Recepcija ‘Dominantne i neželjene elite’ povjesničarke Latinke Perović, objavljene 2015. godine, bila je praktički unisona. Podsjetimo, riječ je o knjizi u kojoj autorica kroz 13 portreta srpskih političara i intelektualaca dokazuje tezu da je Srbija platila visoku cijenu svoje zakašnjele modernizacije, a da je uzrok tome bila skrajnuta liberalna elita, te da je socijalistički period razvoja Srbije, kad su liberali bili posebno pod udarom, vrijeme propuštenih šansi. S jedne je strane Dobrica Ćosić kao glavni reprezentant dominantne elite, a s druge 12 apostola neželjene elite: Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović, Radomir Konstantinović.
Više se regionalna slava Latinke Perović temelji na poštivanju njezinog dosljednog protivljenja ratnim pohodima Srbije negoli na dosljednoj kritičkoj analizi njezinih djela. S ‘Elitističkim pasijansom’ i tome bi trebao doći kraj
Recepcija je, velimo, bila manje-više jedinstvena u tome da je posrijedi iznimno historiografsko djelo. Prikazivači i promotori knjige tako zaključuju da je ‘Dominantna i neželjena elita kapitalno djelo postjugoslavenske historiografije’, da je riječ o ‘krovnom djelu najznačajnije suvremene srpske historičarke i najuzoritijeg moralnog svjetionika među srpskim intelektualcima druge polovine 20. stoljeća’, da je ‘knjiga napisana na najvišem europskom i svjetskom nivou’… Slavko Goldštajn na zagrebačkoj promociji sa žaljenjem konstatira da mi ‘u Hrvatskoj takvu knjigu nemamo’, Vesna Pusić smatra da je to ‘najinteligentnija knjiga o politici na prostoru bivše Jugoslavije’ koju je ikada pročitala. Dragan Markovina pak kaže da je knjiga ‘o pripadnicima neželjene elite poetska posveta njima’, dok Dejan Jović zaključuje da je ‘promocija prilika da liberalna, antinacionalistička i tolerantna Hrvatska pozdravi Latinku Perović, koja je postala simbol iste takve Srbije. Također, na ovaj način šaljemo poruku da se druga Hrvatska i druga Srbija odlično razumiju i veoma poštuju’.
E sad, u toj i takvoj atmosferi apsolutnog konsenzusa oko autoričinih dosega pojavljuje se svojevrsna protuknjiga Mire Bogdanović pod naslovom ‘Elitistički pasijans’, s podnaslovom ‘Povijesni revizionizam Latinke Perović’ i onim dodatnim ‘O nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama’. Autorica najprije konstatira autoričinu konverziju s komunizma na liberalizam i primjerima potkrjepljuje svoju tezu da Latinka Perović u svojim recentnim djelima, posebno u ‘Dominantnoj i neželjenoj eliti’, o nekim ključnim pojmovima, kao što su komunizam, modernizacija ili kapitalizam, zauzima dijametralno suprotno stajalište od onoga koje je o istim tim temama imala u svojim ranijim knjigama. Osim intelektualne nedosljednosti i oportunizma, autorica Latinki Perović pronalazi i propuste čisto teorijskog tipa. Slabo ili nikakvo konzultiranje teorija u vezi nekih pitanja, na primjer elita ili modernizacije, Latinku Perović vodi iz jedne inkonzistentnosti u drugu. Primjerice, Latinka Perović se čvrsto i nedvosmisleno drži idealizirane slike europske modernizacije koju doživljava na krajnje simplificiran i unilinearan način, prema kojem je modernizacija bezostatno jednako kapitalizam jednako liberalizam jednako europeizam. Iz te eurofatalističke sheme, po mišljenju Latinke Perović, Srbija ispada, jer je njezina dominantna elita, u rasponu od Svetozara Markovića, preko Nikole Pašića do Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića, odabrala onu drugu, istočnjačku varijantu modernizacije, koja se oslanja na rusku, narodnjačku, kolektivističku, a u konačnici i boljševičku verziju napretka s industrijalizacijom i narodnim jedinstvom u prvom planu. Dijelom se u svom tumačenju poziva na stav Ralfa Darendorfa koji razlikuje modernizaciju i modernost, pa Latinka Perović zaključuje da je u Srbiji neke modernizacije i bilo (uostalom, i sama je u njoj sudjelovala kao visokopozicionirani član Saveza komunista, pa bi bilo nezgodno da sve to prešuti), ali da je bila nepotpuna. Međutim, izostaje modernost, jer da nema i nije bilo političke participacije pojedinca i ekonomske lične inicijative, dakle izostaje za taj tip doktrine nosivi lik građanina i poduzetnika. Modernost u toj verziji, onoliko koliko je ima, opstaje tek u intelektualnim enklavama (u srpskoj varijanti, najizrazitija enklava u kojoj je modernost stanovala bili su liberalni krugovi u vrhu Saveza komunista Srbije s kraja 1960-ih i početkom 1970-ih, upravo s Latinkom Perović i Markom Nikezićem kao centralnim figurama), dok narod istovremeno ostaje trajno i nepovratno zadrigao i zapušten.
Inkonzistentnosti koje smo spomenuli odnose se recimo na to da Latinka Perović svojim liberalnim pulenima oprašta pojedina skretanja zbog potreba političke pragme. Pa dok religioznosti nikako ne bi trebalo biti mjesta u prvom ešalonu liberalnih ideja, ona opravdava Đinđićevo uvođenje vjeronauka i blisku suradnju sa SPC-om, jer to razumije kao nužne taktičke ustupke, a sve to, nada se, ionako neće dugo trajati. Iako to ne želi, Latinka Perović se u svojim proizvoljnostima u jednom trenutku slaže i sa svojim ultimativnim antagonistom Dobricom Ćosićem. Naime, s njim dijeli uvjerenje da je pomanjkanje religioznosti u Srba urodilo neželjenim posljedicama, kao što su pad morala i izostanak duhovnosti, pa su Srbi kao takvi ostali neopremljeni da prime hostiju zapadne demokracije.
Osim što ne vodi računa o teoriji modernizacije i interpretira je na svoj, najčešće posve proizvoljan način, Latinka Perović ne konzultira ni teoriju elita, pa nenamjeravano biva sukladna antidemokratskim teoretičarima elita poput Gaetana Moske ili Vilfreda Pareta, koji su u usponu radničke klase i u dizanju glave narodnih masa vidjeli glavnu opasnost za postojeći poredak i opstanak višeg sloja društva. Tu tek dolazi do zaloma, naime Latinka Perović stalno zaziva pravu demokraciju, koja da je zaobišla Srbiju, a onda završi u superiorističkim teorijama elita koje govore o cirkuliranju i međusobnom reproduciranju gornjih krugova. Po njoj, Srbiji to ne uspijeva zbog njezine slabe kičme koju stalno nagrizaju rulja, masa i neprosvijećen svijet, a pod vodstvom istih takvih rukovodilaca.
Posebnu pažnju Mira Bogdanović posvećuje načinu na koji Latinka Perović doživljava egalitarizam – on je posebno poguban po razvoj Srbije. Svoje izvorište nalazi u tradiciji zadruga i u sitnim posjedima koji osiguravaju, kako kaže Latinka, jednakost u siromaštvu. Mira Bogdanović primjećuje da se Latinka tu slaže sa sociologom Josipom Županovom koji je također pisao o egalitarnom sindromu u nas, najprije u Jugoslaviji a onda i u postjugoslavenskim državama, a koji, po njemu, onemogućava pravilni modernizacijski razvoj zapadnog tipa.
Latinka Perović sama se doživljava, a i drugi je doživljavaju, kao dio te neprežaljene i zanemarene elite. Iz tog osjećaja samozakinutosti i zakinutosti slijedi i izostanak prave kritike njezina djela. Više se regionalna slava Latinke Perović temelji na poštivanju njezinog dosljednog protivljenja ratnim pohodima Srbije negoli na dosljednoj kritičkoj analizi njezinih djela. S ‘Elitističkim pasijansom’ i tome bi trebao doći kraj.
