Pred nama je "Prema kraju", još jedna knjiga povjesničara umjetnosti i društvenog teoretičara Matka Meštrovića, autora koji usprkos zavidnoj dobi i dalje neumorno stvara. Pritom je riječ o svježim teorijskim prinosima, koji donose uvid u najrecentniju teorijsku produkciju. Kako piše jedan od recenzenata knjige Paško Bilić to je "svojevrsni reader antikapitalističke kritike, implicitni poziv da se ukupnost čovjekovog povijesnog iskustva sagleda, naročito u prevladavanju prepreka osmišljavanju pravednijeg društva".
Knjiga je podijeljena u osam poglavlja, od kojih svako donosi pet mikroeseja, a teme kojima se bavi su fenomenologija političke sfere, determinizam robne forme, tehnološke implikacije reprodukcije kapitala, idejni i intelektualni eskapizam, sve do problema digitalnih platformi. Tekst je gust, prožet obilnim citatima iz recentne literature, a njime dominira teorija zajedničkog, kognitivni kapitalizam i slične struje u lijevoj misli koje su izložene kritici. Tako autor u prolegomeni započinje iznošenjem teorije Hardta i Negrija, a njihov pojam mnoštva kasnije će biti izložen kritici s obzirom na to da se ne zna koje klase obuhvaća. Sve počinje tezom da ni najmoćniji društveni pokreti danas ne govore o vodstvu.
Ključne funkcije, odlučivanje i okupljanje, ne zahtijevaju centralizirana pravila i mnoštvo ih može ostvariti demokratski, zajednički. To ne znači da je vodstvo isključeno, ali je obrnut polaritet u povezivanju horizontalnog pokretanja i vertikalnog vođenja. Zatim slijede poznati stavovi o tome kako se ključna borba na tlu društvene proizvodnje odvija oko upotrebe, upravljanja i prisvajanja zajedničkog: "Potvrđuje se pravo na prisvajanje zajedničkog kao privatnog vlasništva, što je početno načelo kapitalističke ideologije... Na čelu ekstrakcijskih procesa, destruktivnih za zemlju i za društvene eko-sustave koje zarobljavaju, nalaze se financije." Pretvaranje zajedničkog u privatno, nametanje monopola u odlučivanju o njegovoj upotrebi i razvoju sputava budućnost, buduću produktivnost.
Ono zajedničko može biti zajednička briga, mnoštvo može preuzeti odgovornost za cjeloviti razvoj. Preuzimajući vlast mnoštvo bi moralo proizvesti nezavisne institucije koje demistificiraju identitete i središnje mjesto moći, raskrinkati državnu moć i izgraditi nesuverenske institucije, promičući subverzivne borbe. Meštrović na tragu Hardta i Negrija razvija ideju da mnoštvo, ako želi preuzeti vlast, mora prije svega izmisliti nove, nesuverene institucije. U takvom konceptu "autonomija političkog" ne može biti sredstvo poticanja progresivnih ili revolucionarnih projekata, već im je primarna prepreka. Moć valja definirati "odozdo", sa stajališta podređenih, čije se znanje transformira kroz otpor i borbu za oslobađanje od dominacije onih "gore". Kritika toga koncepta već je dobro poznata, a Meštrović se na nju osvrće kasnije u knjizi.
Robna vrijednost fetišistički je oblik bez sadržaja, ravnodušan spram svakog sadržaja, pa su upravo stoga njegovi učinci tako destruktivni, piše njemački filozof Anselm Jappe. Valja shvatiti iracionalni karakter kapitalizma, koji je posljedica njegove tautološke svrhe i temeljne praznine. Ubilačke ideologije – rasizam, etnocentrizam, antisemitizam, religijski fundamentalizmi – nisu inkompatibilne s robnom racionalnošću. One su njeno naličje. Što se društvo više zasniva na robi, radu i novcu, to više uništava životne izglede.
Odnos prema radu/djelu u društvenoj stvarnosti realna je metafizika, smatra francuski filozof Benoît Bohy-Bunel. Prema njemačkom filozofu Robertu Kurzu kod tradicionalnih marksista način cirkulacije definira kapitalizam, a proizvodnja je transhistorijska i ontološka osnova. Ideja da bi proletarijat mogao "prisvojiti" proizvodne snage "takve kakve su" dio je mistike tradicionalnog marksizma koja ontologizira rad. Ima tu još provokativnih misli. Marxova teorija, ističe Kurz, i dalje ima najveći potencijal jer društvenu emancipaciju nalazi u transformaciji dominantnih oblika društvene reprodukcije i društvenih odnosa, što sadrži pristup radikalnoj "kritici sistema" s obzirom na to da ne brka krizu sistema sa "zlom voljom" pojedinaca ili grupa. Sadašnja usredotočenost na "narod" u opoziciji prema korumpiranoj eliti nije ono što bi nas trebalo zabrinjavati u kontekstu rastućeg populizma. Ako je populizam vizija o tome kako donositi kolektivne izbore a da oni budu opravdani i legitimirani, onda nas kod populizma najviše treba zabrinjavati u kojoj mjeri on nastoji zaobići reprezentativne institucije u ime "narodne volje". Poistovjećivanje volje nekih ljudi s voljom čitavog naroda prepreka je demokraciji, a ne njen korektiv.
Režim akumulacije u kojem je proizvodnja vlasničkih udjela preuzela ulogu osnovne industrije nastao je osamdesetih godina kao odgovor na krizu vrednovanja vrijednosti. Odnos između obrtnog i fiktivnog kapitala posve je izvrnut. Neki autori konstatiraju da je sadašnje bogatstvo kapitalističkog društva temeljeno na predviđanju budućnosti kakvu ono zasigurno nema. Ti autori tvrde da je proces re-produkcije doživio radikalnu reorganizaciju na temelju mikroelektronike. Rad je izgubio središnju ulogu, a primjena znanosti u proizvodnji postala je temeljna proizvodna snaga. Danas je rana upotreba buduće vrijednosti u obliku fiktivnog kapitala dio normalnog funkcioniranja kapitalizma.
Dok je u prošlosti stvaranje fiktivnog kapitala uglavnom služilo kao podrška procesu kapitalističke valorizacije, njegova se uloga s urušavanjem osnova tog procesa promijenila. Fiktivni kapital postao je motor akumulacije, a proizvodnja robe za konkretna tržišta ovisna varijabla. Tome valja dodati deregulaciju, fleksibilizaciju rada i slabljenje sindikata u slijedu neoliberalnih politika. Presudna je bila činjenica da je težište akumulacije kapitala od iskorištavanja rada prešlo na financijska tržišta. Time je, tvrde ti autori a Meštrović prenosi, proizvod radne snage izgubio status temeljnog proizvoda akumulacije kapitala i postao zavisna varijabla u dinamici fiktivnog kapitala. U toj situaciji prodavači robe radne snage postaju svjesni ovisnosti o fiktivnom kapitalu, ne samo u kriznim momentima, nego i u normalnom tijeku akumulacije.
Problem više nije u razvoju proizvodnje zbog stvaranja novih mogućnosti valorizacije kapitala, nego u neprekidnom umnožavanju vrijednosnih papira koji predstavljaju prava na buduću vrijednost. Trenutačna razina dobiti na određenoj lokaciji proizvodnje utoliko je samo vanjsko mjerilo. Činjenica da se proizvodna baza smanjuje nije važna, smatra Norbert Trenkle, jer su za akumulaciju fiktivnog kapitala stvarne posljedice na realnu ekonomiju sekundarne. Presudna su očekivanja budućih profita u trenutku kada se dionice ili vlasnički vrijednosni papiri prodaju ili zamjenjuju. Na djelu je prepriječena društvenost. Kritizirati političku ekonomiju znači razjasniti uvijete za djelotvornu kritiku teorijske svijesti i priskrbiti sredstva za drugačije razmišljanje. Ekonomske kategorije, kako se predstavljaju akterima kapitalističkog društva, tek su privid i ne daju objašnjenje njihova stvarnog položaja u dramaturgiji kapitala. Kritika političke ekonomije nije naprosto drukčija politička ekonomija, nego njena dekonstrukcija.
Razlikujući scijentističko-deterministički marksizam od kritičko-emancipacijskog marksizma Peter Critchley brani tezu da je Marx razvio ne samo praktičku kritiku postojećeg sustava kapitala nego i emancipacijski projekt oporavka ljudske subjektivnosti iz otuđenih oblika društvenosti. Marksizam kao revolucionarno-emancipacijski projekt u tom smislu ostaje intelektualno i politički najuvjerljivija nada u borbi protiv vladavine kapitala, smatra Critchley a Meštrović prenosi.
Preskočimo sada dobar dio knjige i recimo još koju o fenomenu digitalnih platformi. Osim što nas umrežuju, one su i motor radikalnih transformacija. Potkopavaju demokraciju i našu privatnost te promiču tvrtke bez imovine i njihovom dematerijalizacijom do krajnjih granica šire novi oblik podjele rada (gig economy) i brišu profesionalni identitet radnika. Digitalne platforme zavaravaju svoj svijet. Iza diskursa o slobodi, horizontalnosti i dijeljenju uspostavljaju se globalni lanci vrijednosti koji se nameću kao bitna treća strana. Dolazi do polarizacije i pojačanja asimetrije moći nad tržištima roba i usluga, ali i na raznim nacionalnim tržištima rada, kao što piše Anne-Marie Nicot.
Je li kapitalizam na umoru, pita se pri kraju svoje knjige Matko Meštrović, aludirajući i na njezin naslov. Predodžba Roberta Misika o kraju kapitalizma je kronično zapušteni društveni sustav. To je stagnacija s niskim stopama rasta, eksplozivna nejednakost, privatizacija svega i svačega, endemska korupcija i pljačka. Normalna očekivanja profita postaju sve niža, a posljedični moralni kolaps povezan je sve više s prevarom, krađom i prljavim trikovima, što potiče dezintegraciju i krizu na problematičnim mjestima periferije. Hoćemo li onda u nekoj doglednoj budućnosti izaći iz kapitalizma? Na to pitanje Meštrovićeva knjiga ne daje jednoznačan odgovor. Ona ipak završava citatima iz djela mislioca nade Ernsta Blocha, zen budističkog redovnika Thicha Nhata Hanha i pozivanjem na znanost, i to onu fizičara koji u CERN-u rade na Velikom hadronskom sudaraču. Tu se susrećemo sa kvarkovima ljepote, pa zato Meštrović može reći: "Možda će jednom biti otkriveno i nebo kamo se milijarde ljudi nadaju stići u vječni život."
