Maher Mezahi je alžirski sportski novinar specijaliziran za nogomet. Proučava presjek povijesti, politike i nogometa na afričkom kontinentu. O afričkom je nogometu opsežno pisao za BBC, The Guardian, The Telegraph, ESPN Africa i Al Jazeeru. Trenutno vodi podcast African Five-a-side, na portalu Africa Is a Country, posvećen političkoj i kulturnoj važnosti nogometa u Africi.
Podcast African Five-a-side bavi se sociopolitičkim, povijesnim i ekonomskim aspektima afričkog nogometa. Svaka je tema grupirana zajedno kao "Matchday". U prvim epizodama secirate politiku i nogomet kroz priče o istaknutim afričkim političarima i njihovom pristupu nogometu. Kada i zašto ste počeli razmišljati o ovakvom podcastu?
Ideju sam dugo imao. Radim kao freelance novinar, a prava mi je strast afrički nogomet. Sjećam se da sam razmišljao o ovakvom podcastu po povratku iz Kameruna 2021., nakon Afričkog kupa nacija (AFCON). Tražio sam sredstva i imao sreće jer su me kontaktirali dobri ljudi iz Africa Is a Country. Još uvijek nisam u potpunosti zadovoljan onime što snimam, ali veseli me što ima ljudi koji to slušaju.
Sjevernoafrički ultrasi
Je li bilo teško odabrati političare na koje ste se fokusirali u prvim epizodama, čime ste se vodili u odabiru?
Bilo mi je važno da putem tih političara mogu ispričati priču o afričkom nogometu. I da postoji doza "nasljeđivanja" od jednog političara do drugog. Počeo sam s Gamalom Abdelom Naserom, egipatskim predsjednikom 1957., jer je tada nastala Afrička nogometna konfederacija (CAF). Egipat je bio najuspješnija i najmoćnija momčad u to vrijeme i bilo je logično početi s Naserom. Zatim sam promatrao trendove u afričkom nogometu, koji su sljedeći dominantni timovi, i to je išlo od Gane preko Konga (bivši Zair) do Gvineje. Shvatio sam da uspjesi tih reprezentacija nisu bili slučajni, u njih je uliveno puno političkih, financijskih, društvenih sredstava. Najnovija epizoda bavi se gvinejskim predsjednikom Ahmedom Sékouom Touréom sredinom 1970-ih. Tako s političarima prolazimo putovanje od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih.
Vratimo se malo Naseru i ulozi Egipta u razvoju CAF-a. Kakav je bio kontekst u to vrijeme, zašto je Egipat preuzeo tako ključnu ulogu?
U to vrijeme imate samo četiri nacije koje su neovisne i imaju svoje nacionalne saveze. Tu su Egipat, Etiopija, Sudan i Južna Afrika, koja je odmah isključena iz CAF-a jer su željeli ili potpuno bijelu ili potpuno crnu momčad, što ostale članica konfederacije osuđuju. Ostaju tri zemlje, a Etiopija i Sudan nemaju tako jaku nogometnu povijest. Egipat se natjecao na nekoliko ljetnih olimpijskih igara prije formiranja CAF-a, a sudjelovao je i na Svjetskom prvenstvu 1934. Prvi afrički igrač u engleskoj ligi bio je Egipćanin Husein Hegazi 1911. godine. Imali su najviše novca i znanja.
Kad je nogomet u pitanju, o Naserovoj ostavštini se raspravlja i danas?
Zemlje zapadne Afrike pokazuju svoju dominaciju i važnost u izvozu nogometnih talenata. Većina afričkih talenata u svijetu u posljednja dva ili tri desetljeća je iz zapadne Afrike. U istočnoj Africi imate puno atletike, a u južnim zemljama plivanje, atletiku, ragbi
Da. Neki kažu da je volio nogomet i potaknuo razvoj egipatskog nogometa. Konsenzus najvjerodostojnijih povjesničara je da je razumio podršku naroda i vidio da je nogomet koristan u tome. Naser 1960-ih monopolizira nogomet i koristi ga u političke svrhe, čak i na štetu egipatske reprezentacije i klubova. Primjerice, Tunis je 1965. trebao biti domaćin AFCON-a, a njihov tadašnji predsjednik Habib Bourguiba otišao je u Jerihon, gdje je rekao da je možda vrijeme da se arapske zemlje okupe i povedu dijalog s Izraelom. Brojne afričke zemlje to su smatrale skandaloznim i bojkotirale su AFCON, uključujući prije svega Egipat. U ratu 1967. Naser je ugasio sport u cijeloj zemlji. Nogometni klubovi poput Al Ahlija pretvoreni su u vojne centre za obuku, a sportaši unovačeni u vojsku.
U podcastu govorite o političarima koji su počeli s pristupom nogometu koji je više bio nogomet za mase – sport kao dio praktične svakodnevice, među koje spada Sékou Touré, naspram onih koji su od samog početka imali ideju elitističkog nogometa, fokusirani na razvoj određenih klubova i reprezentacije, kao što je ganski političar Kwame Nkrumah. Jesu li 1960-ih ti modeli organiziranja nogometa novi?
Takvi pristupi nisu bili novi, prisutni su i u kolonijalnom dobu. Europljani su ti koji su donijeli nogomet na afrički kontinent. U brojnim slučajevima donijeli su ga da igraju između sebe, poput mornara ili željezničkih radnika. Drugi način bio je putem religije, doktrine zvane "mišićavo kršćanstvo", gdje su misionarske škole podučavale nogometu domorodačko stanovništvo. Misionari su to vidjeli kao civilizacijsku praksu, što je, naravno, vrlo paternalistički i patrijarhalno. Misionarske škole uvijek su bile više zainteresirane za poučavanje nogometa putem škola, za djecu u ruralnim područjima. Transportni radnici su bili više zainteresirani za stvaranje vlastitih klubova, za slavu uspješnog kluba. Dakle, ta dihotomija je postojala i u kolonijalizmu. Nakon stjecanja neovisnosti različiti su političari zauzeli različite pristupe. Sékou Touré u početku je bio više zainteresiran za sport za mase, ali kasnije je slijedio Nkrumahov model elitističkog nogometa.
Reprezentacija Gane, Black Stars, bila je iznimno važna Nkrumahu?
Apsolutno. Stvorio je i svoj klub, Real Republicans, koji je dobio nadimak Osagyefov vlastiti klub. Osobno je birao najbolje igrače za klub i reprezentaciju. To se odvijalo na štetu grassroots nogometa u Gani i brojni ljudi nisu bili sretni zbog toga. Ali kad je Sékou Touré vidio kako Nkrumah koristi nogomet kao diplomatsko sredstvo, odlučio je napraviti sličnu stvar u Gvineji. U početku su nogometni klubovi u Gvineji nosili imena samo po kvartovima i nisu imali grbove. To se kasnije brzo mijenja. Vlada je tjerala klubove da se profesionaliziraju, a to najbolje vidimo na primjeru kluba Hafia FC.
Kad je riječ o različitim zemljama, njihovim klubovima i reprezentacijama, čini se da najveći dio nogometne dominacije još uvijek leži u sjevernoj i zapadnoj Africi. Zašto je tako?
Kad govorimo o dominaciji, važno je napraviti nekoliko distinkcija. U klupskim natjecanjima kao što su CAF Liga prvaka ili Kup velika je dominacija sjevernoafričkih klubova. Mnogo je razloga zašto. Uzmimo zemlju poput Alžira. Zemlja je bila kolonizirana, došlo je do raseljavanja stanovništva, brojnih masakra i kulturnog genocida. Ali dio svega je bilo i to da su Europljani izgradili sportsku infrastrukturu i ta je vrsta razmjene bila puno neposrednija zbog blizine Alžira i Francuske. Dio razloga je i čista ekonomija – sjeverne zemlje su među najbogatijima na kontinentu. Dijaspora također igra veliku ulogu, imate četiri milijuna Alžiraca koji žive u Francuskoj, a brojni igrači iz dijaspore vraćaju se u Alžir. Općenito, jedna od glavnih prednosti sjevernoafričkog nogometa je blizina Europe, a ona je lokomotiva svjetskog nogometa.
Koliko god FIFA s razlogom imala lošu reputaciju i koliko god ljudi jesu protiv proširenog Svjetskog prvenstva, ono je dobra stvar za afrički nogomet i devet i pol mjesta je optimalan broj. Najbolje afričke momčadi zaslužuju igrati na najvišoj razini
Ono što je specifično za sjevernoafrički nogomet su i ultrasi. Po čemu se sjevernoafrički ultrasi ističu?
Ultrasi u sjevernoafričkim zemljama uglavnom su bili pod utjecajem talijanskih ultrasa. Prve grupe pojavile su se 1990-ih u Tunisu, a do sredine 2000-ih razvijaju se zdravi pokreti ultrasa diljem regije. S arapskim proljećem vidjeli smo kako se ultrasi politički organiziraju. Ahlaviji, ultrasi kairskog Al Ahlija, prosvjedovali su na trgu Tahrir i sukobljavali se sa snagama sigurnosti. Kod nas se u vezi ultrasa ne radi o ljevici ili desnici, više o tome da su protiv policije i vlade. Bili su veliki prosvjedi protiv vlade u Alžiru 2019. i razgovarao sam s nekima od ultrasa koji su se pridružili prosvjedima. Na prosvjede nisu išli kao ultrasi, nego kao građani, ali su skandirali kao da su na stadionu. Tako su svi u prosvjedima završili pjevajući nogometne pjesme. To je zajedničko svim sjevernoafričkim ultrasima. Čini se da su muzikalniji od bilo kojih drugih skupina nogometnih navijača na svijetu. Svake godine izdaju nove pjesme. One se uče napamet i pjevaju u različitim zemljama, putuju među klubovima i skupinama ultrasa. Uglavnom pjevaju o svakodnevnom životu navijača, većinom o muškarcima od 18 do 35 godina koji nemaju puno novca, nezaposleni su, marginalizirani. Pjevat će o želji da migriraju u Europu, o korumpiranosti vlasti. Ali nema puno toga u njihovim pjesmama o ženama i starcima. U nekim pjesmama ima i mizoginih stihova. Uvijek postoji taj paradoks s ultrasima, stvari koje nam se mogu sviđati i ne sviđati u njihovom radu. Ista stvar je s ogromnom podrškom Palestini na stadionima – navijači Raja Casablance pjevaju o Gazi koju nose u srcu, ali postoji i antisemitski stih u njihovoj poznatoj pjesmi "Rajawi Filistini". Jedno je sigurno – ako želite znati kako se u ovim zemljama osjeća prosječan mladi muškarac, to ćete najbolje saznati na stadionu.
Što je sa zapadnom Afrikom i ulogom zemalja te regije u nogometnom biznisu na kontinentu?
Zemlje zapadne Afrike pokazuju svoju dominaciju i važnost u izvozu nogometnih talenata. Većina afričkih talenata u svijetu u posljednja dva ili tri desetljeća je iz zapadne Afrike. Nigerija s cijelom momčadi 1990-ih. Zatim Didier Drogba, Samuel Eto'o, George Weah... Sport broj jedan u zapadnoj Africi je nogomet. U istočnoj Africi imate puno atletike, a u južnim zemljama plivanje, atletiku, ragbi. Važan je i efekt skautiranja. Netko je skautirao Samuela Eto'oa, a onda odlučio otići u Kamerun po još talenata. Jasan primjer bio je Arsene Wenger s Youssoufom Fofanom u Monacu 1980-ih. Pronašli su igrača iz Obale Bjelokosti koji je bio tehnički poseban, pa otišli u Obalu Bjelokosti i tamo otvorili nogometnu akademiju, koja je na kraju proizvela cijelu generaciju nevjerojatnih igrača, poput Gervinha i Koloa Touréa.
Senegalska škola novinarstva
To nas vodi do pitanja o različitim partnerstvima europskih nogometnih klubova s afričkim zemljama, poput turističkog partnerstva Arsenala i Ruande. Čini se da se u posljednje vrijeme u Africi puno toga zahuktalo u domeni sportske ekonomije i sportske diplomacije?
Ruanda sponzorira Arsenal i PSG kroz nogometna partnerstva, ali morate pogledati i druge sportove, poput Afričke košarkaške lige koja se udružila s NBA-om i osnovala ligu 2019. Tisuće ljudi putuje u Ruandu, od košarkaških zvijezda do glazbenika poput Kendricka Lamara i J. Colea. Vlada kapitalizira poziciju Ruande kao zemlje koja je u centru kontinenta, pokušavaju projicirati sliku srca Afrike. Nedavno su objavili da uvode bezviznu politiku za sve druge afričke zemlje. To su sportska diplomacija i način zarade. Ali problem je u tome što mnogi od tih režima to čine kako bi učvrstili vlastitu moć unutar zemlje. Čini se da je predsjednik Ruande Paul Kagame u najmanju ruku autoritaran. Snažno se obračunao s oporbom i aktivistima. Dakle, kad međunarodna tijela, zemlje i slavne osobe potvrđuju odluku Ruande da bude sportsko središte Afrike, postaje mnogo teže suprotstaviti se režimu unutar zemlje.
Primjećujete li da Maroko radi nešto slično?
Da. Dugo su bili izolirani na afričkom kontinentu, jer je u Afričkoj uniji Zapadna Sahara jedan od osnivača. Tako se Maroko povukao i nije bio u Uniji. U posljednjih deset do 15 godina preuzeli su potpuno novu sportsku diplomaciju, a ako pogledate CAF, sada su daleko najmoćnija država. Kralj i vlada izdvajaju ogroman novac za nogomet, ne samo u zemlji, već za razvoj nogometa na cijelom kontinentu. Imaju partnerstva s Liberijom, Džibutijem, Mauritanijom... Putem sporta Maroko je uspio stvoriti potpuno drugačiji imidž i sada više nisu izolirani kao što su bili ranije.
AFCON počinje u januaru. Možete li nam reći nešto o politici domaćinstva i nekim promjenama kroz vrijeme?
Kod domaćinstva AFCON-a uvijek se radilo više o političkom utjecaju nego o financijskoj zaradi. Putovati na afričkom kontinentu je jako teško, potrebno je vrijeme, a turistička infrastruktura nije sjajna i vrlo je skupa. Nećete imati milijune ljudi koji putuju na AFCON i pune stadione, to nikad nije bio slučaj. Uvijek se radilo o konsolidaciji političkog mišljenja na domaćem i međunarodnom planu. Očit primjer je 1972. i Kamerun, AFCON koji se događa u vrijeme kad su imali referendum za prelazak iz savezne države u ujedinjenu republiku. Koreografije i plakati na ceremoniji otvaranja govorili su o ujedinjenom Kamerunu. Deset godina kasnije domaćin je Libija. Na otvaranju Gadafi propagira "Zelenu knjigu" i govori o panafrikanizmu naspram imperijalizma. Svjež primjer je Egipat. Prije 2018. činilo se da je Abdel Fatah el-Sisi netko tko ima negativnu reputaciju, ali Egipat se potrudio to promijeniti tako što je ugostio AFCON, ali i konferenciju o klimatskim promjenama 2022.
Kroz povijest Svjetskog prvenstva Afrika je često bila slabo zastupljena. Gotovo stoljeće nakon prvog SP-a afričke zemlje bi trebale dobiti devet i pol mjesta na prvenstvu 2026. godine. Vidite li to kao pozitivnu promjenu?
FIFA ima politiku jedna zemlja – jedan glas. Kad je Afrika bila uglavnom kolonizirana, nisu previše marili za nju. Nakon što su zemlje stekle neovisnost, Afrika je postala jedan od najvažnijih glasačkih blokova u svijetu na kongresima FIFA-e. Afričke zemlje su odlučile bojkotirati Svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. jer Afrika nije dobila zajamčeno mjesto. Bojkot je upalio, na sljedećem prvenstvu 1970. mjesto je osigurano. FIFA-u su uvijek vodili stariji Europljani, muškarci poput Stanleyja Rousa, koji su imali različite ideje o tome što svijet zapravo jest. Afrika je bila ključna u njegovoj smjeni i u dolasku Brazilca Joãoa Havelangea na mjesto predsjednika FIFA-e 1970-ih. Havelange je Africi obećavao više mjesta. Sepp Blatter je napravio istu stvar. On ima užasnu reputaciju u Europi zbog korupcijskih skandala, ali u Africi ga doživljavaju kao nekoga tko je bio pošteniji prema afričkim zemljama u usporedbi s drugim predsjednicima FIFA-e. Koliko god FIFA s razlogom imala lošu reputaciju i koliko god ljudi jesu protiv proširenog Svjetskog prvenstva, čini mi se da je ono dobra stvar za afrički nogomet i da je devet i pol mjesta optimalan broj. Najbolje afričke momčadi slične su kvalitete. Zaslužuju igrati na najvišoj razini.
Manjkavo je govoriti ovako općenito o Africi, ali možete li nam za kraj dati ocjenu stanja sportskog novinarstva na kontinentu?
Razlikuje se od zemlje do zemlje. U Senegalu i Gani možete raditi u akreditiranim medijima i kritički analizirati sport. Senegal ima jednu od najvećih škola novinarstva u Africi, gdje studiraju ljudi iz drugih zemalja. U Maroku, Alžiru i Egiptu još uvijek možete pronaći dobro novinarstvo i zanimljive glasove, ali morate ih tražiti izvan konvencionalnih medija koji su strogo kontrolirani. Neke od najboljih sportskih analiza sada su u neovisnim prostorima i oslanjaju se na rad freelancera, što je često izazovno i teško samo po sebi.
