boravio u Siriji. Francuz Ismail Omar Mostefai iz Chartersa od 2010. godine također je bio pod nadzorom kao potencijalni terorist, a turske obavještajne službe tvrde da su o njegovom prisustvu u svojoj zemlji dvaput obavijestile francuske kolege.
U Belgiji su pronađena i dva automobila korištena u napadima, što sve zajedno ukazuje na to da je Belgija, odnosno briselski radnički kvart Molenbeek, odakle potječu i odbjegli Saleh Abdeslam i navodni organizator napada Abaaoud, postao svojevrsni centar islamističkog terorizma u Europi. U nedjelju je belgijski ministar unutarnji poslova Jan Jambon izjavio da vlada ‘nema kontrolu’ nad Molenbeekom, kvartom s kojim se povezuje nekoliko terorističkih napada u prošlosti, uključujući i onaj na redakciju ‘Charlieja Hebdoa’, za koji je oružje kupljeno upravo u tom dijelu Bruxellesa.
Svi ovi podaci sugeriraju da uzroci terorizma u Europi nisu povezani isključivo s vojnom intervencijom u Siriji, niti će, kako naglašavaju neki stručnjaci, problem terorizma u potpunosti biti riješen kada sukob u Siriji jednog dana završi. Isto tako, oni pokazuju i da napadi u Parizu nisu rezultat masovnog dolaska izbjeglica u Europu, koliko god se u ksenofobnoj retorici ujedinjena europska desnica sada upinjala to dvoje povezati. Dapače, jedina veza s izbjeglicama je sirijski pasoš pronađen uz tijelo jednog bombaša samoubojice. Pasoš glasi na ime Ahmeda Almuhameda, osobe koja je kao izbjeglica registrirana u Grčkoj početkom listopada, a otisci prstiju uzeti u Grčkoj poklapaju se s onima jednog od ubijenih napadača. No ubrzo je ustanovljeno da je dokument krivotvoren u Turskoj, a francuski istražitelji izjavili su da je pasoš pronađen malo dalje od tijela, na način koji sugerira da je tako namjerno ostavljen. Jedna od pretpostavki je da je pasoš ostavljen kako bi se europske političke elite i građane nahuškalo protiv izbjeglica. ISIL je, naime, više puta kritizirao muslimane koji bježe iz ‘kalifata’ jer ta činjenica potkopava njihovu tezu da je kalifat svojevrsni raj za muslimane, baš kao što humani tretman izbjeglica u Europi potkopava njihovu tvrdnju da je Zapad u svetom ratu protiv muslimana.
U uvodniku ISIL-ovog online časopisa ‘Babiq’ prostor mirnog suživota muslimana i onih koji to nisu definira se kao ‘siva zona’ između dvaju kampova na koje ISIL dijeli svijet, onaj vjernika i ‘križara’, i objašnjava kako cilj ovih prvih treba biti uništenje ‘sive zone’
U uvodniku ISIL-ovog online časopisa ‘Babiq’, objavljenom početkom godine, prostor mirnog suživota muslimana i onih koji to nisu definira se kao ‘siva zona’ između dvaju kampova na koje ISIL dijeli svijet, onaj pravih vjernika i ‘križara’, i objašnjava kako cilj ovih prvih treba biti uništenje ‘sive zone’, odnosno provociranje vlasti zapadnih zemalja da se okrenu protiv vlastitih muslimanskih populacija: ‘Muslimani u križarskih zemljama uskoro će se naći u situaciji da će morati napustiti svoje domove i doći živjeti u kalifat, jer će križari pojačati progon muslimana koji žive u zapadnim zemljama kako bi ih prisilili da se prilagode podnošljivijoj sekti otpadništva u ime islama prije nego što ih prisile da se potpuno utope u kršćanstvu i demokraciji.’
Da su u ISIL-u ispravno prognozirali posljedice svojih napada pokazalo se kada su mnogi francuski političari i javne osobe, od Marine Le Pen do Pascala Brucknera, počeli zazivati suspendiranje ustavnih prava, jačanje represije i zatvaranje granica. Bavarski ministar financija Markus Söder izjavio je da treba zaustaviti nekontroliranu imigraciju, a poljski ministar za europska pitanja Konrad Szymanski da Poljskoj nakon ovoga ne pada na pamet primati sirijske izbjeglice. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker reagirao je izjavom da izbjeglice nisu teroristi nego ljudi koji bježe upravo od terorista, no teško da će to imati odjeka u članicama koje se ovih dana spremaju na izbore, primjerice u Francuskoj u kojoj uskoro slijede lokalni izbori. Čelnike tih članica ne zanimaju poprilično usklađene analize brojnih stručnjaka koji shvaćaju da huškanje protiv izbjeglica predstavlja upravo upadanje u ideološku zamku ISIL-a, baš kao što to predstavlja i jačanje francuske zračne kampanje u Siriji i prijetnje predsjednika Hollandea da je Francuska odsad u ratu i da će u tom ratu biti ‘nemilosrdna’. Što to znači demonstrirala je već dan nakon napada, kada je svoje borbene avione poslala i na ‘glavni grad’ Islamske države, Raku u Siriji.
Pozivima na jačanje represivnog aparata i odbijanje primanja izbjeglica pridružili su se i američki republikanski jastrebovi zaokupljeni unutarstranačkim izborima, a direktor CIA-e John Brennan izjavio je da su otkrića o obavještajnim programima te zemlje doprinijela porastu broja terorističkih napada. Sklonost sveobuhvatnom nadzoru građana općenito, a muslimana naročito, već su pokazale i Velika Britanija i Francuska. Ukoliko su ispravne analize koje tvrde da je cilj ISIL-a upravo isprovocirati ovakve mjere i time erodirati ‘sivu zonu’ suživota na Zapadu, onda se može zaključiti da su upravo najglasniji branitelji zapadne civilizacije ujedno i najpoželjniji saveznici ISIL-a.
Kako u svojoj analizi napominje britanski novinar i stručnjak za sigurnost Nafeez Ahmed, upravo su ratoborno nastrojene vlade zapadnih zemalja svojevrsni ‘državni sponzor’ ISIL-a, ne samo zato što su upropastile niz bliskoistočnih zemalja u kojima danas cvjetaju i terorističke skupine i teroristički napadi, već i zato što uporno surađuju s vladama islamskih zemalja koje i same podupiru islamiste. Uz Saudijsku Arabiju i Katar, Ahmed izdvaja i Tursku, članicu NATO-a koja sustavno ignorira šverc nafte i slobodan prolazak džihadista preko svojih granica i u kojoj su, prema navodima turskih medija, proizvedene tisuće lažnih turskih putovnica koje su završile u rukama pripadnika ISIL-a. Zbog toga i ovaj i mnogi drugi stručnjaci kao početak rješenja problema islamističkog terorizma predlažu potpuni prekid suradnje s bliskoistočnim ‘diktaturama koje sponzoriraju terorizam’, prekid vojne podrške svim faktorima koji sudjeluju u sirijskom ratu i iznalaženje političkog rješenja. Sve osim produbljivanja vojnog sukoba koji Islamskoj državi daje vjetar u leđa, a čijom eskalacijom ovih dana prijete zapadne države.
