Kada Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, kaže da se zalaže za Bosnu i Hercegovinu ili barem Federaciju koja je organizirana po europskim načelima, a ne po unitarnom i centralističkom modelu u kojem su apsolutno sve nadležnosti koncentrirane na državnom ili entitetskom nivou i u kojoj bi Hrvati bili majorizirani te ne bi imali nikakva prava odlučivati o ekonomskom razvoju i drugim životnim pitanjima koja se tiču isključivo područja u kojima oni žive, onda je on, prema već uobičajenim načinima čitanja skrivenog u političkim porukama – zagovornik daljnjih podjela i borac za legitimiranje rezultata rata. No Dragan Čović, predsjednik HDZ-a i član Predsjedništva BiH, ništa slično nije rekao, barem ne nedavno, uoči najavljenog i otkazanog sastanka predstavnika njegove i Stranke demokratske akcije u Mostaru, gradu u kojem su posljednji lokalni izbori održani prije osam godina i u kojem će teško biti narednih, planiranih za jesen.
E, zato je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA-a i trenutni predsjedavajući Predsjedništva BiH, kazao da se ‘zalaže za jedinstven grad Mostar koji je organiziran po europskim načelima lokalne samouprave, a ne po unitarnom i centralističkom modelu u kojem su apsolutno sve nadležnosti koncentrirane na razini grada i u kojem bi mostarski Bošnjaci bili majorizirani te ne bi imali nikakva prava odlučivati o ekonomskom razvoju i drugim životnim pitanjima koja se tiču isključivo područja u kojima oni žive’ i, uz ostalo, pokazao kako se u BiH rezultati rata principijelno ne priznaju, osim kada za to postoji interes ili više njih.
Izetbegović je citirano izgovorio nakon niza negativnih reakcija na SDA-ov prijedlog ustroja Mostara kao grada sa jednim gradonačelnikom, vijećem i proračunom, ali sa dvije općine – većinski bošnjačkom i većinski hrvatskom – čije se granice manje-više, u metar-dva, poklapaju sa nekadašnjim linijama fronte tamo gdje se ionako zna tko je tko i čije je što, bez obzira na nepostojanje oznaka pored puteva i rijeka.
Tako se dakle Dragan Čović zalaže za Mostar ustrojen kao što su i svi drugi gradovi i izbor vlasti po principu ‘jedan čovjek – jedan glas’, dok Izetbegović inzistira na postojanju općina kao mehanizma zaštite manjinskog od brojnijeg naroda. U prijevodu, sve protiv čega je u Federaciji, HDZ želi primijeniti u Mostaru, dok sve ono za što se inače zalaže, SDA ne želi u Mostaru.
U osnovi, pozicije obojice stranačkih lidera potpuno su jasne. U današnjem Mostaru većina su Hrvati, a kako kod najmalobrojnijeg naroda u BiH višestranačje funkcionira kao u Bjelorusiji, tako je prilično jasno da Čović zagovara princip ‘jedan čovjek – jedan glas’ za HDZ. Čak ni Bakiru Izetbegoviću, kojem baš treba vremena da nešto shvati, ne treba crtati da na taj način SDA neće biti ništa drugo do partner iz interesa Čoviću i samo dok njemu odgovara. On je, uostalom, u vin-vin poziciji: prihvati li bošnjački prijedlog za Mostar, imat će dodatni argument za jednako preslagivanje Federacije; progura li svoj, proširit će zonu kontrole i na onaj dio grada u kojem ima podršku koliko i HSP Ante Starčević među ovdašnjim Srbima. Sa druge strane, Izetbegoviću je jasno kako će morati doći do nekakvog preustroja većeg entiteta, pa prije tog procesa pokušava zadržati pod što većom kontrolom područja na kojima žive Bošnjaci, ali kao relativna manjina unutar administrativnih granica. Njih je, prema neslužbenim rezultatima popisa, u Mostaru 49.000, Hrvata ima 54.000, dok je broj Srba tek četiri tisuće.
U stvarnosti Mostar i ne postoji jer postoje – dva. Hrvatski koji, kako je u analizi za HMS napisao Milan Šutalo, funkcionira kao famozni stolni grad i bošnjački koji uglavnom ne funkcionira nikako. Ni kao dio županijskog centra, ni kao zasebna, samodovoljna cjelina, ni kao, kako ga Šutalo naziva, ‘središte hercegovačkih Bošnjaka’. Bez obzira na to što oni tu, kao i Hrvati sa druge obale Neretve, imaju svoj univerzitet, bolnicu, nogometni klub, radija, televizije, taksi službu, teatar i veterinarsku stanicu.
U istoj toj stvarnosti zapadni je dio Mostara zbilja glavni grad bh. Hrvata i njihov je politički, kulturni i ekonomski centar. Istočni je pak zapušteno, neuređeno područje sa starim dijelom kao turističkom atrakcijom i prilično neuspjelim pokušajem da nekadašnja prigradska naselja funkcioniraju kao dio urbane cjeline. SDA-ov prijedlog dugoročnu tu podjelu cementira, dok HDZ-ov, uz ostalo, toj stranci garantira dugoročnu vladavinu: zbog straha od hrvatske dominacije, Bošnjaci bi, vjerojatno, izlazili sa jednom listom za lokalnu vlast, dok bi Hrvati, u strahu od bošnjačkog okupljanja, nastavili davati podršku isključivo Čovićevim kandidatima. Pritom ne treba zaboraviti kako HDZ uopće nema ozbiljnu konkurenciju, dok je jedina konkurentska stranka Izetbegoviću ona sa kojom je u takozvanoj velikoj bošnjačkoj koaliciji, dakle SBB.
Što je u pozadini dva oprečna i iznenađujuća prijedloga; iznenađujuća najprije zbog toga što su u suprotnosti sa onima za što se njihovi autori zalažu, dijelom je prepoznao mostarski pjesnik i novinar Marko Tomaš u tekstu u kojem, uz ostalo, piše: ‘Njih interesira jedino ono što mogu ponuditi na prodaju svojim poslovnim partnerima koje lažno predstavljaju kao investitore, a Mostar, posmatran na taj način, predstavlja lijep dio obiteljskog srebra koje ovi monstrumi u odijelima arče i rasprodaju već dugih dvadeset i koju godinu. Njima su naši gradovi resurs baš kao što su i ljudi koji tu žive resurs…’
Prema Izetbegovićevom načinu ustroja, etnički definirane općine bi, u suštini, kontrolirale građevinsko zemljište i, posljedično, što će se na njemu i tko će to graditi. Među mostarskim Bošnjacima, naime, već dugo postoji strah od navodnog plana prema kojem bi se na dijelu istočne obale gradili stambeno-poslovni objekti koje će onda kupiti dobrostojeći Hrvati iz drugih dijelova Hercegovine, čime će, osim promjene etničke strukture, doći i do širenja teritorija pod kontrolom HDZ-a. Nije, međutim, nimalo nemoguće da i Hrvati strahuju od mogućnosti da Bošnjaci dio zemljišta prodaju investitorima iz ‘bratskih’ zemalja poput Katara, Saudijske Arabije, Turske, kao oko Sarajeva, što će opet promijeniti strukturu stanovništva, ali i odnose financijske moći.
U svim tim shemama, u čemu Tomaš ima pravo, najmanje su važni Mostarci: oni su i sada, kao i prije dvadeset i nešto godina – kada je taj grad u dva navrata uništen do neprepoznatljivosti i nemogućnosti da više ikada sliči na sebe nekadašnjeg – samo resurs. Da, prilično iscrpljen, ali još uvijek iskoristiv.
