Ako je Elmi Đusinac trebalo dva dana, i to s pauzama, dopisivanja sa Enesom Mešićem pa da zauvijek promijeni adresu, način života, odijevanja i shvatanja islama, onda se komotno može kazati kako je Enes Omeragić bio čovjek iza svog vremena. On je, naime, dvije godine potrošio da se riješi ovisnosti o drogi, uživi u ulogu radikalnog muslimana, nabavi pušku, na okviru kalašnjikova napiše ‘Alahu ekber’ i odluči ubiti vojnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, Nedeljka Radića i Armina Salkića. Nakon zločina, zabarikadirao se u obiteljskoj kući i raznio ručnom bombom.
Elma je živjela u Kosovskoj Mitrovici, studirala njemački i ničim se, ali ničim, nije izdvajala od drugih djevojaka svojih godina. Osim ako pod razlikom ne smatramo to što nije bila ni Albanka, ni Srpkinja, već pripadnica bošnjačke zajednice. A onda je, kako to valjda ide, prihvatila poziv za prijateljstvo na Facebooku od Enesa Mešića. Nakon dva dana je napustila obiteljsku kuću, otišla u BiH i udala se. Roditelji su je na kraju pronašli i, bukvalno, jedva vidjeli. Elma je bila odjevena onako kako, prema selefističkom tumačenju islama, i treba: sve, od tjemena do nožnih prstiju, osim očiju, pod nikabom, crnim kostimom koji prekriva tijelo.
Enes Mešić, inače, nije bez policijskog dosjea i njemu uzročnog bračnog iskustva: prije dvije godine, tadašnja Enesova supruga primljena je u sarajevsku bolnicu sa opasnim i teškim povredama genitalija. Muž ju je svojeručno i nestručno pokušao obrezati! Tada započeta istraga, očito, nije završila nigdje i nikako. Elma je, za sada, dobrog fizičkog zdravlja, koliko se može vidjeti. Psihičko je upitno: navodno je planirala odlazak u Siriju, gdje je Mešić već odveo dvije djevojke sa Kosova. Uhapšena je i deportirana iz BiH, uz petogodišnju zabranu povratka.
Enes Omeragić iz Rajlovca pored Sarajeva susjedima i policiji bio je poznat kao sitni kriminalac i narkoman. Prije dvije godine je, kako tvrdi njegov otac, ostavio drogu i posvetio se vjeri, uz nadzor, recimo tako, priučenog misionara. Muhamed Meco, suprug Enesove sestre, istraživan je još 2008. u procesu prikupljanja dokaza protiv Rijada Rustempašića, kasnije osuđenog na četiri godine zatvora zbog terorizma. Meco je 2013. pokušao preko Istanbula otputovati u Siriju, ali su mu turske vlasti uskratile ulazak u tu zemlju. Sredinom prošlog mjeseca, Omeragić je ušao u kladionicu u kojoj su bili i Radić i Salkić. Civilima je naredio da legnu i hladnokrvno ubio dvojicu profesionalnih vojnika. Nakon rafala je izašao i zapucao prema autobusu u kojem je ranjen Dževad Ljukovac, također pripadnik OS BiH.
Priče o vremenu dovoljnom da studentica njemačkog završi u braku sa fanatikom i fanatiziranju bivšeg ovisnika nisu nimalo neobične. Sasvim suprotno, sliče na puno drugih o muškarcima i ženama što su se, ne baš preko noći, ali svakako začuđujuće brzo transformirali u sljedbenike Islamske države ili njenih preteča. Uostalom, i Salah Abdeslam i Mevlid Jašarević su za oko godinu dana prešli put od socijalnog i društvenog ruba do izvođenja radova džihada. Prvi je, dvanaest mjeseci nakon posljednjeg popijenog alkoholnog pića, organizirao nedavne terorističke napade u Parizu. Drugi, nekadašnji sitni lopov, za manje-više isto vrijeme je lobotomiran u selefističkoj komuni u Gornjoj Maoči, selu na sjeveru BiH, odakle je 2011. sam i naoružan automatskom puškom napao veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Na suđenju je rekao kako ga je vodila želja da skrene pažnju na patnje muslimana u Afganistanu koji, priznao je, ne zna naći na karti.
Nije čudno ni nezabilježeno da se ljudi mijenjaju, pogotovo nagore, da nevidljivi, pokorni građani jednoga dana ustanu kao fašisti i progonitelji, ubojice i palikuće, ali jeste čudno kada studentice njemačkog, sitni lopovi i bivši ovisnici postanu spremni na vlastitu smrt, kada je, zapravo, sve ono što prihvate upravo u službi iste te smrti, pogibije na nečemu što misle da jeste Alahov put. Putovanje, naravno, podrazumijeva i određeni, po mogućnosti što veći broj ubijenih neprijatelja, a takvih ne nedostaje: duga je lista meta boraca ISIL-a, rasutih od Sirije preko Bosne do europskih prijestolnica.
Djeca ere weba 2.0 mentalno funkcioniraju u brzini interneta. Svijet istraživanja, promišljanja, strpljivog čekanja i sazrijevanja njima je stran koliko i način na koji nastaju crne rupe. I to je ono što, uz brutalnost – i ciljeve borbe različite od onih što su vodili IRA-u ili PLO u ranoj fazi – suvremeni terorizam sa islamskim prefiksom čini teško, ako ikako savladivim. Manje, naime, vremena treba nekome, nekoj jedva punoljetnoj djevojci ili nešto starijem sitnom lopovu sklonom lakoj zaradi i teškim drogama, da postanu dio globalne zločinačke organizacije nego policijskim i sigurnosnim snagama da ih kao takve detektiraju, izoliraju i – ukoliko nije kasno, a najčešće jeste – izliječe od fanatizma. U BiH je, naravno, sve još kompleksnije, kako zbog kompliciranog ustroja države i njenih obavještajnih struktura tako i zbog klime unutar dijela bošnjačke zajednice koja se, blago rečeno, čudno odnosi prema djelima radikala, pokušavajući ih ili umanjiti ili objasniti izvan konteksta terorizma.
Primijetio je to, među rijetkima, doministar obrane u odlasku Emir Suljagić, kazavši: ‘Siguran sam da ću biti osuđivan zbog svojih riječi, u dobrom dijelu političara u ovoj zemlji ne postoji svijest o tome da imamo problem terorizma, a samim tim i svijest o tome koje se mjere trebaju poduzeti da bi se taj problem riješio. Da sam u pravu govori činjenica da je napadač, u međuvremenu osuđen za terorizam, na policijsku stanicu u Bugojnu nazivan rokerom pod stresom. Kad je napadnuta policijska stanica u Zvorniku, tad je dobar dio medija i javnosti, intelektualne, ako hoćete, opravdanje pokušao naći u činjenici da je napadač kao dijete ostao bez oca tokom agresije na BiH. Sada kad su ubijena dvojica vojnika u Rajlovcu, prvo što smo saznali iz medija bliskih vladajućoj većini jeste da je ubica narkoman. Moram reći da je strašno da je, izuzmemo li Ministarstvo za odbranu BiH, samo iz Islamske zajednice došla jasna i nedvosmislena osuda ovog čina i poziv državi da se ozbiljno i onako kako pristaje obračuna s ovim zlom.’
No država je takva da nije čudo što se u njoj školuju džihadisti ili iz nje odlaze u Siriju, već je divno što uopće ima pauze između akata poput rajlovačkog. Sve drugo je savršeno za užas: frustrirane i površne generacije, zajednice za treniranje fanatizma, labilno konstruirane sigurnosne strukture i stanje svijesti u kojem za sve postoji opravdanje i objašnjenje…
