Očekujete li porast netrpeljivost prema izbjeglicama nakon terorističkog napada u Parizu?
Nažalost, već smo svjedoci da netrpeljivost raste. No pored sućuti obiteljima poginulih, jasno se čuju reakcije da su upravo članice EU-a, žrtve terorističkih napada, veoma aktivne u ratnim sukobima na tri kontinenta. Apeliramo na sve medijske servise i na novinare da ne šire paniku i ne pristaju na atmosferu straha. Neobično je da su mediji poput ‘Guardiana’, ‘New York Timesa’ i BBC-ja požurili nekritički objaviti da je sporni pasoš iz Pariza pripadao izbjeglici koji je prošao balkanskom rutom. Nakon prvotnog šoka, sve je više medijskih objava koje dovode u pitanje da se zaista radilo o dokumentu koji se, eto, našao u posjedu bombaša samoubojice. Aktivistički pritisak odozdo na jednostrani princip izvještavanja tijekom godina ovih ratova očito čini svoje – sve češće možemo čuti da je nasilje u EU-u i SAD-u povezano s onim koje ti akteri proizvode izvan svojih granica. To nije zanemarivo. U kojoj mjeri će tragični događaji u Parizu ići na ruku desničarima ne mogu procijeniti, no sigurno je da će snaga napada biti onoliko umanjena koliko se bude aktivno radilo na izgradnji i povezivanju solidarnog pokreta. Sklonija sam vjerovati u moć snažne i kolektivne solidarne akcije, nego da se povučemo pred zastrašivanjem i apatijom pri čemu desne struje nužno pobjeđuju. Nedavni događaji u francuskom Lilleu, kada su građani otjerali fašiste s Trga Republike, itekako ulijeva nužno potrebnu nadu, ali primijetimo je da i kod nas, usprkos proliferaciji zlih internetskih komentara, ratno huškanje i atmosfera straha nisu odnijeli pobjedu na izborima. Izborna utrka se na kraju odvija na liniji potpuno drugačijih pitanja. Ono što zasigurno, nažalost, možemo očekivati, odnosno što je već najavljeno u izjavama francuskog predsjednika, jest veća kontrola i nadzor svih nas, kao i smanjivanje opsega sloboda za koje smo uvjereni da ih posjedujemo.
Koliko će se sada lakše pravdati potencijalno zatvaranje granica?
Interesantno je da supranacionalne formacije poput G20 ili Europske komisije objavljuju kako događaji u Parizu nemaju veze s izbjeglicama, dok države članice pojedinačno zagovaraju obustavu Schengena i panično postavljaju žicu. Radi se o raskoraku čiji smo svjedoci od početka humanitarne krize. U Inicijativi od početka apeliramo na to da se ovakve kratkovidne politike, kojima se milijuni ljudi mogu prepustiti smrti, stradanju i zatvaranju, mogu odraziti na našu realnost. Zaista, kome može pasti na pamet da su detencijski logori u Turskoj rješenje? Tako su se i prije tridesetak godina gradila geta za migrante u pariškim predgrađima. Svako zatvaranje i stvaranje građana drugog reda ima svoje posljedice i zato, da parafraziram uredništvo portala Bilten, činjenica da su napad u Parizu izveli mladi žitelji Europske unije koji ne poznaju ni jednu drugu državu osim Francuske ili Belgije, govori u prilog tome da se ne radi tek o napadu na Europu izvana, nego o mnogo kompleksnijem problemu. Cijele generacije migranata isključene su iz političkih procesa i urbanog života. U takvoj situaciji val islamofobije je prisutan, a njegova snaga ovisit će o institucionalnom odgovoru i o mogućnosti europskih progresivnih pokreta da izvrše pritisak odozdo na institucije.
Na koji način objasniti građanima EU-a da su izbjeglice životno ugrožene zbog ratova?
Smatram da su građani i građanke EU-a veoma dobro obaviješteni o tome, no jedno je biti obaviješten, a drugo živjeti u društvu u kojem takva informacija nosi težinu. Nadajmo se da će u slučaju zemalja bivše Jugoslavije prevagnuti osjećaj solidarnosti prema ljudima koji su danas u sličnoj situaciji u kojoj smo mi bili prije dvadesetak godina. Mi smo, nažalost, narodi izbjeglice, što zbog ratova, što zbog neimaštine. Mnogi naši ljudi suosjećaju s onima koji dolaze. Nadamo se da će se i javni diskurs graditi na toj činjenici. Kamp u Hrvatskoj u kojem konstantno djelujemo je strašno mjesto kroz koje dnevno prolazi hiljade i hiljade ljudi, a do velikog broja njih potrebna pomoć ne uspije doći. Ti ljudi se smrzavaju, guraju u redove te ih se vodi u njima nepoznatom pravcu, a opet kamp u Hrvatskoj je prva potpuno organizirana točka na njihovom putu. Ne možete ni zamisliti kako izgleda ono što su dotad prošli. Zamislite da vodite svoje malo dijete kroz taj pakao. Zasigurno to ne radite jer ste oholi i želite uzeti nešto što vam ne pripada.
Kako će se, po vašem mišljenju, razvijati ova problematika?
Budući da vidimo kako se europske zemlje sve više ograđuju, jasno je da će biti sve teže. Nažalost, sve to će izazvati smrt na granicama. Pritom, sve više se pokušavaju razdvojiti tzv. prave od lažnih izbjeglica, što će izazvati sukobe i još veću marginalizaciju onih koji u našim medijima nisu predstavljeni kao žrtve. Svi ovi ljudi bježe od nesreće i konstantnih sukoba u njihovim državama poput Afganistana, Pakistana, Eritreje ili Iraka. Sve su to države u kojima su sukobi izazvani zapadnim intervencijama. Ne smijemo zaboraviti ni na afričke izbjeglice iz, primjerice, Nigerije. Znamo da nas čeka dug put, da će smjer odlučiti političke elite, ali i da će jedini pametan odgovor dođi odozdo, solidarnim otporom.
