Otkako je prije nešto više od godinu dana stupio na dužnost predsjednika Republike, Zoran Milanović dobio je 141 molbu za pomilovanje, potvrđeno je Novostima iz Ministarstva pravosuđa i uprave, zaduženog za prikupljanje i obradu molbi zatvorenika. No do danas nije odlučio niti o jednoj. "Neću nikoga pomilovati. Treba ukinuti tu kvazi-monarhističku božansku ovlast predsjednika", govorio je Milanović u predizbornoj kampanji i pritom kritizirao svoje prethodnike koji su se obilato koristili tom ustavnom ovlašću. Od siječnja 1991. do danas hrvatski predsjednici pomilovali su 4327 počinitelja raznih kaznenih djela. Najveći broj njih, ukupno 3266, pomilovao je Franjo Tuđman. Slijede ga Stjepan Mesić sa 247, Ivo Josipović sa 185 te Kolinda Grabar-Kitarović sa 67 pomilovanih osoba.
Za pomilovanje deveterostrukog ubojice Ivana Mihalića osobno se založio kardinal Franjo Kuharić. Kao i dobar dio ostalih pomilovanih, Mihalić se nakon izlaska iz zatvora vratio kriminalu
Novosti su pregledale sve odluke o pomilovanjima. One koje su donesene do kraja 2003. godine, kada je na snagu stupio novi Zakon o pomilovanju, s obavezom objave pomilovanja u Narodnim novinama, pohranjene su u Hrvatskom državnom arhivu. Istim zakonom propisano je da predsjednik Republike pomilovanjem daje potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazne. Izrečene kazne pred domaćim sudovima ili one koje se izvršavaju u RH predsjednik može i zamijeniti s blažima ili primijeniti uvjetnu osudu, a ovlašten je i za davanje prijevremene rehabilitacije, ukidanje ili određivanje kraćeg trajanja pravne posljedice osude te sigurnosnih mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, obavljanja zvanja, djelatnosti i dužnosti ili protjerivanja stranaca iz zemlje.
Uprava Državnog arhiva nam zbog zaštite osobnih podataka pomilovanih nije dopustila da fotografiramo ili na bilo koji drugi način umnožimo odluke koje su Tuđmanov i Mesićev ured u nekoliko navrata odbili dati na uvid novinarima i pravnim stručnjacima. Iako uz većinu njih nisu priložena mišljenja Komisije za pomilovanja i detaljan opis kaznenih djela zbog kojih su pojedinci osuđeni, istraživanjem smo utvrdili da su se bivši predsjednici smilovali popriličnom broju, kako ih je nazvao Milanović, "opskurnih tipova", s podebljim kriminalnim dosjeima.
Kazna za ubojstvo i silovanje odrezana mu u tri navrata – Darko Pil (Foto: Goran Kovačević/PIXSELL)
Pored osuđenih za kaznena djela teškog ugrožavanja javnog prometa, izazivanja prometne nesreće, krivotvorenja isprava, krađe, lažnog predstavljanja, bijega iz oružanih snaga, protuzakonitog lova, posjedovanja oružja i prebacivanja osoba preko državne granice, među pomilovanima su i ljudi koji su bili osuđeni zbog zlouporabe položaja i ovlasti, primanja mita, otmice, masovnog raspačavanja droge, podvođenja, silovanja, spolnog zlostavljanja djece, ubojstava i ratnih zločina. Dio njih prijevremeno je pušten na slobodu zahvaljujući direktnom utjecaju samih predsjednika i njima bliskih krugova, ali i članova Komisije za pomilovanja u kojoj su se u proteklih 30 godina izmjenjivali razni znanstvenici, akademici, državni službenici, saborski zastupnici, generali HV-a i umjetnici. Iako predsjednici po zakonu nisu dužni imati to savjetodavno tijelo, Mesić i Josipović su sve svoje odluke o pomilovanjima donijeli na službeni prijedlog Komisije. Kolinda Grabar-Kitarović je pak u prvoj godini mandata, nakon skandala s prvom rundom pomilovanja koje udijelila, raspustila svoju Komisiju i potom odluke nastavila donositi samostalno.
Prijedloge Komisije za pomilovanja redovno je usvajao i prvi predsjednik Franjo Tuđman, koji je početkom siječnja 1991. u to tijelo imenovao profesora prava Milu Borasa (inače oca aktualnog zagrebačkog rektora Damira Borasa), svećenika Živka Kustića, profesora povijesti sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nedavno prijavljenog za uznemiravanje studentica, Dragu Roksandića, članove HDZ-a Đuru Pericu i Mariju Peakić-Mikuljan te Marka Veselicu ispred Hrvatskoga društva političkih zatvorenika. Njihovi zamjenici bili su Tuđmanovi dvorski kulturnjaci, književnik Ivan Aralica i slikar Miroslav Šutej, a na čelu prve Komisije, koja je raspuštena u listopadu 1992., nalazio se Stjepan Herceg, tada pročelnik predsjednikovog Ustavno-pravnog savjeta i budući glavni državni odvjetnik.
Krajem 1992. na slobodu je pušten i Mladen Puškarić zvani Stipica, pripadnik ZNG-a, koji je 19. studenog 1991. ušetao u zgradu ogulinske policije i tamo ubio trojicu privedenih srpskih civila
Uz stavove Komisije, Tuđman je prihvaćao i inicijative ministara pravosuđa, po tadašnjem zakonu jedinih ovlaštenih za pokretanje postupka za pomilovanje aktom abolicije. Na taj je način 12. kolovoza 1991., u mandatu ministra Bosiljka Mišetića (koji se na posljednjim parlamentarnim izborima natjecao na listi Domovinskog pokreta Miroslava Škore), došlo do pomilovanja skupine od 24 osobe koje se smatralo "pobunjenim Srbima". Zanimljivo je da je Tuđman u ratnim godinama institut pomilovanja koristio kao svojevrsnu nadopunu Zakonu o oprostu te se u nekoliko navrata i osobno založio za pomilovanje Srba, po kratkom postupku osuđenih zbog kaznenog djela pripremanja oružane pobune protiv RH. Tako je 2. studenog 1992. prisustvovao sjednici novoimenovane Komisije za pomilovanja, na čijem čelu se nalazio Vladimir Šeks, istaknuvši potrebu za "striktnim provođenjem državne politike". "Kao što su Zakonom o oprostu građani srpske nacionalnosti koji su uvučeni u pobunu protiv Hrvatske, a nisu počinili ratne zločine, oslobođeni od pokretanja sudskih postupaka, tako od daljnjeg izdržavanja kazne trebaju biti oslobođeni i oni koji su za slične radnje već osuđeni", priopćeno je tada iz Ureda predsjednika.
Tako je Tuđman najavio pomilovanja većeg broja Srba iz slavonskih sela Budimci, Poganovci, Bijela Loza i Ličani, u kojima je, prema pisanju medija, u proljeće 1991. pronađeno skriveno oružje. Naime, JNA je u tom kraju nakon izbora 1990. počela naoružavati lokalne stanovnike iz kasarni u Našicama i Osijeku. Po padu kasarni dio stanovnika otišao je iz Hrvatske, a ostale je posjetio Šimun Šalić, predsjednik Skupštine općine Našice, uvjeravajući ih da neće biti nikakvih posljedica za one koji dobrovoljno predaju preostalo oružje. U nekoliko navrata MUP i Zbor narodne garde potom dolaze u taj kraj i preuzimaju minobacače, mitraljeze, automatske puške i veće količine streljiva. Međutim, naknadnom pretragom pronađeno je još oružja, zbog čega su 17. travnja 1991. uhapšene 143 osobe, od kojih 92 iz Budimaca. Većina ih je osuđena na kazne od nekoliko mjeseci do osam godina zatvora. Iz straha da će njihovi muževi biti razmijenjeni i poslani u Srbiju, supruge uhapšenih su uz pomoć Srpske narodne stranke (SNS) slale apele Tuđmanu i njegovoj Vladi. U zajedničkoj molbi njih 37, koji su pomilovani odlukom od 10. studenog 1992., izrazili su lojalnost RH i poručili su da nitko od njih nije upotrijebio naoružanje, "koje smo inače primili pod prisilom ilegalne srpsko-četničke vlasti, ili smo pak zavedeni da nam je ono nužno za obranu". Odlukom od 11. prosinca 1992. pomilovano ih je još 45.
Miroslav Šeparović i Vladimir Šeks – jedan je bio ministar, a drugi šef Komisije (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)
Iste godine počela su pomilovanja pripadnika hrvatske policije i vojske, osuđenih zbog težih kaznenih djela. Tako je Tuđman pomilovao četvoricu Karlovčana koji su početkom 1992. bili osuđeni zbog miniranja 30-ak objekata, uglavnom restorana, kafića, kioska, obrtničkih radnji i automobila u vlasništvu Srba. Presudom Općinskog suda u Karlovcu tada 25-godišnji Danijel Kusturin i 24-godišnji Darko Kučinić osuđeni su zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, odnosno miniranja objekata, na dvije i pol te dvije godine zatvora, a Berislav Ferić i Darko Skupnjak, obojica policajci koji su im davali materijal za izradu ili gotove eksplozivne naprave, na po 10 mjeseci. Na temelju odluke predsjednika Republike od 28. svibnja 1992., Ferić je pomilovan tako što je oslobođen od neizdržanog dijela kazne, a Kučinić tako što mu je zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom, uz rok kušnje od pet godina. Odlukama od 22. srpnja i 10. studenog 1992. prvooptuženi Kusturin u potpunosti je oslobođen od izvršenja izrečene kazne zatvora, a trećeoptuženi Darko Skupnjak od njenog neizdržanog dijela.
Krajem 1992. na slobodu je pušten i Mladen Puškarić zvani Stipica, pripadnik ZNG-a, koji je 19. studenog 1991. ušetao u zgradu ogulinske policije i tamo ubio trojicu privedenih srpskih civila. Suđeno mu je za obično ubojstvo, a zahvaljujući pomilovanju u zatvoru je odležao tek nekoliko mjeseci od dosuđenih devet godina. Nakon izlaska na slobodu se vratio na ratište, a danas je umirovljeni pukovnik HV-a i vlasnik stana u Ogulinu koji mu je dodijeljen zbog stradavanja u ratu.
Još je skandaloznije pomilovanje njegovog sugrađanina Ivana Mihalića Mehe, pripadnika 143. brigade HV-a, koji je nekoliko dana nakon pada Vukovara, gdje mu je ubijen bratić, upao u ogulinsko zapovjedništvo obrane i ondje pobio sedam pripadnika krajinske vojske, zarobljenih kod Otočca. Za taj zločin nije odgovarao sve dok dva mjeseca kasnije, nakon svađe na privatnom slavlju međunarodnog priznanja Hrvatske, rafalom nije pokosio Milana Turkovića i svog rođaka Franju Mihalića. Vojni sud u Karlovcu 26. lipnja 1992. osudio ga je na 14 godina zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, a Tuđman ga je pomilovao u tri navrata: u svibnju 1994., kada mu je kazna umanjena za pet godina, četiri mjeseca kasnije kada mu je skraćena za još četiri godine, te u veljači 1997. kada je pušten na slobodu.
Povodom prvog dolaska pape u Hrvatsku pomilovan je Munib Suljić, pripadnik Merčepove postrojbe i ubojica 12-godišnje Aleksandre Zec i njene majke Marije
Za Mihalićevo pomilovanje osobno se založio kardinal Franjo Kuharić, koji je u proljeće 1995. poslao pismo Hrvoju Šariniću, tadašnjem predstojniku Tuđmanovog ureda. U prijedlogu Šarinićevog odgovora, koji je sastavio Ivan Penić, predstojnik Odsjeka za pomilovanja, a koji su Novosti pronašle u Državnom arhivu, zabilježeno je da je prilikom prva dva pomilovanja "posebice cijenjeno Mihalićevo sudjelovanje u Domovinskom ratu te činjenica da je bio ranjen kao pripadnik HV-a". "Vidljivo je da se radi o slučaju osuđenika o kojem su obavještena sva nadležna državna tijela, a informirani smo također da je u slučaj cjelovito upućena Komisija za pomilovanje na čelu s predsjednikom Šeksom, te Vas uvjeravamo da ćemo kroz zajedničko djelovanje poduzeti sve što smo u mogućnosti kako bi se na adekvatan način pomoglo osuđeniku. Ukoliko pak Vaša Uzoritost želi preciznije informacije o pojedinostima čitavog slučaja, iste Vam možemo dostaviti u najkraćem roku, no kako iz dikcije Vašeg pisma razabiremo iskrenu nakanu da se pomogne hrvatskom domoljubu Ivanu Mihaliću, uvjeravamo Vas da dijelimo Vašu zabrinutost za sudbinu imenovanog i mišljenje da mu svakako valja pomoći", stoji u prijedlogu odgovora Kuhariću.
Kao i dobar dio ostalih pomilovanih, Mihalić se uskoro vratio kriminalu. U rujnu 2002. austrijska policija ga je na graničnom prijelazu Karavanke uhitila sa Simeonom Jurjevićem, također pripadnikom HV-a kojeg je Tuđman pomilovao krajem 1992. Jurjević je tada bio osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog napada na vojnu osobu pri obavljanju službe. Policija je u njihovom automobilu pronašla tri kilograma eksploziva, nekoliko pištolja i kalašnjikov. U Austriji su odležali pet mjeseci, nakon čega su izručeni Hrvatskoj. Mihalić je uhićen i 2007. u sklopu akcije razbijanja mreže krijumčara kokaina iz Perua u Hrvatsku i Srbiju. U svjedočenju na Županijskom sudu u Rijeci priznao je da u pet-šest navrata dolazio na zagrebački aerodrom po ljude koji su u Limi gutali silikonske kapsule s po desetak grama kokaina u svakoj. Mihalić ih je odvozio u motel kraj Ogulina, davao im laksative i drogu potom odnosio preprodavačima.
Za vrijeme prvog predsjedničkog mandata Franjo Tuđman je pomilovao i Senka Peraka, najvećeg zadarskog dilera osuđenog na godinu dana zbog neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Početkom 1994. kazna zatvora zamijenjena mu je s uvjetnom na pet godina. Perak je 1998. ubijen u obračunu s policijom, a slovio je kao bliski suradnik Ivana Skendera, istaknute figure ovdašnje narko-scene, koji je, prema pisanju Feral Tribunea, bio u izravnoj vezi s Vinkom Martinovićem Štelom, zapovjednikom HVO-ove specijalne jedinice u Mostaru i pravomoćno osuđenim ratnim zločincem. Među pomilovanima je i diler Shatman Bafti, svojevremeno osuđen zbog prodaje heroina pripadnicima zagrebačke mafije. Tuđman ga je pomilovao dva puta, a Bafti je osuđivan najmanje pet puta.
Prizor sa sprovoda Ante Paradžika (Foto: Facebook)
Na prijedlog Komisije, u kojoj su uz Šeksa bili Velibor Kikerec, predsjednik Hrvatskog časničkog zbora, Franjo Dubrović i Vladimir Šubat iz predsjedničkog ureda, HDZ-ovi Marija Peakić-Mikuljan i Ivan Tolj te SNS-ov Veselin Pejnović, Tuđman je smanjio kazne Ivici Majetiću i Darku Pilu, pripadnicima HV-a koji su u noći 10. siječnja 1992. upali u kuću pomorca Jugolinije Duška Šaponje u selu Borova kraj Virovitice. "Imali su kapuljače na glavi i vikali gdje je oružje… Duško je rekao da nema nikakvo oružje, a oni su ga izgurali i odveli, navodno u policiju", ispričala je Novostima 2014. Dubravka Jagodić, supruga pokojnog Šaponje, čije su beživotno tijelo sljedećeg jutra pronašli radnici lokalne tvornice. "U njega su ispalili oko 70 metaka, pola glave mu je nedostajalo, na vratu su bile vidljive rane od noža, desna mu je ruka rafalom gotovo odsječena. To im nije bilo dosta, nego su ga tako unakaženoga vezali za auto i vukli do ulaza u selo", opisala je Jagodić, koja je u noći ubojstva u kući ostala s majkom i dvojicom sinova. Darko Pil se nakon sat vremena vratio do kuće, kundakom istjerao Dubravkinu majku i 11-godišnjeg Sašu, a nju silovao na istom krevetu na kojem je ležao 10-mjesečni Milan.
Obojica su uskoro uhapšena, a nakon priznanja krivnje Vojni sud u Bjelovaru je u travnju 1992. Majetića osudio na 12 godina zatvora i Pila na 15. Vrhovni sud je potom prvome smanjio kaznu na devet, a drugom na deset godina. Za razliku od Majetića, koji je u zatvoru odležao nešto više od godinu dana jer mu je 1993. pomilovanjem izrečena kazna umanjena, a potom i uvjetovana, Pilu je u istom navratu kazna odrezana za tri godine, potom 1996. za još jednu, a tada mu je, kako se navodi u priloženom mišljenju o pomilovanju, "honorirano sudjelovanje u Domovinskom ratu". Na slobodi se našao u veljači 1997., kada je s još 65 hrvatskih branitelja pomilovan na prijedlog tadašnjeg ministra pravosuđa, a sadašnjeg predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Majetić je nakon izlaska na slobodu poslan na ratište u BiH gdje je izgubio obje noge, a Pil je nakon nekoliko godina ponovno završio u zatvoru, ovaj put zbog teških imovinskih delikata. Pomilovanje je tražio i od predsjednika Mesića, no ono mu je odbijeno u svibnju 2002. U proljeće 2012. ponovno je priveden jer je, prema pisanju medija, na otoku Krku opljačkao i pokušao zadaviti 69-godišnjakinju.
Početkom rujna 1994., povodom prvog dolaska pape Ivana Pavla II u Hrvatsku, pomilovanja su dodijeljena većem broju osuđenika među kojima je bio Željko Soldo, oficir JNA hrvatske nacionalnosti, osuđen na deset godina zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika. Tokom suđenja na dubrovačkom Okružnom sudu utvrđeno je da je Soldo, u svojstvu zamjenika komandanta Trećeg motoriziranog bataljuna tzv. Trebinjske brigade, sudjelovao u pripremi i izvršenju napada na Dubrovnik 6. prosinca 1991. u kojem je poginulo 14 civila, 28 ozlijeđeno i uništen velik broj gradskih palača, crkvi i zgrada, poput one Interuniverzitetskog centra s bogatom bibliotekom. Presudu je 1994. potvrdio Vrhovni sud, koji je napad na Dubrovnik ocijenio kao "kulturni zločin neviđen u novijoj povijesti". U periodu između presude dubrovačkog suda i one Vrhovnog, kojom je odbijena Soldina žalba, pokrenut je postupak za njegovo pomilovanje. Kako je pisao Feral Tribune, formalno ga je pokrenula njegova supruga, ali je iza svega stajao general HV-a Mate Šarlija Daidža, koji je osuđenika htio izvući na slobodu i uključiti ga u HVO. Dubrovačkim braniteljima je govorio da je to "dogovorio sa zna se kojom dvojicom (Tuđmanom i Gojkom Šuškom, op.a.)".
Od predstojnika Odsjeka za pomilovanja do HDZ-ovog odvjetnika – Tomislav Penić (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
U istom navratu pomilovani su Željko Grgić-Vučemilović, Branko Matošević, Paško Palić i Željko Čeko, policajci koji su 21. rujna 1991. na blokadnom punktu u Sesvetama ubili osnivača HSP-a Antu Paradžika i ranili njegovog vozača Branka Perkovića. Na prvom suđenju 1992. osuđen je samo Grgić-Vučemilović, a na ponovljenom 1993. sva četvorica, jer je sudsko vijeće, suprotno stavu DORH-a, ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, ne imenovavši pritom direktne naručitelje. Naime, Josip Manolić, nekadašnji predstojnik Tuđmanovog Ureda za zaštitu ustavnog poretka, kasnije je u nekoliko navrata tvrdio da je ubojstvo Paradžika organizirao Šušak. Grgić-Vučemilović, koji je zbog ubojstva i pokušaja ubojstva osuđen na šest godina, naposljetku je u rujnu 1994. pomilovan tako što mu je kazna umanjena za tri godine, a Matošević, koji je zbog istog kaznenog djela osuđen na pet godina, tako što mu je kazna odrezana za dvije i pol godine. Paliću i Čeki, osuđenima na po četiri i pol godine zatvora, u istom su navratu kazne umanjene za dvije godine i tri mjeseca.
Povodom prvog dolaska pape u Hrvatsku pomilovan je i Munib Suljić, pripadnik postrojbe Tomislava Merčepa s bogatom kriminalnom biografijom. Suljić je u javnosti najpoznatiji kao ubojica 12-godišnje Aleksandre Zec i njene majke Marije krajem 1991. u Zagrebu. Iako je ubojstvo priznao tokom istrage, na kraju njegov iskaz zbog proceduralnih grešaka nije razmatran na sudu, a Suljić je oslobođen krivnje. Tuđmanovom odlukom iz 1994. kazna od 10 mjeseci zatvora zbog iznude zamijenjena mu je uvjetom, uz rok kušnje na tri godine. Suljić je potom u nekoliko navrata osuđivan zbog reketarenja i prometnih delikata, a zbog ratnih zločina u Pakračkoj Poljani 2005. osuđen je na deset godina zatvora. Kaznu nikada nije odslužio jer je u trenutku izricanja presude bio u bijegu. Iduće godine uhićen je u Haagu, odakle je prebačen u zagrebačku zatvorsku bolnicu u kojoj je uskoro preminuo od karcinoma.
U narednim godinama Tuđmanovog mandata uslijedila su još masovnija pomilovanja pripadnika MUP-a i HV-a, među kojima i onih osuđenih zbog ubojstava starijih srpskih civila nakon akcije "Oluja", o čemu ćemo pisati u idućem broju Novosti. Tim odlukama prethodilo je pismo predstojnika Odsjeka za pomilovanja Tomislava Penića, danas poznatijeg kao jednog od odvjetnika koji je branio HDZ u aferi Fimi medija, upućeno Hrvoju Šariniću krajem 1994. U njemu se Penić založio za učestaliju primjenu instituta pomilovanja po službenoj dužnosti. "Abolicijom je moguće u relativno kratkom roku pomilovati veći broj osoba bez provođenja dugotrajne i složene procedure prikupljanja mišljenja nadležnih državnih tijela i institucija, te smatram uputnim ovaj oblik pomilovanja oživotvoriti, osobito za brojne molitelje pomilovanja – pripadnike HV-a, i uopće sudionike Domovinskog rata", piše u pismu koje smo pronašli u Državnom arhivu. "Izloženo cijenim opravdanim i stoga što su učestali prigovori pripadnika HV-a u molbama za pomilovanje kako je 'ovaj ili onaj četnik i velikosrbin pušten, a ja kao hrvatski vojnik sjedim u zatvoru' te smatram nužnim imati na umu njihovu senzibilnost i pojačano izraženu osjetljivost na takve slučajeve, a time i latentnu opasnost razbuktavanja, pa i izražavanja nezadovoljstva", poručio je Penić.
Pomilovao i Antu Penavu
Na sjednici Komisije za pomilovanja održanoj 8. rujna 1994., kojoj su prisustvovali Vladimir Šeks, Velibor Kikerec, Anđelko Mijatović, Marija Peakić-Mikuljan, Vladimir Šubat, Franjo Dubrović i tadašnji zamjenik ministra pravosuđa Miroslav Šeparović, predsjedniku je predloženo da pomiluje Antu Penavu, oca aktualnog vukovarskog gradonačelnika, osuđenog na sedam mjeseci zbog zlouporabe položaja i ovlasti. Tuđman je to uskoro učinio te Penavu, koji je kao ekonomist do rata radio u kombinatu Borovo, oslobodio od neizdržanog dijela kazne. Uz odluku o pomilovanju, koja je sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, nije priloženo mišljenje o Penavinoj molbi, pa smo od županijskih sudova u Vukovaru, Zagrebu i Varaždinu, gdje je njegova obitelj početkom 1990-ih živjela u izbjeglištvu, zatražili da nam dostave pravomoćnu presudu. Međutim, sa sva tri suda nam je odgovoreno da se taj kazneni postupak nije vodio kod njih.
Anti Penavi, inače prvom rođaku umirovljenog generala Ljube Ćesića Rojsa, činjenica da je osuđivan nije predstavljala prepreku za poslijeratna napredovanja. Nakon mirne reintegracije izabran je za lokalnog predsjednika HSP-a, 2001. postao je zamjenik vukovarskog gradonačelnika, 2002. član državnog Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara, a paralelno je obnašao direktorske funkcije, prvo u Borovo Standardu, a potom i Borovo Tehničkom servisu. Posljednjih dana Penavu starijeg veže se uz niz nekretninskih afera. Prvo je otkriveno da je 2019. po iznimno povoljnoj cijeni kupio dvije oranice u Borovu naselju, od kojih se jedna nalazi na trasi buduće obilaznice Vukovara između Bršadina i Trpinje, a potom da je iste godine, također ispod tržišne cijene, kupio i dva poljoprivredna zemljišta na izlazu iz Vukovara prema Sotinu, u ulici Čvorkovac, u kojoj je Grad Vukovar na čelu s njegovim sinom Ivanom Penavom u međuvremenu obavio infrastrukturne radove. Index.hr pisao je da su Ante Penava i njegova supruga Zdenka 2014. u vukovarskoj Ulici Hrvatskog zrakoplovstva dobili stan od države, na što nisu imali pravo jer posjeduju još jednu nekretninu, kuću na otoku Visu. Portal Telegram ovih je dana objavio ugovor iz 2003. koji dokazuju da je otac vukovarskog gradonačelnika u istoj ulici bio suinvestitor izgradnje deset garaža na zemljištu Borova d. d. Penavi je potom pripalo osam garaža, od čega je dvije prodao, a ostalih šest iznajmljuje.
(Nastavlja se)
