Među nekrolozima i biografskim crticama u povodu smrti Latinke Perović, istaknute srpske povjesničarke i političarke koja je preminula 12. prosinca u Beogradu u 90. godini, mogli bismo izdvojiti one koji je opisuju kao prosvjetiteljicu, "majku druge Srbije" ili pak kao sinonim za alternativu prevladavajućoj nacionalističkoj stvarnosti. Pa ipak, podsjetimo da je široj javnosti Perović bila najpoznatija kao sekretarka Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije od 1969., da bi prilikom slamanja srpskog liberalizma, zajedno s tadašnjim predsjednikom CK SKS-a Markom Nikezićem i suradnicima, bila smijenjena 1972. godine. Nakon političkog pada karijeru je izgradila kao povjesničarka zaposlena u Institutu za noviju istoriju Srbije. Latinki Perović jedno se mora priznati: bila je gorljiva protivnica ratova 1990-ih i režima Slobodana Miloševića, čime je zadobila novo poštovanje, ali i nove protivnike.
Razgovarali smo sa suradnicima Latinke Perović, ali i onima koji su joj argumentirano upućivali kritike. Povjesničar sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina poznavao ju je još od dvijetisućitih. Napisala je pogovor njegovoj knjizi "Budimir Lončar: Od Preka do vrha svijeta".
- Surađivali smo i sretali se u različitim gradovima, širom bivše države. Bila je osoba koja je, kako je običavala govoriti, pripadala neželjenoj eliti, ili "drugoj Srbiji", koja se družila, ako hoćete, s "drugom Hrvatskom". To bi značilo da je pripadala onome što bi bilo antinacionalističko, što ne bi odstupalo od vrijednosti koje je njegovala, bila je netko tko je želio protumačiti, kako je na jednom mjestu napisala, zbog čega u ime nacionalnih ideala ili politike često birate protunacionalne interese. Drugim riječima, zalažete se za izgradnju takvog društva u kojem su vam okvir, a mogao bih slobodno dodati i zastava ili simbol, puno važniji od njegova sadržaja. Latinka Perović je pritom, dakako, govorila o Srbiji, ali stvari su primjenjive na brojne druge sredine, naročito na europskom jugoistoku - kaže za Novosti Jakovina.
Kao povjesničarku naš sugovornik pamti je kao osobu koja se vrlo detaljno bavila istraživanjem predrevolucionarne elite u Rusiji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, kao povjesničarku koja je proučavala zapise Obrenovićevih političara iz tog vremena u Srbiji, koja je proučavala Dobricu Ćosića i bavila se liberalima, pri čemu je ušla u određene važne i velike teme bez kojih Srbiju 19. i 20. stoljeća ne bi bilo moguće jednostavno objasniti.
- Kad se nije bavila povijesnim temama, ona je bila angažirani intelektualac, održavala je predavanja i, rekao bih, čak ohrabrivala jednu političku orijentaciju u srpskom društvu, koja je postala ta "nedominantna elita" koja nije ustuknula pred nacionalizmom - ocjenjuje Jakovina.
Istaknuta slovenska antropologinja, filozofkinja i feministkinja Svetlana Slapšak prisjetila se za početak Latinke Perović kao vodeće ličnosti tadašnjeg Centralnog komiteta, u vrijeme kad je zbog aktivnosti u studentskom pokretu Slapšak na pet godina bio oduzet pasoš.
- Kad sam je upoznala, na nekoj antiratnoj konferenciji pred kraj prošlog veka, taj sam podatak javno ispričala. Umela je da primi te moje reči. Jer, za razliku od drugih koji su pali u (političku, op. a.) nemilost, ona je umesto jadikovanja ili pokušaja da se vrati, mirno i dosledno izgradila novu karijeru u političkoj istoriji i teoriji. Marljiva i uporna, prešla je ceo put učenja, usavršavanja, istraživanja, proveravanja, ponekad otežanog objavljivanja. I istovremeno je postala jedan od najvažnijih svedoka za istraživanja svoga doba. Negovala je kritički stav i logiku, dve dragocene osobine koje je toliko mnogo ljudi sa područja nauke i kulture izgubilo ili prodalo u doba jugoslovenskih ratova, još pre i još dugo kasnije - kaže za Novosti Slapšak.
Kao njezine ključne teme naša sugovornica ističe političku historiju Srbije 19. stoljeća i Jugoslavije 20. stoljeća.
- Kao oštra kritičarka srpske nacionalističke politike, prirodno se našla među onima koji su u doba njene političke moći bili na drugoj strani. U priču i u idealizovanje "srpskih liberala" iz sedamdesetih godina prošloga veka nikad nisam naročito verovala. Ona je svojim radom posredno pokazala da misli u liberalnim okvirima i na humanističkim osnovama. Priznajem da joj zavidim na, ako se sme reći, lepoj smrti: radila je do zadnjeg trenutka, na Peščaniku je objavila zanimljivo razmišljanje o delu Miroslava Krleže. Imala je predanu pažnju i pomoć nesumnjivo najplodnije i najzanimljivije istoričarke modernog doba na Balkanu, Dubravke Stojanović. Ona će izvesno osvetliti još mnoge dimenzije života i rada Latinke Perović - zaključuje Svetlana Slapšak.
Sociologinja Mira Bogdanović dijelom kritički ocjenjuje ostavštinu Latinke Perović, posebno nakon što je 2015. objavljena njezina mahom hvaljena knjiga "Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek)". U jednom intervjuu Bogdanović je, između ostalog, govorila o tome da Perović u spomenutoj knjizi stvara idole i kultove, pri čemu se i od same autorice stvara idol i kult.
- Vijest o smrti Latinke Perović zatekla me u radu na kritičkoj analizi njezinih skorašnjih kraćih tekstova objavljenih na Peščaniku. To mi je služilo kao uvod u analizu njezinog prikaza "Dnevnika 1989 – 1995" Milovana Đilasa. Ti se radovi mogu gledati iz njezine perspektive kao iskustvena potvrda filozofije povijesti koju je autorica razvi(ja)la u zadnjih tridesetak godina. Također, u svojoj knjizi "Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović" (Beograd, 2016) podvrgla sam kritici njezina nova politička gledišta. Držim do postojanosti. Moji su dio antifašističkog komunističkog pokreta u Hrvatskoj. Zato sam zdušno dijelila i podržavala njezin dosljedan antinacionalistički stav, koji sam imala i prije poznanstva s Latinkom Perović - kazala nam je Mira Bogdanović.
Naša sugovornica kaže da pogled Latinke Perović na svijet iz doba pripadnosti komunističkom pokretu stoji nasuprot shvaćanjima u njezinom novijem prevrednovanju povijesne baštine: dogodio se, naime, kolosalan političko-ideološki prevrat.
- Trebalo je postaviti legitimacijske ideološke skele ka liberalizmu, jednako kapitalizmu i obratno, potražiti ih unatrag. Tako je pronađena "krhka liberalna vertikala", individualizam kao suprotnost komunističkom kolektivizmu. Značilo je to i relativizaciju baštine realnog socijalizma ili negaciju njegovih modernizacijskih učinaka. Istinska modernizacija je moguća samo u liberalnom kapitalizmu. U svojoj knjizi ukazala sam na značaj globalno-povijesnog prijeloma i pokušala analizirati njegove efekte u ovoj metamorfozi Latinke Perović - dodaje Bogdanović.
U svojim sjećanjima na Perović vratila se još malo dalje u prošlost.
- Kad sam se početkom osamdesetih počela družiti s Latinkom Perović, u Institutu za istoriju radničkog pokreta u Beogradu, ona još nije bila u "metamorfozi". Kad sad razmišljam o tome, nalazila sam srodnost u interesovanjima. Dolazila sam iz Amsterdama, sredine gdje je izučavanje radničkog pokreta akademska disciplina, a kod nas je to bio dio ideološko-političkog aparata. Zato je Institut za proučavanje radničkog pokreta, gdje je Latinka Perović radila po padu sa vlasti, nakon preokreta pretvoren u Institut za noviju istoriju Srbije, bez ikakve pobune. Zato sam kasnije bila iznenađena svođenjem u radovima Latinke Perović svega na ruski utjecaj, dakle vječiti komunizam, što je glavni motiv, potka i osnova njezinih novijih radova. Ovaj je preokret u velikoj mjeri bio politički motiviran, a o tome svjedoči usporedba istih radova Latinke Perović prije i nakon njezine konverzije na liberalizam - zaključuje Mira Bogdanović.
