Kako komentirate aktualne događaje u Parizu?
Moja je prva reakcija, naravno, bila da kontaktiram sve svoje prijatelje u Parizu kako bih vidio jesu li dobro. Neosporno je da se radi o tragediji. No kako sam se tu večer našao u Berlinu, nekoliko sam sati pratio njemačke TV kanale i imao déjà vu koji je vjerojatno osjetio svatko tko se sjeća gdje je bio 11. rujna. Kad Angela Merkel u svom prvom govoru kaže da je napadnut ‘naš način života’, a Francois Hollande da ćemo voditi ‘nemilosrdni rat’, ne podsjeća li to na ideološki supermarket Busha mlađeg nakon napada na njujorške Blizance? Nije ni čudo da je istu tu večer među prvima podršku dao Barack Obama, obećavajući Francuskoj da će i NSA i američke tajne službe pomoći u suzbijanju terorizma. Ovo nije ništa drugo nego europski 11. rujna. Idućih mjeseci i godina Europska unija će se, nažalost, pretvoriti u militariziranu zonu i policijsku državu u kojoj će se iznova ukidati građanske slobode zbog nekakve upitne sigurnosti.
Assange plaća skupu cijenu
Teoretičar i aktivist Tariq Ali kaže da su napadi u Parizu također rezultat francuske vanjske politike, posebno prema Siriji, gdje se Hollandeova vlast pokazala kao jedan od glavnih ratnih huškača i da Zapad ni na koji način nije moralno superioran džihadistima. Dakle je li tu na djelu samo sukob dvaju fundamentalizama, kako kaže Ali, čega su stradali ljudi samo nedužne žrtve?
Problem je u tome što su islamski fundamentalizam i financijski fundamentalizam dvije strane iste kovanice. Zadnji podaci kažu da je već u ponedjeljak iza pariških napada prodaja oružja u svijetu porasla za čak 12 posto. Kao i nakon 11. rujna, uvode se još striktnije kontrole na aerodromima, dopušteni su pretresi stanova bez sudskih naloga, zatvaraju se granice, Francuska je čak zabranila prosvjede. Ponovno imate staru hobsovsku matricu ‘zamjene’ slobode za sigurnost. Najbolji odgovor na vaše pitanje dao je Bherlin Gildo, švedski državljanin koji se ove godine našao pred sudom pod optužbom da je bio član terorističkih skupina u Siriji. Međutim, njegovi su odvjetnici uspjeli dokazati da je upravo britanska tajna služba oružjem opskrbljivala istu pobunjeničku skupinu čiji je on bio član, pa je sud brzo odbacio optužbu jer bi to zapravo značilo da bi i Veliku Britaniju trebalo optužiti za terorizam.
Lijepo je da je UN nedavno naručio 10.000 ‘humanijih’ i lijepo dizajniranih kućica-skloništa za izbjeglice, no zaista radikalan korak ne bi bio da pokušavamo ugasiti požar koji smo sami izazvali, već da stvorimo preduvjete da požar ne može ni planuti. Ovako kako je sada, kao da očekujete da će piroman ugasiti vatru
Assangeov WikiLeaks ne sumnja pak da je krivac za napade u Parizu zapravo SAD, kao glavni naoružavatelj sunitskih ekstremista koji čine gro ISIL-ovaca, a koji su preuzeli odgovornost za napad.
Priča, nažalost, nije nova. Ako pariški napadi predstavljaju europski 11. rujna, onda možemo pretpostaviti da su i uzroci isti. I doista, kao što su Amerikanci kreirali i sponzorirali Al-Kaidu, tako su naoružavali i sunitske ekstremiste kako bi svrgnuli Asada. WikiLeaks je razotkrio dokumente da su Asada pokušali svrgnuti još 2006. I što onda imamo? Bizarnu situaciju u kojoj su Francusku napali teroristi stvoreni u kaosu koji su na Bliskom istoku, uz SAD, proizveli sami Francuzi. I ne samo to, nego su te teroriste izdašno financirali francuski saveznici, poput Saudijske Arabije ili Katara. Assange je potpuno u pravu i za to ima dokaze.
Upoznali ste nedavno Juliana Assangea u ekvadorskoj ambasadi…
Sreli smo se nekoliko puta u posljednja dva mjeseca i upravo je ono što se dogodilo Assangeu najbolji primjer što ne valja s današnjim svijetom. Tri godine nije vidio sunce, već nekoliko mjeseci ima ozbiljne bolove u ramenu, ali nijedan doktor iz Velike Britanije ne želi se upustiti u tretman jer se svi boje za svoje karijere. Čak ga ni njemački doktori nisu htjeli posjetiti. Tri godine živi u zatvoru usred Londona, a da bi čitava situacija bila još bizarnija, preko puta ekvadorske ambasade nalazi se luksuzni Harrods. A zašto? Zato jer već puna dva desetljeća razotkriva zločine SAD-a i njegovih partnera. Mnogi ne znaju, ali Assange je sa svojih 17 godina provalio u Pentagon i razotkrio da su Amerikanci još za vrijeme Zaljevskog rata u Iraku ubijali nedužne civile. Ono što je WikiLeaks uradio u posljednjih nekoliko godina gotovo da je teško izmjeriti. Recimo samo da ne bismo znali ni što nam se sprema s TTIP-om, tim najvećim tajnim trgovinskim sporazumom u recentnoj europskoj povijesti koji pokriva čak 40 posto svjetskog BDP-a, odnosno trećinu svjetske ekonomije, a donedavno su, dok ih WikiLeaks nije razotkrio, svi članci sporazuma bili tajni. Assange plaća skupu cijenu za to.
Kako iz današnje perspektive gledati na Arapsko proljeće i općenito na događaje iz 2011. godine (Indignadosi, Occupy)? Kao na nešto što je davalo nadu u bolju budućnost ili su pak u pravu oni, a koje ste svojedobno kritizirali, koji su govorili da Proljeće samo potvrđuje staro geslo da se sve mora promijeniti samo zato kako bi sve ostalo isto (Tunis, Egipat) ili kako bi bilo još gore (Libija i Sirija)?
Kao prvo, mislim da je velika greška izjednačavati sve te pokrete i svrstavati u isti koš i Arapsko proljeće i Occupy i Indignadose. Naravno, 2011. godine postojao je ogroman entuzijazam diljem svijeta. I dok su Indignadosi doista doveli do transformacije protestne energije u konkretan politički subjektivitet, uzmite primjerice Podemos, iz današnje perspektive možemo vidjeti da je Arapsko proljeće uistinu bilo geopolitičko preslagivanje u svrhu još jedne rekompozicije resursa kojima obiluje Bliski istok. To ne znači da na trgu Tahrir ili u Tunisu nije bilo autentičnih prosvjeda, ne smijemo zaboraviti egipatske sindikate, sve te mlade ljude koji su rušili diktatore, no ti su pokreti vrlo brzo kidnapirani po starom obrascu. Kao što je pedesetih godina prošlog stoljeća Muhamed Mosadik svrgnut po nalogu British Petroleuma samo zato što je kanio nacionalizirati iranske izvore nafte, tako je i Gadafi uklonjen jer zapadne kompanije naprosto nisu htjele vratiti dugove u vrijednosti od nekoliko desetina milijardi dolara za eksploataciju libijske nafte. To, uostalom, potvrđuju i mejlovi Hillary Clinton. Pa kad je Gadafi brutalno likvidiran, ‘borci za slobodu’ zajedno s oružjem sele se u Nigeriju i Mali, a onda i u Siriju. Izbjeglička kriza u tom smislu nije ništa drugo nego posljedica zapadnih intervencija.
Normalizacija izbjegličke krize
Nakon svega ovoga, može se pretpostaviti da će put izbjeglicama biti bitno otežaniji i da će žičanih ograda biti svuda po Balkanu. Trenutačno ih podižu Slovenci i Austrijanci. Je li red na Hrvatskoj da razvuče ogradu na Dunavu prema Srbiji? Hoće li to značiti da će se problem izbjeglica s humanitarne i političke sfere definitivno preseliti u domenu isključivo policijskog posla?
Problem je upravo u tome da će izbjeglice biti najveće žrtve terorističkih napada u Parizu. Prva je reakcija poljske vlade nakon napada u Parizu bila da više neće sudjelovati u europskom planu razmještanja izbjeglica, premda je ista ta Poljska pristala primiti jadnu brojku od samo 5.000 izbjeglica. Iznenađujuće je da je čak i Jean-Claude Juncker u ovoj priči ispao glas razuma, upozorivši, nakon što je pronađena tobožnja sirijska putovnica pored tijela mrtvog bombaša-samoubojice, da ne smijemo izjednačavati izbjeglice i teroriste, kazavši da su teroristi upravo oni od kojih izbjeglice bježe. Bojim se da izbjeglička kriza neće samo postati dio policijskog posla, već ćemo se naći, ili se već nalazimo, u scenariju koji smo mogli vidjeti u divnom filmu Alfonsa Cuarona ‘Djeca čovječanstva’. I po minutaži koju izbjeglice dobivaju u našim TV vijestima možete vidjeti da se više ne radi o ‘krizi’, stvar je ‘normalizirana’, živjet ćemo i živimo u mračnom dobu u kojem će biti sasvim normalno da desetine tisuća ljudi svakodnevno, pokušavajući spasiti živu glavu i od terorista i od europskih ‘humanitarnih intervencija’ na Bliskom istoku, prolaze naša polja i naše rijeke. A nikoga više neće biti briga.
Zaista živimo u mračnim vremenima u kojima ljevica sve više podsjeća na definiciju pesimizma koju nam je dao Leonard Cohen. On kaže da se ne smatra pesimistom. Pesimist je netko tko čeka da padne kiše. A ja sam, kaže Cohen, pokisao do kože
Na nedavnoj debati u londonskom Southbanku pod nazivom ‘Europe is kaput. Long live Europe!’, gdje ste raspravljali zajedno s bivšim grčkim ministrom financija Janisom Varufakisom i slovenskim filozofom Slavojem Žižekom, Žižek je ponovio svoju kontroverznu tezu da u pitanju izbjegličke krize treba uvesti još jaču kontrolu i oduprijeti se ljevičarskim tabuima. Što mislite o tome?
Premda je izazvala niz kritika, Žižekovu tezu razumijem ovako: umjesto da dolazi do kaosa kakvom smo svjedočili i na tzv. balkanskoj ruti, Europa bi trebala organizirati priljev izbjeglica na drugačiji način, odnosno problem treba biti riješen na europskoj razini. To bi u praksi značilo da se izbjeglice registriraju i transferiraju s ishodišta krize, upravo kako bismo izbjegli sve one tragične slike, od izbjeglica koje plivaju preko hladne Sutle do svih zidova koji niču po cijeloj Europi. Upravo je na dan naše debate u Londonu u Veliku Britaniju stigao prvi avion sa sirijskim izbjeglicama, o tome se ovdje radi. No mislim da tu moramo ići korak dalje. Lijepo je da je UN nedavno naručio 10.000 ‘humanijih’ i lijepo dizajniranih kućica-skloništa za izbjeglice, no zaista radikalan korak ne bi bio da pokušavamo ugasiti požar koji smo sami izazvali, već da stvorimo preduvjete da požar ne može ni planuti. Drugim riječima, očekivati da će oni koji su izazvali sirijsku krizu, europski vođe zajedno sa SAD-om, riješiti sirijsku krizu je iluzorno. To je kao da očekujete da će piroman ugasiti vatru.
Koji je općeniti zaključak vaše debate u Londonu, koja je budućnost današnje ljevice u Europi?
Mislim da je bilo užasno važno da nam se pri kraju debate preko videozida priključio Julian Assange, koji je eksplicitno za sebe rekao da je ‘intelektualni pesimist’, s čime se Žižek, naravno, složio, dok se Varufakis priklonio suzbijanju pesimizma. Uzmite tri događaja koja su obilježila ovu godinu. Najprije smo imali državni tj. financijski udar u Grčkoj, koji je pokazao da tzv. Eurogrupa neće dopustiti nikakvu alternativu, čak ni po cijenu da neku državu dovede na rub opstanka. Potom smo imali i još uvijek imamo izbjegličku krizu, a sad kao odgovor na terorističke napadu u Parizu imamo još veću militarizaciju čitave Europe. Zaista živimo u mračnim vremenima u kojima ljevica sve više podsjeća na definiciju pesimizma koju nam je dao Leonard Cohen. On kaže da se ne smatra pesimistom. Pesimist je netko tko čeka da padne kiše. A ja sam, kaže Cohen, pokisao do kože. Svatko tko prati što se zbiva u Europi i u svijetu teško da može biti optimist. Ali, s druge strane, ako ne vjerujem da mogu učiniti nešto da promijenim postojeće stanje, zašto bih se uopće probudio iduće jutro?
