Procjenjuje se da se, prije pedeset godina, u Francuskoj obavljalo oko 300 tisuća ilegalnih pobačaja godišnje. Često u zastrašujućim uvjetima, nerijetko uz krvarenja, sepse i posljedice za cijeli život. To se promijenilo 17. siječnja 1975., kad je donesen zakon koji je dekriminalizirao pobačaj. Prijedlog je zakona u Narodnoj skupštini obrazložila i obranila Simone Veil (1927.-2017.), ministrica zdravstva, pripadnica stranke desnoga centra, koja je od tada postala ikona borbe protiv diskriminacije žena u Francuskoj i svijetu.
Skupštinu su činili 481 zastupnik i samo devet zastupnica. Veil su desničari neljudski napadali, optuživali je za "nacistički pomor djece", premda je sama preživjela Auschwitz, odakle se nisu vratili njezini roditelji i brat, puštali s magnetofona otkucaje srca fetusa, nazivali prijedlog zakona "zakonskim dopuštenjem ubojstva", "tiranijom požude", "ozakonjivanjem degeneracije", itd. Zakon je donesen većinom glasova u kojoj su pretezali glasovi lijevih stranaka.
Donošenje zakona vrhunac je nekoliko godina snažne borbe zagovornika zahtjeva za slobodnim prekidom trudnoće. Početkom travnja 1971. godine, 343 žene, dijelom poznate, a dijelom nepoznate u javnosti, izazvale su tada postojeće odredbe u Kaznenom zakoniku, iz 1920. godine, u kojima su za prekid trudnoće bile zaprijećene zatvorske kazne i objavile, u tjedniku Le Nouvel Observateur, Manifest za pravo da raspolažu svojim tijelom, a naročito za pravo na slobodan i besplatan prekid trudnoće, objavljujući da su i same prekinule trudnoću.
Među njima su bile npr. i svjetski popularne glumice Stéphane Audran, Tina Aumont, Jeanne Moreau, Catherine Deneuve, Marina Vlady, filmska redateljica i scenaristica Agnès Varda, književnice Simone de Beauvoir koja je i sastavila tekst peticije, Marguerite Duras, Françoise Sagan… Satirički tjednik Charlie Hebdo, predmnijevajući reakciju dijela javnosti, odmah je u karikaturi stavio protivnicima u usta pitanje "Tko je napumpao 343 drolje?"
Potpisala se i odvjetnica Gisèle Halimi: ona je tri godine ranije branila maloljetnicu koja je nakon silovanja ostala u drugom stanju te je uz potporu majke prekinula trudnoću. Policiji ju je prijavio sam silovatelj. Uspješno je obranila i nju i njezinu majku i još tri žene koje su bile optužene za suučesništvo. Slučaj je odjeknuo u javnosti i senzibilizirao društvo, otvorio javne rasprave i polemike i zapravo pripremio teren za Zakon Veil.
Pravo na voljni prekid trudnoće ojačano je u Francuskoj prošle godine, kad je uneseno u Ustav. "Kao prva zemlja koja je to učinila", razglasili su mediji, ne znajući ili zaboravljajući da je Ustav SFRJ iz 1974. sadržavao odredbu kako je "pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece", što su u nekom obliku ustavno preuzele i četiri države slijednice. Hrvatska je nije preuzela.
Francuskinja koja odluči izvršiti pobačaj obraća se liječniku ili licenciranoj primalji. Do sedmoga tjedna trudnoće pobačaj se izvodi medikamentnim putem, a od sedmog do najviše četrnaestog tjedna kirurški. Pobačaj je besplatan. Maloljetnice moraju prethodno još obaviti i psihosocijalni pregled.
U ostatku svijeta, prema izvještaju francuskoga Senata iz 2024. godine, pobačaj je dopušten na zahtjev i bez ograničenja (osim u starosti ploda) u 75 zemalja. Izričito je zabranjen u 22 zemlje, dopušten samo radi spašavanja života majke u 43 zemlje i samo zbog medicinskih razloga u 47 zemalja.
Svake godine sedam milijuna žena u svijetu završi u bolnici zbog pobačaja izvršenog u neprikladnim uvjetima, a 39.000 žena umre zbog posljedica izazvanih njegovim nestručnim obavljanjem. Pitanje je pobačaja dakle javnozdravstven, a ne ideološki problem.
U Hrvatskoj je pitanje pobačaja regulirano Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. U primjeni, to je pravo često ograničeno legalizacijom priziva savjesti 2003. koji nije reguliran, kao i konzervativnom političkom klimom. Priziv savjesti bitno ograničava ženska zakonska seksualna i reproduktivna prava i zdravlje i uvelike smanjuje dostupnost odgovarajućih medicinskih usluga, posebno pobačaja, ali i kontracepcije.
Pobačaj se može obaviti kirurški ili medikamentnim putem. Prema Eurostatu, koji rabi podatke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, broj legalno induciranih pobačaja (na zahtjev) jedan je od najnižih u Europi, sa stopom 9,6 (broj pobačaja na zahtjev na 1000 žena 15-45 godina) i omjerom 73 (broj pobačaja na zahtjev na 1000 živorođenih).
Svjetska zdravstvena organizacija daje prvenstvo medikamentnom pobačaju u odnosu na onaj klasičan, kirurški.
Ugledna ginekologinja i uporna borkinja za ženska seksualna i reproduktivna prava, dr. sc. Jasenka Grujić, zalaže se, u skladu sa smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, i za medikamentni pobačaj kod kuće, osim za ukidanje postojećih stvarnih prepreka koja krše prava temeljena na zakonu. Riječ je o pobačaju koji se sad izvodi tako da žena prvo dobije tabletu koja zaustavlja nastavak trudnoće, a onda, kroz dan ili dva, drugu tabletu koja dovodi do grčenja maternice i odbacivanja produkata začeća iz maternice. Nakon druge tablete nekoliko sati ostaju u bolnici. Postupak je već toliko provjeren, da ga žena može obaviti i kod kuće, uz mogućnost telefonske konsultacije s medicinskim radnikom.
Veil i Halimi pokazale su veliku hrabrost i upornost, kao i brojni drugi nespomenuti sudionici javne rasprave o slobodnom pobačaju. U francuskoj borbi za prava žena, koja je trajala desetljećima, posebno se istakla i druga Simone, Simone de Beauvoir (1908.-1986.), čije je djelo Drugi spol jedan od klasika feminističke književnosti (objavljeno je i na hrvatskom). Kad je Zakon Veil donesen, nije ju ponio entuzijazam, nego skepsa: "Nismo mi pobijedile. Bit će dovoljno da dođe do nekakve krize, političke, ekonomske ili religijske, pa da naša prava budu dovedena u pitanje".
Opravdanost njezine skepse dokazao je i Trumpov Vrhovni sud kad je, 2022. godine, ukinuo ustavno pravo na pobačaj, srušivši presudu iz 1973. godine poznatu kao "Roe vs. Wade" koja je jamčila legalan pobačaj u cijeloj zemlji. Nije, eto, bilo dovoljno ni 49 godina da to pravo postane i stečeno pravo.
