Skoro četiri mjeseca je trajala agonija dvoje otetih službenika srpske ambasade u Libiji, Slađane Stanković i Jovice Stepića, da bi na kraju stradali u američkom bombardiranju baze Islamske države prošlog petka. Tu najprije nezvaničnu vijest potvrdio je narednoga dana na konferenciji za novinare premijer Srbije Aleksandar Vučić, ne dajući pritom nikakvo konkretno objašnjenje što se proteklih mjeseci radilo na oslobađanju srpskih diplomatskih službenika: te bilo je pregovora, te bilo je sumnjivih posrednika koji su tražili novac za oslobađanje, moguće je da meta otmičara nisu bili baš oni, moguće je da je u pozadini neka trgovina oružjem…

Pitanja su brojna. Jasno je da je ambasador Oliver Potežica sa suprugom i dvojicom sinova bio u prvom automobilu ambasade, a vozač Stepić i administrativni ataše Slađana Stanković u drugom. Napadači su udarili u njihov automobil, a kad je vozač izišao da vidi što se zbiva, uvukli su ga u jedan od svojih automobila, a potom prisilili i Slađanu Stanković da učini isto. Onda su nestali u pravcu grada Sabrathe. ‘Bilo je kao na filmu’, opisao je srpski ambasador prošle godine u izjavi Al Jazeeri.

Ništa osim toga nije jasno. Prvo, kuda su se ambasador, obitelj i službenici ambasade uputili? Jedna od verzija kaže da je Potežica htio izvući svoju obitelj na sigurno. Drugo, tko je odlučio da usprkos ratnom stanju u Tripoliju, u gradu iz kojega su se sva značajnija diplomatska predstavništva odavno povukla, srpska ambasada ostane otvorena? Na ta pitanja javnost nema odgovora, već se loptica prebacuje s jednih na druge: ministar diplomacije Ivica Dačić tvrdi da je to samo osoblje ambasade odlučilo, ambasador Potežica to negira u pismu poslanom u studenome prošle godine vlastima u Srbiji, a Vlada Srbije – premijer, točnije – na to pitanje ne odgovara, kao ni na ostala koja se ovih dana postavljaju. On otpočetka obećava ‘pozitivan rasplet događaja’ za 48 sati (pa tako od otmice nekoliko puta), a nakon tužnog kraja za državljane Srbije tvrdi da su sve vrijeme pratili na kojoj su lokaciji oteti, ali da su oni iznenada premješteni uoči američkog bombardiranja.

Premijer Vučić obećavao je ‘pozitivan rasplet događaja’ za 48 sati i tako od otmice službenika nekoliko puta, a nakon tužnog kraja tvrdi da su sve vrijeme pratili na kojoj su lokaciji oteti, ali da su oni iznenada premješteni uoči američkog bombardiranja

Ta pitanja jasno je uobličio vanjskopolitički komentator ‘Politike’ Boško Jakšić: zašto je Srbija držala ambasadu u Tripoliju, gdje se nalazi sjedište libijske vlade koju ne priznaje međunarodna zajednica, zašto je istovremeno održavala kontakte i s vladom u Tobruku koja je međunarodno priznata, ali se moralo znati da to iritira one u Tripoliju, zašto na vrijeme nije rečeno da otmičari pripadaju ISIS-u ili nekoj grupi koja je vezana uz njih, je li Vlada Srbije nadležnim službama SAD-a dostavila podatke o lokaciji zgrade u kojoj su bili oteti srpski državljani, koje je njoj dostavila Sigurnosno-informativna agencija (BIA)? Gostujući na Televiziji N1 Jakšić dodaje: ‘Moja pitanja su adresirana na Beograd, ne na Vašington.’ Naime, na ovaj posljednji pojedini krugovi u Srbiji sada pokušavaju svaliti cijelu krivnju.

Vojni komentator ‘Politike’ Ljubodrag Stojadinović kaže da je ‘sad kada su ljudi poginuli i pošto su lako nađeni kad su poginuli, a bilo ih je jako teško naći dok su bili živi’, premijer Vučić prije svega dužan odgovoriti na mnoga pitanja, ‘bez misterioznih i drugih vrsta rebusa koje postavlja pred sve nas’. ‘Dakle, nema više razloga da se ti motivi kriju, on je dužan da kaže o kojim se motivima radi, o kojim se ljudima radi, koji su ljudi napravili propuste, šta su ti ljudi tamo radili, zašto su krenuli u Tunis bez naloga. U ovom trenutku, pošto više ne predstoji akcija njihovog spasavanja, mora da se progovori o tome šta se događalo. Ako ne znamo šta se događalo, onda to znači da neko iz vrha države krije motive zbog toga što bi možda bila kompromitovana država ili ministar spoljnih poslova ili sam premijer – ne znam zaista o čemu se tu radi’, rekao je on za Radio Slobodna Evropa.

Ni na jedno od tih pitanja premijer i nadležni nisu dali odgovor, već se sada, nakon što su oteti stradali, najavljuju razne komisije, parlamentarni odbori, zahtjevi SAD-u. Od te države je, inače, već stigla isprika: nisu znali da su srpski državljani u kampu Islamske države, pa se sve može tumačiti kao poznata kolateralna šteta u civilnim životima.

Oporba nakon svega traži ostavke: socijaldemokrati Borisa Tadića traže da odstupi ministar Dačić, demokrati Borisa Pajtića da odstupi Vučić, jer po njima u Vladi ionako postoji samo jedan ministar, baš on. Dačićevi socijalisti, poput zastupnika Đorđa Milićevića, kažu da apsolutno nema razloga za ostavku, već su se nje ‘najpre dosetili oni koji su spremni sve da politizuju, pa i ovu tragediju, da bi došli do svojih političkih ciljeva’. Isto je u svojim obračunima s oporbom ustvrdio i sam premijer, koji je konferenciju za novinare prošle subote, na kojoj je potvrdio vijest o stradanju dvoje srpskih državljana u Libiji, ponovno pretvorio u one-man show.

U pozadini, dok javnost i dalje čeka odgovore, zbog potpisivanja (trećeg po redu) sporazuma o suradnji s NATO-om u Beogradu su održani anti-NATO prosvjedi s nekoliko tisuća ljudi (što su mediji uglavnom prešutjeli), potpredsjednik Dačićeve partije, povjesničar Predrag Marković, izjavljuje da je SAD ‘šire gledano’ izgubio moralno pravo da Srbiji prigovara što do danas nije sudski riješila slučaj braće Bitiqi, trojice ubijenih američkih državljana 1999. godine koji su se borili na strani OVK-a, dok Radio Sputnik, koji je obilježio prvu godišnjicu rada u Srbiji, već danima podsjeća na izjavu glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove da Zapad preko Libije ‘postepeno uvlači Srbiju u NATO’.

Paralelno s time i s Dačićevim pravdanjem da su se upravo srpski ambasadori protivili zatvaranju ambasada u Libiji, Tunisu, Iraku, Siriji i Egiptu, u utorak je ‘Politika’ objavila i pismo ambasadora Potežice upućeno lani u studenome najvišim organima u Srbiji, u kojem on prijeti tužbama medijima i ostalima koji nagađaju o njegovu liku i djelu, te kaže da ne bi volio da dođe u situaciju da, zarad svoje obrane, pušta dokumente ‘da cure’…