Krajem prošle godine predstavljen je zbornik posvećen 90. rođendanu Matka Meštrovića, kritičara i teoretičara, koji se kao angažirani javni intelektualac okušao u različitim područjima: od povijesti umjetnosti i likovne kritike, dizajna, medija, znanosti i tehnologije do interdisciplinarne kritičke društvene i humanističke znanosti. Zbornik nosi naslov "Onkraj utopije: Tragovima Matka Meštrovića", objavljen je u suizdavaštvu Multimedijalnog i Ekonomskog instituta, a uredili su ga Domagoj Račić i Pol Stabs.
Glavna Meštrovićeva djela uključuju: "Od pojedinačnog općem" (1967.), "Obrisi bez obrasca" (1978.), "Teorija dizajna i problemi okoline" (1980.), "Svijet, svijest i zavisnost" (1983.), "Roba i sloboda" (1995.), "Vrijeme zbilje" (2002.), "Prema novom usmjerenju" (2011.), "Do kuda? Do kada?" (2018.) i "Prema kraju" (2023.).
Zbornik je uokviren recenzijama prve knjige, koju je napisao Ješa Denegri, odnosno zasad posljednje, koju potpisuje Božo Kovačević. U svom prilogu ovom zborniku Tomislav Medak piše kako je Meštrović posvećen oslobođenju čovjeka kao društvenog bića, bića u mreži života, iz njegove podčinjenosti i podčinjenosti njegovih stvaralačkih snaga zbilji robnih odnosa, a knjigu opisuje kao istinski dar za Meštrovića jer se u njemu nalaze i promišljanja suvremenosti i iz pravaca s kojima autor još nije ulazio u dublji dijalog.
Budući da ovdje ne možemo ni pobrojati ni sažeto opisati sve priloge, odabrali smo dva koja ćemo ukratko prikazati. U prvome se držimo misaone putanje Matka Meštrovića, dok u drugom otvaramo nova pitanja za daljnje promišljanje.
Meštrović je autor koji je iznimno važan za razvoj diskursa o dizajnu u našoj sredini, kao i svijest da je teorijska refleksija važan i neizostavan dio svake dizajnerske prakse, da su teorijska i materijalna proizvodnja neodvojive. Dizajn je uvijek i ideološka i neizbježno politička djelatnost
Počnimo dakle s tekstom "Kontinuirana istraživanja Matka Meštrovića", autora Dejana Kršića, Marka Goluba i Ore Mušćet. Ovaj su prilog sačinili dizajneri, pa on razumljivo stavlja naglasak na Meštrovića kao teoretičara dizajna u najširem smislu. Jer, pišu autori, Meštrović nije ime koje možemo povezati s ijednim konkretnim dizajnerskim djelom, nije grafički ili industrijski dizajner. Pa ipak, njegovi radovi, koji uključuju velik broj tekstova, kritika, eseja, znanstvenih i popularnih članaka te dvadesetak autorskih knjiga, obuhvaćaju interdisciplinarnu kritičku teoriju, kritiku umjetnosti, teoriju dizajna i kritičko-teorijsko promišljanje tehnologije i medija, ali i poeziju. Za Meštrovića je dizajn u širem smislu ono što dostiže integralnost poimanja čovjekove okoline.
Riječ je o autoru koji je iznimno važan za razvoj diskursa o dizajnu u našoj sredini, promociju discipline i uspostavu temeljnih pojmova, kao i svijest da je teorijska refleksija važan i neizostavan dio svake dizajnerske prakse, da su teorijska i materijalna proizvodnja neodvojive. Dizajn je uvijek i ideološka i neizbježno politička djelatnost. Još u prvoj knjizi "Od pojedinačnog općem", autor se u dva teksta bavi područjem dizajna. To su tekstovi "Dizajner" i "Industrija i njen oblik". Pristup je, kako i naslov knjige sugerira, od konkretnih primjera prema širokim sintetičkim zahvatima, odnosno "kritička analiza i kreativna sinteza", što je uostalom i jedan od opisa procesa dizajna.
Šezdesete godine prošlog stoljeća period su Meštrovićeva najsnažnijeg javnog angažmana, kako u području umjetnosti, tako i dizajna, što su za njega područja koja međusobno konvergiraju. Posao likovnog kritičara omogućio je Meštroviću da tih godina često putuje, posjećuje izložbe i upoznaje brojne umjetnike. Posjećivao je Dokumentu u Kaselu, Venecijanski bijenale i Trijenale u Milanu. Važan utjecaj na njega je ostavila ulmska škola, kao i umjetnici koji će kasnije sudjelovati na izložbama Novih tendencija, među kojima je i švicarski dizajner i tipograf Karl Gerstner. Između 1961. i 1973. održano je pet izložbi Novih tendencija, a Meštrović je jedan od organizatora prve tri izložbe i jedan od ideologa pokreta, s obzirom na to da u svojim tekstovima ističe povezanost umjetnosti i suvremene znanosti.
Često se ističe da je Meštrović snažno utjecao na četvrto izdanje Tendencija iz 1968. i 1969. godine, koje su obilježili kompjutori i vizualna istraživanja. No već je tada došlo do razilaženja u grupi, jer je Meštrović smatrao da je buržoaski establišment još 1967. toliko kooptirao radikalnu umjetnost da je odustao od svog daljnjeg angažmana u tom pravcu. Dok su prakse oko Tendencija formulirane s izrazitom vjerom u ulogu tehnologije, za Meštrovića su problemi prevladavanja razlika između znanosti, tehnologije, umjetnosti i dizajna, pa i kompjutorizacije, bitno politički, a kritička umjetnost, kao i kritičke teorije, nisu samo pitanja preoblikovanja umjetnosti nego i društvene emancipacije.
Paralelno s izložbama Novih tendencija pokrenut je i časopis Bit Internešnl, u čijih se devet brojeva široko shvaćeno polje umjetnosti tematizira kroz međuodnose znanosti, teorije informacija, tehnologije, umjetnosti, dizajna, vizualnih komunikacija i medija. Čini se, međutim, da profesionalni dizajneri nisu imali dovoljno sluha ni senzibiliteta za takve teme, a radikalni dizajn pojavio se tek u kontekstu antisistemskih pokreta šezdesetih godina i radikalne kritike ideologije visokog modernizma.
Zbornik koji promišlja suvremenost i iz pravaca s kojima Meštrović još nije ulazio u dublji dijalog
Termin "dizajn" se u nas koristi od kraja 1950-ih godina, a Meštrović je jedan od njegovih popularizatora. Sredinom 1960-ih godina Meštrović radi u Centru za industrijsko oblikovanje (CIO) i radi na doktoratu koji će kasnije izaći u obliku knjige "Teorija dizajna i problemi okoline". Svijest o specifičnosti industrijskog dizajna kao bitno različitog u odnosu na unikatno oblikovanje svih vrsta tzv. primijenjene umjetnosti, u nas se razvijala tijekom pedesetih i šezdesetih godina. CIO je osnovan 1963., a kao osnovni zadatak centra navodi se "konstituiranje oblikovanja industrijskih proizvoda kao integralnog dijela moderne proizvodnje u društvenim razmjerima".
Cilj Centra je, za razliku od dotadašnjeg pristupa "umjetnosti u industriji", bio razviti metodu dizajna industrijskih proizvoda kao sastavnog dijela moderne proizvodnje. Trebalo je djelovati na promociji dizajna, edukaciji o dizajnu te povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije. Nažalost, u tranzicijskim promjenama društvenog i političkog sustava, kao i promjenama na samoj dizajnerskoj sceni 1990-ih, djelatnost CIO-a polako zamire, a mnogi vrijedni dokumenti su izgubljeni ili bačeni.
Meštrović se u Centru bavio informacijsko-komunikacijskim radom, što je uključivalo i nakladničku djelatnost. U cilju informiranja potencijalnih korisnika CIO će prvo objavljivati Informativni bilten te 12 brojeva stručnog časopisa Dizajn. U nekoliko slučajeva ostvarena je i konkretna suradnja s pojedinim poduzećima u razvoju i primjeni dizajna. Iako je od državnih institucija dobio inicijalna sredstva, CIO je nerealno, odnosno pretjerano ambiciozno zamišljen kao samostalna institucija sa samostalnim financiranjem, što ni u postojećim okolnostima nije bilo održivo.
U knjizi "Obrisi bez obrasca" Meštrović govori o važnosti racionalizacije proizvodnje i tehnološke inovacije, ali i tome da dizajn nije samo problem privrede, jer su u njemu sadržani aspekti razvoja materijalne kulture i društvenog prosperiteta te ukazuje na problem nerazvijenosti industrije, zbog čega akcije u dizajnu prolaze bez velikog društvenog odjeka. Njegova definicija industrijskog dizajna glasi: "Industrijski dizajn je stvaralačka aktivnost čiji je cilj da odredi formalne kvalitete industrijski proizvedenih predmeta. Te formalne kvalitete uključuju i vanjsko obličje, ali se prvenstveno tiču onih strukturalnih i funkcionalnih odnosa koji jedan sistem pretvaraju u koherentnu cjelovitost, jednako sa stanovišta proizvođača kao i sa stanovišta potrošača. Industrijski dizajn obuhvaća sve aspekte ljudske okoline koji su uvjetovani industrijskom proizvodnjom."
Skicirajmo sada prilog Ankice Čakardić naslovljen "Između jastuka, diskursa i radnog mjesta: nekoliko bilješki o društvu i reprodukciji". Autorica u njemu polazi od Meštrovićevih spisa iz društvene teorije, kao što su oni u knjigama "Svijet, svijest i zavisnost" i "Roba i sloboda", da bi izvela autorov stav kako "društvo nije prirodna činjenica". Ona pritom analizira različite filozofske tradicije koje su se bavile pojmom i analizom društva i društvene reprodukcije, uključujući Hobsa, Loka, Hegela, Marksa, Fukoa, Altisera, Fanona i marksistički feminizam. Autorica prati emancipacijsku logiku ukorijenjenu u različitim socijalno-filozofskim tradicijama, zaključujući kako svi računaju i s opcijom revolucionarnog oslobođenja, koje inkorporiraju u svoje teorije, a nerijetko i posvjedočuju vlastitim sudjelovanjem u emancipacijskim borbama. S obzirom na skučen prostor, ovdje ćemo izdvojiti primjer koji autorica zaključno ističe, onaj teorije i revolucionarnog rada Franca Fanona.
Pišući o iskustvu bivanja crnim čovjekom, čija je subjektnost posredovana različitim kolonizatorskim ideološkim praksama pounutrenim u njegovoj svijesti, Fanon razvija koncept "zone nebivanja". On pritom upućuje na patologiju ideološke reprodukcije "rasa" posredovane procesom interpelacije. U svom dijalektičkom prikazu oslobođenja, Fanon raščlanjuje fenomenologiju emancipacije koloniziranog subjekta. Prvi stadij je pounutrenje kolonizatorove kulture. Drugi, negativni, okretanje otkriću vlastite autentičnosti, da bi tek u trećem stadiju stekao autentični položaj subjekta povijesti. Taj stadij obilježen je revolucionarnim i nasilnim činom oslobođenja.
Čin nasilnog oslobođenja od kolonizatorskog tlačenja Fanon razrađuje u "Prezrenima na svijetu", sugerirajući da se za koloniziranog život može roditi "samo iz trule lešine kolona". Što je zapravo to nasilje? To je intuicija koloniziranih masa da se njihovo oslobođenje mora ostvariti, a to se može samo upotrebom sile. Zato kolonizirani čovjek ne gubi vrijeme u kukanju i ne očekuje da će njegova pravda biti zadovoljena u kolonijalnom društvu.
Svim autorima o kojima Čakardić piše revolucionarno oslobođenje je opcija s kojom računaju. Kako teorijski, tako i vlastitim sudjelovanjem u različitim progresivnim i emancipacijskim borbama tijekom povijesti. Meštrovićevim riječima, postoji svijest da "svjetsko-povijesno napredovanje do konačne pobjede odista nije nimalo lako". Međutim, jedino Fanon ide do kraja u svom projektu dekolonizacije i emancipacije. Čakardić eksperimentira apokrifnim Fanonovim riječima: "I ja sam za apsolutno oslobođenje svih prezrenih na svijetu, od tržišta i kolonija, od diskursa i transhistorije, a svakako i od reproduktivnog rada." A onda bi u tom našem misaonom eksperimentu dodao i finalni komentar: "Samo, nemojmo se zavaravati, to se oslobođenje mora izboriti odmah i isključivo nasilnim putem."
