Zabilježen je još jedan neviđeni kulturocid kojeg su počinile vojne snage. Vojnici su prvo opljačkali, a potom s lica zemlje izbrisali vrijednu spomeničku baštinu. Usred bijela dana skupina od šezdeset vojnika, opremljenih bagerima i sajlama, srušila je spomenik koji je, kao simbol vjekovne borbe naroda toga kraja, najvećim dijelom podignut sredstvima tamošnjih žitelja. Prema navodima mještana, idejni začetnik rušilačke akcije bio je vjerski vođa. Ovo je samo jedan u nizu napada militanata na povijesno blago.
Uništili su i 30 metara visoku apstraktnu skulpturu koja se uzdizala na istoku zemlje. Svi su spomenik smatrali umjetničkim remek-djelom, a načinom gradnje on je mogao odolijevati svim vremenskim nepogodama. Prema pričanju očevidaca, ovo je rušenje naredio vojni zapovjednik. Nije miniranje išlo jednostavno jer vandali nisu znali da je spomenik stručno sagrađen, sa 25-30 statičkih uporišta. Tek su deveti put uspjeli u barbarskoj namjeri. Miniranje su morali izvesti stručnjaci, što dokazuje da čin rušenja nije bio slučajnost.
Impozantni kompleks lokalne škole, a uz nju i zgrada sa stanovima za nastavnike također su potpuno devastirani. Inventar je uglavnom odnesen, a školska arhiva i fond školske knjižnice su razbacani po podovima. I zgrada škole i zgrada nastavničkih stanova nakon barbarskog pohoda izgledaju zaista sablasno. Istovjetan rušilački postupak pogodio je i zgradu u kojoj je bio ured mjesne vlasti.
Iako bi se ova vijest idealno uklopila u seriju novinarski uradaka, koji pod nazivnikom ‘Džihadističko divljaštvo bez kraja’ ovih dana prepljavljuju hrvatski medijski prostor, opisani događaji nisu se odigrali u iračkom gradu Mosulu, gdje su ISIL-ovi borci nedavno uništili kolekciju neprocjenjivih muzejskih skulptura i lokalnu knjižnicu. Nije riječ ni o Nimrudu, gradu u kojem su opljačkali sve što su smatrali vrijednim i zatim ga sravnili sa zemljom, niti o drevnoj Hatri koju su džihadisti uništili buldožerima. Štoviše, uvodno opisani zločini nisu počinjeni ni ovih dana. Ovaj ‘neviđeni kulturocid’ odigrao se u Hrvatskoj početkom devedesetih godina i kao takav je, ako zanemarimo falsificirane informacije, ostao nezabilježen u domaćim mainstream medijima.
Prema evidenciji Saveza antifašističkih boraca, u Hrvatskoj je od uspostave državne samostalnosti uklonjeno, srušeno ili devastirano ukupno 2699 spomenika i obilježja antifašističke borbe. Nikad ni jedan počinitelj nije uhvaćen ni kažnjen. Iako vlast, makar službeno, nije imala direktan utjecaj na rušenje spomenika, gore navedeni slučaj iz Gradaca pokazuje da su se devastacije održavale pod njenim pokroviteljstvom. Usred bijela dana skupina od 60 pripadnika Treće bojne Četvrte gardijske brigade, opremljenih bagerima i sajlama, 12. siječnja 1992. srušila je spomenik posvećen borcima NOR-a toga kraja, djelo svjetski proslavljenog Antuna Augustinčića. Po sličnom scenariju 21. veljače 1992. srušen je i spomenuti Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, koji je nakon 10 godina mukotrpnog rada podignut 1968. u selu Kamenska nadomak Požege. Kako tvrde očevici, ovo velebno djelo Vojina Bakića srušeno je u režiji bojnika Miljenka Crnjaca, komandanta 123. Brigade hrvatske vojske. Posao kojeg je započela vojska uskoro je u svoje ruke uzelo lokalno stanovništvo. Kao povod su obično koristili učestale turneje tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. Prije nego što je pokojnik kročio u njihovo mjesto, isto je valjalo očistiti od bilo kakvih antifašističkih obilježja.
Sličnu sudbinu doživjele su i knjige u javnim knjižnicama koje su pisane na srpskom jeziku, ćirilici, ali i one čiji je sadržaj HDZ-ova vlada smatrala ideološki neprihvatljivim, poput komunističke, marksističke literature. Otpisu ‘nepodobne’ literature iz knjižnica kumovala je odredba o primjeni poreza na dodanu vrijednost čiji je autor bio HDZ-ov ministar financija Borislav Škegro. Prilikom obraćanja saborskim zastupnicima, Škegro je javno izrekao kako će HDZ-ova vlada ‘poticati ono izdavaštvo koje treba hrvatskoj državi’ te da će ‘Vlada financirati javne knjižnice da se iz njih izbace knjige na srpskom i sličnim jezicima, odnosno, na neprikladnim i zastarjelim prijevodima’. Drugim, (ISIL-ovim) riječima, uništenje je opravdano time ‘da te stvari predstavljaju idole koji moraju biti uklonjeni’.
Zgraža se svekoliko hrvatsko novinarstvo i čitateljstvo nad tim primitivizmom, militantnom stravom i užasom, a da pri tome ne uviđa bolne sličnosti. ‘Prorok nam je naredio da se oslobodimo kipova i relikvija i njegovi su sljedbenici učinili isto kad su osvajali zemlje poslije njega’, potvrdio je jedan od džihadista nakon sudjelovanja u uništavanju kolekcije neprocjenjivih skulptura u mosulskom muzeju. Dvadeset i tri godine ranije, na gotovo identičan datum, možda bi isto izustio i jedan od pripadnika one Treće bojne Četvrte gardijske brigade u Gradacu. Jer, prema navodima mještana, idejni začetnik akcije rušenja divovskog Augustinčićevog spomenika bio je mjesni župnik fra Ante Anić. Naime, na postament srušenog spomenika pater je naumio postaviti novi i prikladniji – golemi križ. Isto je mogao izustiti i onaj koji je sudjelovao u uklanjanju spomenika Ratka Petrića u Velikoj Gorici. Spomenik je uklonjen po direktivi župnika Ante Rotima samo zato što je imao oblik stabla sa šest grana. A te su grane župnika neodoljivo podsjećale na šest republika bivše Jugoslavije. Samo, za razliku od Mosula, u Gradacu, kao ni u Velikoj Gorici, nije bilo nikog da rušitelje priupita zašto su sudjelovali u tom vandalskom činu.
Dok hrvatski novinari tako bilježe tuđe, sramotno ‘divljaštvo bez kraja’, njihov posao na domaćem terenu morao je odraditi jedan umirovljeni sveučilišni profesor. Ante Lešaja je uložio ogroman trud u svoj ‘Knjigocid’, knjigu na kojoj se temelji ovaj tekst. U njoj je prikupio i zapisao sve čega bi se trebali sramiti - od uništavanja spomenika i knjiga, pa do šutnje i falsifikata hrvatskih medija. Prema jednom od njih, kojeg je u prosincu 1992. u ‘Vjesniku’ potpisala Vesna Kusin, aktualna zamjenica zagrebačkog gradonačelnika, Bakićev spomenik u Kamenskoj ‘minirali su četnici’, a prema drugom, kojeg je nešto ranije te godine napisala Vesna Milković za ‘Požeški list’, jakom naletu vjetra nije bilo teško da taj isti spomenik ‘jednostavno prevrne’.
