Sociologinja Mira Bogdanović za sebe kaže da je rođena u partizanima. Studirala je u Beogradu, doktorirala u Nizozemskoj, gdje je i predavala na Akademie de Horst i Međunarodnom institutu za socijalnu historiju (IISG) u Amsterdamu. Danas živi i radi između Zagreba, Amsterdama i ličkog sela Babin Potok.

Vaša knjiga ‘Elitistički pasijans; Povijesni revizionizam Latinke Perović’ (Mostart, Zemun 2016.) odgovor je na njezinu knjigu ‘Dominantna i neželjena elita; Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)’ (Dan Graf i RTV Vojvodine, Beograd i Novi Sad 2015.). Kažete da je ta knjiga samo povod kako biste kontekstualizirali promjene njezinih stajališta tokom vremena. Vama je problematičan već i naslov spomenute knjige?

Autorica je cijelom sociološkom korpusu teorije elita prišla neozbiljno, ja volim reći salonski. To je nekakva mješavina njenog doživljaja ljudi s kojima se družila s jedne strane, a s druge jedna nedorađena, nedomišljena, feudalna koncepcija elite. Tko je elita? Netko tko odskače, ustvari netko poput nje. Ona sebe smatra uljem na vodi, društvenu strukturu ne gleda više kao marksist, kako je to ranije činila, nego u formi mase i elite, ulja i vode. Njezina vjerna suradnica Dubravka Stojanović napisala je cijelu knjigu ‘Ulje na vodi; Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije’, dok je za Latinku konstatirala da predstavlja kopernikanski obrat u historiografiji Srbije. Na to sam rekla da obje shvaćaju povijest u smislu nebeske mehanike. Ona je jednom zauvijek dana i to tako što su radovi Latinke Perović sada konačno promijenili sva naša shvaćanja o prošlosti. No oni su promijenili samo njena shvaćanja. Za svakoga od nas, a na osnovu provjerljivih izvora, slika o prošlosti uvijek se stvara na osnovu nekakvog stanja u sadašnjosti, a pogotovo u jednoj takvoj revizionističkoj nakani.

Parolaški liberalizam

Zašto je za portretiranje odabrala baš ovih dvanaest ljudi ‘neželjene elite’ – Marko Nikezić, Koča Popović, Milivoj Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović – kojima je kontrastiran usamljeni Dobrica Ćosić kao arhetip one ‘dominantne’? Što sve njih međusobno povezuje?

Kriterij je arbitraran, točnije svi oni su u nekom trenutku gravitirali njenom krugu. No onda se pitamo zašto npr. Mirka Tepavca, ali i mnogih drugih jednako bitnih, nema na tom popisu. Razmišljajući zašto su neki izabrani, a drugi nisu došla sam do trivijalnog zaključka da su svi oni mrtvi i da ne mogu da se brane.

Povjesničarka Radina Vučetić u svojoj knjizi ‘Monopol na istinu’ dokazuje da je najveći dio zabrana u povijesti socijalističke Jugoslavije, naročito u kulturi, bio u vrijeme Latinkinih liberala

Njezina je teza kako se Srbija već 200 godina vrti u istom antiliberalnom krugu. Njemački filozof Adorno u muzici brani Bacha od njegovih ljubitelja. Pokušajmo obraniti liberalizam od Latinke Perović.

Evo, ja ću ga braniti. Negdje u knjizi sam napisala da je Latinkin liberalizam čisto parolaški. Ona se uhvatila za nekoliko parola, kao što su pravna država, ljudska prava itd., međutim u njenoj lektiri, ne samo u ovoj knjizi već i kad je bila i kad nije bila liberal, nema niti jedne knjige o liberalizmu. Kako onda kompetentno govoriti o toj temi? Liberalizam koji ona sada zastupa, zbog tog manjka orijentacije u političkoj filozofiji, više je onaj s prijelaza iz 20. u 19. stoljeće. Ovdje nećete naći puno toga o društvenom kontekstu u kojemu postoji 200 godina liberalizma, kao političke teorije, ali i kao prakse, pošto se i ta praksa mijenjala. Za nju je spomenuto povijesno vrijeme zlatno doba liberalizma, kao da istovremeno nisu postojali imperijalistički ratovi, kolonijalni ratovi, vrlo ekskluzivno shvaćanje vladavine prava, kao i rast radničkog otpora. Dovoljno je sjetiti se historije Britanije ili Njemačke tog doba, borbe za opće pravo glasa, nastanka čartističkog pokreta ili suvremene socijaldemokracije. No uspjesi u tom pravcu su i na Zapadu došli tek s pobjedom Oktobarske revolucije u Rusiji.

Neželjena elita je nositelj narodnog interesa, mimo volje naroda. Govor u ime naroda nije suspektan po sebi, ali je uvijek problem tko to i kako čini?

Narod ostaje apstrakcija, ukočenost, ne govorimo li o konfliktima u njemu, koje grupe zastupaju koje interese, kako ih i zašto zastupaju, percipiraju li ih krivo ili pravo. Kad ja govorim da Latinka Perović volju naroda tretira mimo njega samog, to znači i kad je bila komunistkinja u praksi i kad je postala liberalka. Aleksandar Vučić je sada otjelovljenje prakse te politike. U svim političkim formacijama ona zagovara jednu autoritarnu koncepciju politike. Tako kaže ‘Vladati se može samo odozgo, a ne odozdo’, pritom citirajući jednog predstavnika tzv. policijskog liberalizma 19. st., a to je Jovan Ristić. Kao povjesničarka ona nema kritički odmak, ne evaluira svoje izvore, već poput naknadnog aktivista izumrlih partija pozicionira sebe u sadašnjosti. Ponaša se poput autoritarnog funkcionara misije.

Pripadnici dominantne elite su retrogradni, antimodernizacijski, neželjene pak progresivni, modernizacijski. Prvi su totalitarni, komunistički. A neželjeni demokratski i liberalni. Jedni su otjelovljenje Istoka, što reprezentira Rusija, jednako carska i sovjetska. Drugi Zapada, bez daljih specifikacija. U današnje doba bivšeg Istoka, ali i bivšeg Zapada, to je pasatistički pristup?

Autorica je vrlo proturječna. U sadašnjoj fazi jednači komuniste s ruskim narodnjacima i pripisuje im antimodernizacijske patrijarhalne vrijednosti zadružnog života. Drugdje, kad govori o socijalizmu, ne negira mu u potpunosti modernizacijske zasluge jer bi time, kaže, porekla i sebe. Da bi se izvukla iz tog proturječja, uvodi ovaj konstrukt: da, bilo je modernizacije, ali nije bilo modernosti. A to bi značilo da nije bilo privatne svojine i na njoj zasnovanog građanina. Netočno i smiješno i na liniji Đinđićeve teze o ‘nedovršenim državama’. Pošto su socijalističke revolucije ostvarene u zaostalim društvima, njihov primarni zadatak bio je kako podići stanovništvo iz te totalne zaostalosti, nepismenosti, deindustrijaliziranosti, razrušenosti ratom itd. U tom smislu modernost je tu ostvarena. Njoj smeta kolektivizam, dok kapitalizam potiče individualna prava.

Moda je suprotstavljati individualizam i kolektivizam, kao apsolutizirane opozite. Tako je moguće izjednačavanje nacionalizama i socijalizama kao navodno istih kolektivizama, iako su suvremene identitetske politike nabujale baš na individualističkoj paradigmi kao pozadini.

Ono što je jako važno kod Latinke Perović je ta apologija kapitalizma, kao nadogradnje slobode i garanta izlaska iz svakog kolektivizma. Tu žrtvom pada i jedan Svetozar Marković, potpuno falsificiran iz njene sadašnje perspektive.

Dopada mi se to što se kod mnogih mladih ljudi vidi jedan nivo političke svijesti u vezi stanja u Srbiji. Postavljaju se socijalni zahtjevi, govori o stanju u tvornicama, korupciji, nezaposlenosti…

Ključna godina njezinog prelaska iz dominantne u neželjenu elitu je 1972. i politički pad tzv. srpskih liberala. Slavoljub Đukić u svojoj knjizi iz 1990. o tom vremenu spominje dva progona.

Konzervativna struja u Partiji predbacivala im je da nisu dovoljno dogmatični, ali pravi progon je nastao tek kad su oni skinuti s vlasti, kaže Đukić. Mlada beogradska povjesničarka Radina Vučetić u svojoj knjizi ‘Monopol na istinu’ dokazuje da je najveći dio zabrana u povijesti socijalističke Jugoslavije, naročito u kulturi, bio u vrijeme Latinkinih liberala. Bitno je primijetiti da se oni obračunavaju sa studentskim pokretom, kao lijevom kritikom partijske stvarnosti i socijalizma. Tako dolazimo i do praksisovaca. S druge strane oni ratuju protiv srpskog nacionalizma, pod parolom da se svatko mora u svojoj republici obračunati s vlastitim nacionalizmom. Međutim, nacionalisti nisu proganjani, nisu izgubili posao, društvenu poziciju. Iznimka je bio Mihailo Đurić, koji se protivio ustavnim promjenama, za koje je mislio da dezintegriraju Jugoslaviju. Sudski procesi protiv ljevičara imali su svoj tok, tražili vrijeme, ali su započeti u vrijeme Latinke Perović, iako su završili kasnije.

Odnos prema Jugoslaviji

Za nju su i različite sudbine beogradskih praksisovaca, od kojih su neki, ali ne svi, kasnije podlegli Miloševiću, sve jednake?

Pogodilo me kad sam saznala da je Mihajlo Marković, koji je kao filozof imao širok odjek u inozemstvu, postao nacionalist. I Ljubo Tadić, onda Sveta Stojanović, Trivo Inđić. Međutim, Latinka Perović tu cijelu vezu između nacionalista praksisovaca i nacionalista drugih fela, oduvijek nacionalista, stavlja već u 1946., projicirajući tako cijele živote te polovice, ali i onih praksisovaca koji nisu postali nacionalisti, unatrag. Pa kaže da su svi oni bili borci NOP-a, članovi Partije itd. Ukratko, komunisti i nacionalisti, to je isto. To je najeksplicitnije rečeno u uvodu njene knjige.

U toj knjizi ne spominje se Josip Broz, koji je valjda utjecao i na srpsku politiku, ali ni Jugoslavija uopće nije tema?

To mi je potpuno zagonetno. Taj njen odnos prema Srbiji i Jugoslaviji ostao je visjeti u zraku. Srbija je u svojoj historiji duže bila u sastavu širih zajednica nego što je bila samostalna država. Jasno mi je zašto nema prve Jugoslavije, jer u njoj se događao periferni kapitalizam na sličan način kao što se sada dešava, pa je nekako intuitivno shvatila da joj to ne treba. A ona sad tvrdi da u nas nikad nije bilo kapitalizma. Prva Jugoslavija usto je bila zamišljena kao liberalna demokracija. Dakle i to smo imali. Ona smatra da su komunisti došli na vlast 1888., kad su radikali osvojili vlast i dalje ničega vrijednog do 2000. nije bilo. A radikali su direktno povezani sa Svetozarom Markovićem, tako da postoji izravna linija od Markovića do Slobodana Miloševića.

U suvremenosti Latinka Perović je povezana s LDP-om Čedomira Jovanovića, a tako indirektno i s Vučićevim SNS-om. U tome ne vidi problem nekih ‘demokratskih deficita’, uključivo sa zadnjim izborima u Srbiji?

Lani, na jedanaestu godišnjicu osnivanja Liberalno-demokratske partije koja je nastala u cijepanju Đinđićeve Demokratske partije, ona je izjavila da je Vučić preuzeo program LDP-a. Ta se stranka potpuno pogrešno smatra lijevom zato što je antinacionalistička i pro-LGBT. I ja sam, naravno, protiv diskriminacije bilo koga po bilo kojoj osnovi. Ali oni zagovaraju žestoki neoliberalni program. I to je ta ideja: ništa bez kapitalizma. Kad izjednačiš antinacionalizam s ljevicom, dobiješ takav program. Čedomir Jovanović je novi bogataš, kupio je pod sumnjivim uvjetima tvornicu Fidelinka. Kažu da mu je Vučić namjestio povoljan kredit i zato ga on ne smije kritizirati. Uostalom, možda se i slažu. Bliski su Briselu, LDP je žestoko za, a Vučić flertuje s NATO-om, a to su dva osnovna cilja koja Latinka podupire. Isto tako, LDP želi ozakoniti amputaciju Kosova, koje ionako postoji, s čime se ja slažem. Ali se ne slažem s tezom o NATO-u kao modernizacijskoj snazi. Latinka Perović misli da je SNS preuzeo program LDP-a. Ona se ne udubljuje u aktualne pojedinosti. U epilogu svoje knjige napisala sam, a to se sad potvrđuje, kako u Latinke Perović postoji jedno autoritarno, nedemokratsko shvaćanje politike, kako za vrijeme socijalizma, koji je imao i neke autoritarne, meni nemile aspekte, tako i u shvaćanju liberalizma. Dok misleća javnost shvaća da Vučić tone u autoritarnu diktaturu, ona ne pušta ni glasa povodom toga. Kad gledam zadnje nemire u Srbiji, moram priznati da mi je zasad nejasno kamo to vodi. Ali dopada mi se to što se kod mnogih mladih ljudi vidi jedan nivo političke svijesti u vezi stanja u zemlji. Postavljaju se socijalni zahtjevi, govori o stanju u tvornicama, korupciji, nezaposlenosti…