Nisu se, kako se to kaže, žrtve terorističkog napada u Parizu od prošlog petka ni ohladile, ma nisu ni identificirane, a internetom su krenule kolati fotografije muslimana od Gaze do Kanade sa natpisom u rukama: ‘Not in my name’. U isto vrijeme, minut gore-dolje, o zločinu u francuskoj prijestolnici oglasili su se, sa jednakim stavom, hodže iz Zagreba, milijarderi iz Saudijske Arabije, suvereni država sa muslimanskom većinom i Bašar al-Asad, još uvijek legitimni predsjednik Sirije, države iz koje je stigao barem jedan od napadača i zbog koje je, kao, pucano po restoranima, koncertnim dvoranama i oko nogometnog stadiona gdje su prijateljski meč igrale Francuska i Njemačka.
Zuheir, francuski građanin i musliman, nije se fotografirao sa natpisom ‘Not in my name’. Nije imao vremena, potrebe, vjerojatno ni snage nakon noći masovnih smrti; noći koja bi bila gora, strašnija i krvavija da on nije predano radio svoj posao, jedan od onih namijenjenih emigrantima i djeci emigranata iz suburbije – posao koji, naravno, ne traži neke velike škole, nije, sigurno nije, nešto naročito plaćen, ali ga je svakako bolje imati nego sjediti negdje u getu, buljiti ka nikamo i čekati propovjednika koji će uvjerljivo objasniti da je od takvog života, eto, bolja smrt na Alahovom putu, tu blizu, u centru Pariza ili negdje u pijesku Sirije.
Zaštitar na Stade de Fransu, Zuheir, otkrio je bombaša samoubojicu pri pokušaju ulaska na tribine, sa uredno kupljenom kartom u rukama i eksplozivnim prslukom na tijelu. Tako je i zato, u najkraćem, broj mrtvih u Parizu daleko manji no što je mogao biti. No dok su, samo dan poslije masakra, u medije stizala imena, prezimena, datumi i mjesta rođenja vojnika Islamske države na privremenom ubijanju u Europi, o Zuheiru se nije puno govorilo. Kao, uostalom, ni o Saferu, konobaru restoranu ‘Kaza nostra’ koji je, izbjegavajući metke, dvije ranjene Francuskinje sakrio od izvjesne smrti.
‘Islamska zajednica i muslimani u Bosni i Hercegovini izražavaju najdublje suosjećanje i solidarnost sa francuskim narodom u njegovoj boli… Uvjeren sam da će francuska država i društvo adekvatno odgovoriti na terorizam, ali i da će se odlučno suprotstaviti ostvarenju namjere terorista da svojim napadima izazovu gnjev i odmazdu prema muslimanima i muslimanskim zajednicama u Evropi. Posebno pozivam muslimane u Evropi da sačuvaju mir i pribranost i da nemaju nikakvih dilema: teroristi ne predstavljaju ni našu vjeru ni našu zajednicu, a terorizam se ne može opravdati ni moralno, ni vjerski, ni politički’, napisao je u priopćenju, izdanom odmah nakon događaja u Parizu, Husein efendija Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, vjerski poglavar muslimana na području od Ljubljane do dijela Sandžaka u kojem ne prihvataju Islamsku zajednicu Srbije kao nadređenu onoj sa sarajevskom adresom.
Muftija Kavazović, reis koji je resetirao Islamsku zajednicu BiH naslijeđenu od Mustafe Cerića, pokrovitelja valjda svakog oblika radikalizma među bosanskim i balkanskim muslimanima, ispravno je detektirao dugoročni cilj i najopasniju posljedicu kako pomenutog, tako i ranijih terorističkih napada u Francuskoj i Belgiji. Za razliku od sličnih akata u Londonu, Madridu, pa dijelom i onoga najpoznatijeg, napada na Svjetski trgovački centar, atentat na novinare ‘Šarli Ebdoa’ ili, evo, višestruki teroristički juriš na Pariz, osim zbog što većeg broja žrtava, izvedeni su i, kažimo tako, s uzročno-posljedičnim mobilizacijskim motivom. Zato se, uostalom, jer slučajnost nije, vodilo računa da samoubilačke napade prežive putovnice napadača: francuske, belgijske, sirijske, egipatske… Da posvjedoče kako Islamska država nije negdje tamo, u nekoj toj Siriji ili Iraku, već i tu, blizu, među muslimanskim susjedima, bez obzira na to jesu li rođeni u Parizu ili su u njega, u Brisel, gdje već, stigli kao dio migrantskog vala.
Za Islamsku državu Europa je, kao i ostatak takozvane zapadne civilizacije, prirodni neprijatelj u koji se stvarni rat ne može preseliti povremenim bombaškim napadima, bez obzira na broj mrtvih u njima. Također, Islamska država nije, čak ni za većinu muslimana u njenim granicama, jedini mogući izbor sve dok postoji neki drugi svijet, neka Njemačka ili Francuska, u kojima je, bez obzira na socijalni status – inače poslovično loš za strance iz nekadašnjih kolonija – sloboda izbora načina života daleko veća nego tamo gdje se vijore crne zastave. Međutim, prije nego su Europljani u činjenici da zajednice useljenika, muslimana, pa i njihova djeca i unuci sa jedne a, eto, Francuzi sa druge strane, zapravo žive u paralelnim svjetovima i uglavnom fizički odvojeni, vidjeli problem, islamisti su prepoznali početak puta do onoga što smatraju jednim od prihvatljivih rješenja.
Terorizam sa islamskim prefiksom lako, već je viđeno, stvara antagonizam prema bilo čemu što ima veze sa islamom na neki od načina. A kako odmazde nema bez uzroka, tako su, zapravo, i pariški napadi poduzeti ne samo kako bi Francuzi ginuli, već i kako bi se sutra, prekosutra, što prije to bolje, svetili, ali ne iz zraka i raketama velikog dometa, već priručnim sredstvima i u najbližem kvartu u kojem od socijalne pomoći ili zaštitarskih, konobarskih i drugih potplaćenih poslova žive djeca Marokanaca, Alžiraca, Sirijaca… Prva žrtva osvete pokrenut će, prirodno je, propitivanje odnosa nekih od tih Marokanaca, Alžiraca, Sirijaca, koga već, prema francuskom društvu, ali i prema Islamskoj državi, koja će tako dobiti ili nove sljedbenike na čekanju zadatka ili nove stanovnike spremne predgrađa europskih gradova zamijeniti za pustinje nastale nakon Arapskog proljeća.
Upravo o tome dakle govori Husein Kavazović dok izražava uvjerenje da će ‘francuska država i društvo adekvatno odgovoriti na terorizam, ali i da će se odlučno suprotstaviti ostvarenju namjere terorista da svojim napadima izazovu gnjev i odmazdu prema muslimanima i muslimanskim zajednicama u Evropi’. Onoj Europi koja već desetljećima, jednostavno, odbija razumjeti kako Zuheir i Safer možda jesu zadovoljni time što su zaštitar i konobar, ali da će njihova djeca poželjeti biti liječnik i profesor književnosti, a šanse da uspiju su im daleko manje od onih da negdje u getu bulje ka nikamo i čekaju propovjednika koji će im uvjerljivo objasniti da je od takvog života, eto, bolja smrt na Alahovom putu, tu blizu, u centru Pariza ili negdje u pijesku Bliskog i Srednjeg istoka.
