Trinaestog studenog 2015. zbili su se strašni teroristički napadi u Parizu. Tri skupine islamista na različitim su lokacijama izvele napade automatskim oružjem i eksplozivom, ubivši ukupno 130 ljudi, najviše njih, 90, u dvorani Bataclan za vrijeme rock koncerta. Uz onaj madridski iz 2004., bio je to najveći masakr koji su na evropskom tlu počinili islamski fundamentalisti. Sedam godina nakon zločina francuski sineast Cédric Jimenez obradio je te događaje, odlučivši se ne prikazati same terorističke akte ni stradanja civila nego, prološki, ono što im je prethodilo te ono što je neposredno nakon njih uslijedilo i što čini glavninu filma. S tim da je riječ o fikciji zasnovanoj na stvarnim događajima, s izmaštanim likovima.
"Napad na Pariz" počinje dakle in medias res prologom, usred akcije specijalaca koji u Ateni pokušavaju uhvatiti opasnog islamista. Akcija, međutim, završi neuspješno, meta uspije pobjeći, a svojevrsni supervizor neuspjelog lova skida masku i razotkriva se kao francuski antiteroristički policijski djelatnik Fred (utjelovljuje ga Jean Dujardin, za naslovnu ulogu u "Umjetniku" nagrađen Oscarom). Nekoliko mjeseci kasnije, jedne večeri u studenom, u gotovo pustom pariškom sjedištu antiterorističke službe počnu zvoniti svi telefoni i jasno je da se nešto ozbiljno dogodilo. Antiteroristička ekipa predvođena Fredom smjesta se okuplja i saznaje da su dvojica terorista iz triju skupina koje su izvele napade u bijegu. Sigurni da su bjegunci naoružani i sposobni ponovo napasti, Fred i njegov tim kreću u grozničavu potragu. Ona uključuje rad na više polja poput uhićenja i ispitivanja ilegalnih trgovaca oružjem, privođenja ujaka glavnog bjegunca, no ključnom će se pokazati čista slučajnost – telefonski poziv mlade djevojke islamskog porijekla Samije (igra je Lyna Khoudri) koja policiju obavještava o svojoj sumnji da se njezina cimerica sastala s traženim teroristom. Isprva je ne shvaćaju ozbiljno, ali razvoj događaja pokazat će da govori istinu.
Jimenez je autor posvećen (pozitivnom) policijskom i inom djelovanju u turbulentnim okolnostima terorističke (ili mafijaške) prijetnje – gotovo svi njegovi filmovi (dosad ih je snimio pet) govore o tome, s izuzetkom "Čovjeka sa željeznim srcem" o atentatu u Pragu na nacističkog zlikovca Heydricha u vrijeme Drugog svjetskog rata, jedine njegove anglofone produkcije (zanimljivo je spomenuti da je svim tim filmovima, osim ovog najnovijeg, koscenaristica bila njegova supruga Audrey Diwan, autorica dojmljive adaptacije romana "Događaj" nobelovke Annie Ernaux). I u "Napadu na Pariz" Jimenez se dakle usredotočio na djelovanje policijskih profesionalaca, vodeći film u snažnom ritmu i tempu, bez ikakvog interesa za same teroriste (od kraja prologa do kraja filma uopće ih ne prikazuje). Likovi se profiliraju kroz akciju, ali vrlo skučeno jer namjera je očito bila tretirati antiteroristički tim kao kolektiv, a ne skupinu sastavljenu od intenzivnije individualiziranih pojedinaca. To balansiranje isticanjem nekih likova (osim Freda osobito mlade novakinje u timu Inès koju tumači Anaïs Demoustier i iskusne koordinatorice Héloïse u izvedbi Sandrine Kiberlain) i njihovim istovremenim utapanjem u kolektiv nije optimalno, naročito u slučaju lika Inès koji svojom snažno navještenom specifičnošću vuče gledatelja da o njemu sazna više nego što mu film želi dati.
Ipak, u tradicionalno "muškoj" vrsti filma kao najinteresantniji sastojak iznikla je "ženska" potka, tj. činjenica da je najdojmljiviji njegov sastojak (jer je daleko najemotivniji) svojevrsni trokut koji se stvori između Inès, Samije i Samijine cimerice. Taj mali "trokut tuge" dozom plemenitosti boji ostvarenje koje bi inače bilo svedeno na solidno izvedenu i podosta puta viđenu akcijsku triler-dramu, a ovako ipak zadobiva i zrno nečeg posebnijeg.
