Prošli tjedan, 14. septembra, ali prije 150 godina, 1867. u Hamburgu je izašao prvi tom ‘Kapitala’, trotomne knjige Karla Marxa, koja predstavlja magnum opus njegova bavljenja kritikom političke ekonomije buržoaskog društva. O recepciji, odnosno izostanku recepcije te knjige, talozima koji su se nakupili na njezinoj upotrebi u nas (direktnom zloupotrebom manje smo se bavili jer je ona i tako isuviše prisutna otkako imamo ‘svoje’ države) pisali smo u prošlim nastavcima ovoga feljtona.
Ne smijemo zaboraviti da su sve velike revolucije bile odjeci velikih kriza kapitalizma. Sve govori da se opet približava razdoblje u kojem će razmjeno male političke organizacije moći jako utjecati na razvoj događaja – kaže Marko Kržan
Nasuprot dominirajućoj proizvodnji besmisla, čiji je cilj pasiviziranje stanovništva, danas je situacija, što se teorije tiče – a nada o povezanosti s praksom onda je moguća – daleko od bezizlazne. Samo ćemo spomenuti da je broj konferencija, članaka i monografskih prikaza ‘Kapitala’ u svijetu u ovom trenutku enorman. Sve do masovne gledanosti videopredavanja na internetu uvoda britansko-američkog teoretičara Davida Harveyja. Ali i ne samo njega.
A kakvo je stanje u nas? Mnogi bivši marksisti, od 1991. i ranije pa do danas, masovno su se ‘izliječili’ od te boljke. Malobrojni nisu postali ‘švercerima vlastitog života’ (izraz Milana Kangrge). A još malobrojniji skrenuli su i više ulijevo no što su to bili za vrijeme ‘kasnog’ socijalizma. Istovremeno, stasala je nova generacija marksista koji se, nenaklonjenoj sredini usprkos, razvijaju u novu snagu. A zadatak koji stoji pred njima nije ni po čemu posebno ‘naš’. Oni treba da usvoje stogodišnju recepciju ‘Kapitala’ i drugih Marxovih djela na ovim prostorima, a onda i da je pokušaju nadići.
U lijepu sliku to je sažela Katarina Peović Vuković, docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci: ‘U predgovoru prvog izdanja ‘Kapitala’ stoji da je Perzej stavljao kapu na glavu kako bi se učinio nevidljiv u borbi protiv čudovišta, a da mi navlačimo kapuljaču ‘preko ušiju i očiju da bismo mogli poricati da čudovište postoji’. Materijalna uvjetovanost suvremenih predrasuda mišljenja (klasnih, rasnih, rodnih) neophodna je. Kulturalizacija politike, identitetske politike, hegemonija identitarnih sloboda, sve to maskira materijalne uvjete postojanja. Slobodni smo misliti što hoćemo, dokle god ne diramo u temelje kapitalističke eksploatacije.’ Pa nastavlja: ‘Često se kaže da privatni poduzetnici ‘stvaraju radna mjesta’. Zato upravo analitika Marxove kritike političke ekonomije postaje nužna da bi se shvatilo kako u kapitalizmu demijurško stvaranje novog proizlazi jedino iz procjene viška vrijednosti, a ne uporabne vrijednosti onoga što se proizvodi. Otuda dolaze i sve strukturalne anomalije u kapitalizmu – rušenje svih barijera i granica, zbog imperativa bezgraničnosti kapitala s jedne strane i limita onih o čijoj reprodukciji kapital ovisi – prirodi, radnicima, ženama na čiju reproduktivnu snagu ‘u pozadini’ kapital računa. Žrtve kapitala su oni koji imaju granice – ljudi koji u kapitalizmu postoje samo kako bi zadovoljili rast kapitala i priroda koja se eksploatira kao njegova smočnica.’
Za sažeti prikaz stanja rada i diskusija oko ‘Kapitala’ u Sloveniji zamolili smo Marka Kržana, sociologa na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i političkog radnika, kako sam opisuje svoj ljevičarski aktivizam. On podsjeća da je 2013. izašao novi prijevod prvog toma. I dok su prva dva prijevoda na slovenski (1961. i 1986.) priredili veliki timovi filozofa i ekonomista u okviru javnih instituta, ‘’Kapital’ 2013. prevela je grupa prekarnih intelektualaca, sakupljenih oko malog neakademskog izdavača (Sophia). To je, naravno, posljedica toga što je nakon restauracije kapitalizma marksizam skoro sasvim izguran sa univerziteta, a ‘bolonjski’ univerziteti umjesto čitanja klasika potiču ‘proučavanje’ sažetaka’.
‘Iako je novi prijevod nastao izvan univerziteta, nije nastao ni iz čega, a na svoju okolinu utjecao je, na svoj način, i više od mnogih protežiranih radova. Kolektiv koji je sudjelovao u prijevodu bio je dio šireg marksističkog kolektiva, što je godinama ranije proučavao marksističku literaturu i poučavao šire krugove, u okviru neformalnog Radničko-punkerskog univerziteta (DPU). Dio tog istog kruga teoretičara baš je u godini izlaska ‘Kapitala’ započeo organiziranu aktivističku djelatnost u okviru šireg protestnog pokreta u Sloveniji. Taj aktivizam malo kasnije prerastao je u čisto političku djelatnost, ustanovljavanjem prve antikapitalističke stranke u Sloveniji nakon raspada Jugoslavije, Inicijative za demokratski socijalizam (IDS). Pa ako taj događaj i ne možemo neposredno povezati s prijevodom ‘Kapitala’ – na kraju krajeva ‘Kapital’ i nije aktivistički priručnik – možemo ga razumjeti kao uspješan prijenos marksističkog svjetonazora u političku praksu’, govori Kržan.
Marksistička izdavačka djelatnost nakon prijevoda ‘Kapitala’ nije zamrla. Istovremeno s ‘Kapitalom’ izašao je ‘Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije’ Michaela Heinricha (ista knjiga prevedena je i u Zagrebu, u izdanju Centra za radničke studije). Upravo se prevodi i djelo francuskog autora Louisa Althussera i njegovih učenika ‘Kako čitati Kapital?’ (‘Lire le Capital’). Dok su dosadašnji hrvatsko-srpski i engleski prijevodi obuhvatili samo dio rasprava iz tog klasičnog zbornika, usprkos skromnim mogućnostima, na slovenskom će izaći rasprave svih Althusserovih učenika. Urednik i jedan od prevoditelja hrvatskog izdanja Heinricha, Stipe Ćurković (CRS), smatra kako teorijski intenzivno bavljenje Marxovom kritikom političke ekonomije nije samo njemački fenomen škole ‘novog čitanja Marxa’, nego značajna središta ima i u Italiji, Francuskoj i anglofonom svijetu, te Latinskoj Americi i Japanu, a sve više i u Kini. Poziva se na knjigu Jana Hoffa o globalnoj recepciji Marxove kritike političke ekonomije (‘Marx global: Zur Entwicklung des internationalen Marx-Diskurses seit 1965’, Berlin, Akademie Verlag, 2009.), pa dodaje: ‘Ipak, nema nikakve sumnje u to da su te rasprave odavno ekskluzivna preokupacija uskih specijalista, koji su – tvrdit će kritičari – svojom kritikom tradicionalnijih marksizama na koncu dospjeli samo do slijepe ulice hermetične akademske marksologije. Pitanje je međutim koliko je intelektualno pošteno eroziju historijskog značaja marksizma kao političke sile pretvarati u argument protiv kompleksnosti tih rasprava. Skromniji i bitno opravdaniji prigovor bio bi da su, riječima Hoffa, mnoge i dalje obilježene svojevrsnim ‘teorijskim provincijalizmom’, koji je dijelom rezultat i dalje postojećih značajnih jezičnih barijera. Za historijsku analizu recepcije Marxa na ‘našim’ prostorima nameće se pitanje – zašto su nas te rasprave tako temeljito zaobišle?’
Za Kržana djela koja sada pišu marksisti u Sloveniji upotrebljavaju Marxove koncepte za kritiku i razumijevanje suvremenih pojava. Neka rehabilitiraju same temelje marksizma, koje građanska sociologija i ekonomija sistematski diskreditiraju. On spominje nekoliko izvornih doprinosa za koje vjeruje da dokazuju ispravnost Marxove kritike političke ekonomije i za suvremenost: ‘U knjizi ‘Suvremeni zagovor historijskog materijalizma’ (‘Sodobni zagovor historičnega materializma’, Sophia, Ljubljana, 2016.) Tibor Rutar je aktualizirao Marxov ‘Kapital’ u dva pogleda. S jedne strane podupro je Marxovu tezu da je ekonomska osnova svakog društva (distribucija sredstava za proizvodnju i životnih potrepština, te način proizvodnje ekonomskog viška) posebno relevantna za razumijevanje općeg društvenog života. Njegova analiza argumenata zagovornika (Roberta Brennera i Ellen Meiksins Wood) i kritičara (Michaela Manna i Anthonyja Giddensa) te teze pokazuje kako je ta pretpostavka znanstveno utemeljena osnova društvene teorije, a ne gola politička dogma. Rutar je pokazao relevantnost i nekih drugih ishodišta marksizma, kao što je slavna misao da ljudi proizvode vlastitu povijest, ali ne i u okolnostima koje su sami izabrali. Pritom posebno naglašava utjecaj onih materijalnih faktora, posebno bioloških, koje konvencionalno razumijevanje marksizma previđa.’
I sam Marko Kržan je u knjizi ‘Marxova teorija vrijednosti i klasa’ (Sophia, Ljubljana, 2016.) za ishodište uzeo Marxovu tezu da način proizvodnje i distribucije ekonomskog viška oblikuje društveni život. Kao što je poznato, Marx je u prvom tomu ‘Kapitala’ iskorištavanje u kapitalizmu – iz didaktičkih razloga – prikazao na pojednostavljenom modelu tržišne privrede, koja nema sva svojstva kapitalizma. Kada je htio u trećem tomu ‘Kapitala’ dokazati kako se jednak proces iskorištavanja događa i u kapitalističkoj tržišnoj privredi u strogom smislu, naletio je na teškoću poznatu kao transformacijski problem. Kržan je pokazao kako transformacijski problem možemo razriješiti, bez da napustimo tezu o iskorištavanju. Njegovim riječima: ‘Možemo pokazati kako se iza tržišnih pojava konkurencije između kapitalističkih poduzeća odvija jednak proces iskorištavanja, kao što ih u feudalnoj i robovlasničkoj privredi možemo opaziti golim okom. Time se iznova potvrđuje Marxova konstatacija da kapitalistički sistem nije ništa pravedniji ni ‘prirodniji’ od drugih klasnih društava, a time se reaktualiziraju i Marxovi napuci o tome koje društvene odnose treba promijeniti želimo li izgraditi ljudskije društvo.’
‘Kapital uvijek teži smanjenju troškova, zato će i ova floskula naći svoj demanti u ‘Kapitalu’ – ideja da su oni koji su protiv kapitalizma ujedno protiv napretka. Marx pokazuje kako je rast u kapitalizmu povezan jedino s proizvodnjom viška vrijednosti – tako da će tehnološki napredak uvijek biti podređen profitu. Ne postoji tehnološka inovacija u kapitalizmu koja neće biti određena robnom formom’, kaže Peović Vuković, da bi zaključila: ‘Marx u ‘Kapitalu’ dokazuje ono što se s imaterijalnim radom, start-up projektima, kreativnim kapitalizmom, platformskim kapitalizmom i bilo kojim drugim oblikom suvremenog kapitalizma zbiva bez obzira na vrijeme u kojem nastaje – a to je činjenica da u svim tim modelima radnici proizvode višak vrijednosti da bi bili pokradeni – višak vrijednosti se radnicima oduzima. To se opet ne zbiva zbog neke moralne korupcije kapitalista, već zbog toga jer radnici ne posjeduju robe i usluge koje proizvode.’
Pri nadolazećoj stogodišnjici Oktobarske revolucije Kržan spominje kako Marxov ‘Kapital’ na suvremeni marksizam ne utječe samo neposredno, već i preko radova drugih klasika: ‘Lev Centrih pomoću konceptualnog aparata koji su upotrijebili Lenjin i Kautsky i koji je nešto kasnije konačno razvio njihov suputnik i tihi kritičar Čajanov, za analiziranje nadničarskih odnosa u poljoprivredi analizira suvremene pojave prekarnog rada. Pritom se kao posebno upotrebljiv pokazao koncept samoiskorištavanja (samoeksploatacije), koji pojašnjava kako mogu mala gospodarstva, a po novom i prekarni radnici, djelovati u okolnostima koje bi uništile ‘normalnu’ kapitalističku firmu.’ Drugačije kazano, formalno neovisni prekarni radnici rade više, a troše manje negoli obični radnici, pa zato kapitalisti u nekim granama (kreativne i nove industrije) proizvodnju više ne organiziraju u okviru klasične kapitalističke firme, koja bi bila nekonkurentna. Umjesto toga, iskorištavanje organiziraju tako što se nameću kao posrednici između proizvođača i njegovih kupaca, odnosno naručitelja.
O ‘smjeni era’ govore mnogi u svijetu, a i naši sugovornici. Tako Katarina Peović Vuković: ‘Kraj jedne ere i Marxova utjecaja rezultiraju rezignacijom i ustoličenjem poretka koji je francuski filozof Alain Badiou nazvao kapitalo-parlamentarizmom. To je razdoblje kada prevladava uvjerenje da tražiti nešto bolje – znači tražiti nešto gore. Socijalističke eksperimente svrgavaju liberalne reprezentativne demokracije kao oblici vladavine koji predstavljaju ‘manje zlo’. Stagnacija traje preko četrdeset godina u kojima je, kako se često kaže, ‘lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma’.’
Kržan zaključuje kao politički radnik: ‘Ne smijemo zaboraviti da su sve velike revolucije bile odjeci velikih kriza kapitalizma. Neposredne posljedice zadnje velike krize puno su veće no što se dalo naslutiti 2008., kada je ona započela. Sve govori da se opet približava razdoblje u kojem će razmjeno male političke organizacije moći jako utjecati na razvoj događaja.’
Njemačko-kanadski teoretičar Ingo Schmidt, koji je zajedno s Carlom Fanellijem uredio zbornik ‘Čitati Kapital danas’ (Pluto Press, 2017.), promjenljivost historijskog konteksta i različite političke projekte uključuje u suvremenu recepciju ‘Kapitala’. Nije smisao naših historizacija prošlih čitanja ‘Kapitala’ samo da pronađemo koje je bolje od nekog drugog. Smisao je pronaći tragove političkih borbi koji se mogu povezati s kritičkim čitanjima u današnjem svijetu. Kao što se Marx bavio kritikom političke ekonomije svoga vremena, na nama je zadatak da obavljamo stalnu samokritiku pokušaja zasnivanja marksističke političke ekonomije.
(Kraj)
