Kulturne politike pojavljivale su se kao tema samo na rubovima konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja, što ne znači da nisu bile važnom temom za pokret. Na tom polju, kao ‘lakšem’ i izvedenom, ustvari se razvila, naročito kroz zlatni period pokreta od 1961. do 1989., vrlo živa aktivnost.
Vrlo rano je operacionalizirana i inicijativa za novim svjetskim informacijskim poretkom. O tome da ‘obilje na jednoj strani samo po sebi ne rešava, već naprotiv, zaoštrava suprotnosti u savremenom svetu’ pisao je Tomo Martelanc
Kao što je postojala inicijativa za novim svjetskim ekonomskim poretkom, vrlo rano je operacionalizirana i inicijativa za novim svjetskim informacijskim poretkom. O tome je pisao Tomo Martelanc, slovenski novinar i komunikolog (‘Borba za novi međunarodni poredak u oblasti informacija’, u knjizi ‘Nesvrstanost u suvremenom svijetu’, Vjesnikova press agencija, Zagreb 1979.). Već je peta konferencija nesvrstanih, održana u Colombu, naglasila značenje i stvaranje novog informacijskog poretka. Svijest o otuđenoj moći medija, elektronskih i onih Gutenbergove galaksije, u vlasništvu velikih korporacija na Zapadu, postojala je već 1970-ih. Zato je pokret kao prioritete istaknuo istovremeno prevazilaženje oskudice u komunikacionim strukturama nerazvijenih zemalja, koje su bile u većini među nesvrstanima, i zaštitu pojedinaca pred ‘preobiljem’ informacija u razvijenim zemljama. Potrebno je zadovoljiti potrebe svih slojeva za informiranjem, ali i zaštititi slabije od zloupotreba i manipulacija putem masovnih medija. Jer postoji ljudsko pravo na komuniciranje, kaže Martelanc, ali i na nekomuniciranje: ‘Obilje na jednoj strani samo po sebi ne rešava, već naprotiv, zaoštrava suprotnosti u savremenom svetu. Postojeći nesporazumi među pojedinim društvima i kulturama jačaju uprkos, a često i zbog povećane cirkulacije informacija, koje prete da nas preplave u toj meri da postanemo neinformisani ili dezinformisani.’ Ovaj se problem od tog vremena samo povećao, a da nije u međuvremenu razriješen. Današnje su države periferije, što su postali nesvrstani, kako kaže sociolog Andreja Živković, poput žbica na kotaču: direktno povezane s centrima kapitalske moći, a bez međusobnog doticaja. Već 1970-ih se pisalo o problemu da četiri petine svjetskog protoka informacijadolazi od pet najvećih svjetskih novinskih agencija. Tada su to bileAP, UPU, Reuters, AFP i TASS. Danas nema Istočnog bloka, no zapadni se nije dovoljno promijenio. U to vrijeme su stručnjaci UNESCO-a izračunali da zemlje u razvoju, kako ih se tada još zvalo, primaju sto puta više informacija o razvijenim zemljama nego što je to obrnut slučaj. U južnoameričkim zemljama, navodiMartelanc, tada su u štampi vijesti s vlastitog kontinenta u medijima bile tek na trećem mjestu, iza SAD-a i Zapadne Evrope (60 posto vijesti). Istovremeno, Azija i Afrika za Južnu Ameriku nisu ni bile vijest (zastupljene su sa 7,1 posto pažnje). Ukratko, nesvrstani su u svojim dokumentima naglasili dva problema u vezi s potrebom novog informacijskog poretka u svijetu. To su neuravnotežen protok informacija i neobjektivno izvještavanje o stanju u razvijenim i nerazvijenim zemljama.
Naša sugovornica, kustosica Bojana Piškur koja priprema izložbu o pokretu nesvrstanih u Modernoj galeriji u Ljubljani, kaže nam da se ‘informativni pul nesvrstanih osniva 1975., u čemu je TANJUG bio osnivač. Počinje se misliti o drugačijoj distribuciji informacija, što je jako bitno. Konkretne ideje o zajedničkim projektima, zajedničkim institucijama, rađaju se 1980-ih’. Novi međunarodni informacijski poredak treba predstavljati korjenito novo uređenje, zasnovano napotpuno novim međusobnim odnosima među državama. Time se tada mnogo bavio i UNESCO, agencija UN-a u kojoj su nesvrstani preuzeli inicijativu pa su njegove odluke izglasavali počesto isti ljudi kao i deklaracije na samitima nesvrstanih. Tako su članice UNESCO-a na 18. zasjedanju Opće skupštine prihvatile rezoluciju u kojoj se naglašava da ‘uspostavljanje novog međunarodnog ekonomskog poretka ne zavisi samo od političkih i privrednih faktora, već također od društvenih i kulturnih, čiji se utjecaj na razvoj nalazi u stalnom porastu i koji postaju bitni činilac u borbi naroda protiv svih vrsta dominacije’.Kardelj u nas piše: ‘Pokret nesvrstanosti – da bi uspostavio stvarnu nezavisnost svih naroda i zemalja – bori se za ukidanje stranih monopola i preuzimanje nacionalnih bogatstava i njihovo korišćenje za dobro naroda; za to da narodi sačuvaju svoj lični integritet, da im se vrati i da obogate svoju kulturnu baštinu, da na svim područjima razviju svoju autentičnost i da stvarno sprovode nacionalnu suverenost nasuprot svakom obliku strane dominacije’ (Edvard Kardelj, ‘Istorijski koreni nesvrstavanja’, Komunist, Beograd 1975.). Takav rječnik nećemo čuti od današnjih postjugoslavenskih ‘nacionalista’.
Tomo Martelanc razlikuje četiri faze u djelovanju nesvrstanih. Prvu predstavlja razdoblje od Beogradske konferencije 1961. do Alžirske 1973. Na tri tadašnja skupa – u Beogradu, Kairu i Lusaki – komuniciranje nije bilo predmetom posebne pažnje jer su u prvom planu bili politički i ekonomski problemi. Druga faza obuhvaća period od Alžirske konferencije 1973. do 1976. Tada nastaju prve pobude i konkretne akcije nesvrstanih u sferi komuniciranja. Treća fazapočinje 1976. i traje do 1978. Naročito je 1976. sfera komuniciranja došla u prvi plan. To je početak institucionalizacije suradnje u oblasti međunarodnog komuniciranja. Četvrta faza počinje 1978. afirmacijom ideja o novom međunarodnom informativnom poretku kroz međunarodne organizacije, poput UN-a i UNESCO-a.
S Bojanom Piškur razgovaramo na njezinom radnom mjestu u Modernoj galeriji u Ljubljani, složivši se odmah da se ne može govoriti o nekoj jedinstvenoj umjetnosti ili estetici nesvrstanih. Pa ipak: ‘Kulturne politike spominju se u dokumentima konferencija, ali ukratko i na kraju tekstova, u pozadini. Na početku pokreta 1961. i 1963. povezuju se kulturne politike i imperijalizam. Nesvrstane države trebaju se domoći artefakata koji su iz njihovih zemalja otuđeni i stavljeni u muzeje na Zapadu. Koliko stvari je i vraćeno i putem kojih sporazuma, to ne znam jer to zahtijeva posebno istraživanje. Druga stvar, osim ovako tematiziranog kulturnog imperijalizma, bila je da se počelo govoriti o tome da oslobođene nacije trebaju započeti sa značajnijom proizvodnjom vlastite kulture i umjetnosti.’ Kakvom bi to umjetnošću trebalo rezultirati, povezano je često s idejom afričkog i drugih socijalizama trećeg svijeta. ‘Ponekad, ne uvijek, kaže se i da bi ta umjetnost trebala biti takvom kakva je bila prije kolonijalizma, a to znači predmodernom. Drugi put se govori o kulturi koja bi trebala biti nacionalnom, plus ono što su iza sebe ostavili kolonizatori. To je ono što afrički pisac i državnik Leopold Senghor naziva ‘cross-fertilizations‘. Pa da se te dvije varijante isprepletu u jednu novu kulturu. Ili čak da se sve bivše zaboravi i da ljudi odluče od slučaja do slučaja što i kako će dalje’, nastavlja Piškur.
Možemo li govoriti, pitamo našu sugovornicu, o nesvrstanima kao obliku nadnacionalne zamišljene zajednice, kao što to čini npr. antropolog Akhil Gupta? ‘I Indijac Vijay Prashad kaže kako nesvrstani nisu primarno bili ni pokret: ‘Treći svijet nije bio mjesto, nego projekt.’ Pogrešno bi bilo tražiti samo neki univerzalizam u pokretu, naročito s obzirom na kulturne politike, pošto je svaka lokacija, svaka zemlja, bila specifična. Jako mi je zanimljiva bila situacija u Zairu, kad je na vlasti bio predsjednik Mobutu Sese Seko. On krajem 1960-ih počinje sa svojom kontroverznom verzijom kulturnih politika, nazvanom ‘mobutizam’ ili ‘autentičnost’, zamišljenom kao povratak na kulturu prije no što su došli kolonijalisti.’ Je li to bilo izvedivo, pitamo dalje, a Bojana Piškur nam odgovara: ‘Na neki način je to suludo, očistiti kulturu od svih modernizacija koje su se dogodile, ali predsjednik Mobutu je ustvari na neobičan način svijetu predstavio tu ideju njihove autentičnosti. Prvi put je u Africi organiziran Svjetski kongres 1973., nazvan AIK-a, međunarodna organizacija umjetničkih kritičara. Bilo je i novinara iz cijelog svijeta, a domaćini su se potrudili da pokažu, putem niza izložbi, što njima znači ideja ‘autentičnosti’, što je bilo na jedan način i jako problematično, kako se kasnije ispostavilo. U svakom slučaju, sve to je dokaz da se razmišljalo o značenju kulture i umjetnosti u tim novooslobođenim zemljama. Zanimljivo mi je to traženje alternativa, a ne samo primjena zapadnog umjetničkog kanona. Znamo: Pariz, London, New York, najprije idu škole, pa razni -izmi i iz toga se pravi kanon. Ovdje se pak kreira drugačija, ‘druga modernost’. To ne znači da nisu postojali zapadni uzori, intelektualna klasa je studirala na Zapadu, a zemlje su bile pod Francuzima, Englezima, ali su to radili na neki svoj način. Tragično je što ta umjetnost nikad nije prihvaćena ravnopravno s onom zapadnom, već je ostala etiketirana kao etnografija, antropologija. Ili je smještena u povijesne i narodne muzeje.’
Pokret nesvrstanih zanimljiv je i kao pokušaj stvaranja kulture ‘ispod’ i ‘iznad’ nivoa nacije. Nove države i njihova društva često su na počecima ‘izmišljanja tradicije’, ali imaju potrebu i za širim identificiranjem od nacionalnog, da izraze pripadnost ugnjetenom dijelu svijeta. O tome kustosica Piškur kaže: ‘Na djelu je nešto kao nesvrstani internacionalizam, koji nije i univerzalizam, u smislu da bi sve što nastaje u tim dijelovima svijeta bilo jednako i važeće za sve. Zajednička je ista politička ideja, ali ne i umjetnički izrazi. Puno pažnje je posvećeno suradnji jednih lokalnih s drugim lokalnim nivoima. Težilo se ka tome da surađuju institucije iz Zaira, Konga s onima iz Jugoslavije, Libanona, Indonezije. To se lijepo vidi kad istražujemo suradnju između kulturnih politika Jugoslavije i drugih nesvrstanih zemalja. Zanimljivo je vidjeti kako je sve to počelo, kakvi su ugovori potpisivani, kakvi su artefakti putovali iz jedne zemlje u drugu.’
U instituciji u kojoj je ona ‘to je dosta pragmatično rađeno, a to se vidi i kroz izložbe. Npr. ona koja se zvala Međunarodni grafički bijenale. Od 1961. direktor galerije u kojoj se bijenale odvijao shvatio je da je to prilika da se institucije otvore i zakače za pokret. Gledamo li liste sudionika bijenala, vidimo da je 1970-ih ta brojka rasla, da bi 1980-ih bila najveća, radikalno se smanjivši 1991., a da je 1993. priča doživjela preobrazbu. Cijelo vrijeme održavanja bijenala radovi sa Zapada tretirani su posebno, u reprezentativnijim prostorima, na drugi način oni s Istoka, a treći svijet je najčešće predstavljen u manje reprezentativnim dvoranama u podrumu.
Kad se čitaju izvještaji sa sastanaka o kulturnim vezama s inostranstvom, vidi se kulturna politika Jugoslavije. U zapadne zemlje šalju se avangardnije stvari, a u zemlje Afrike više didaktične, npr. filmovi. I to se iskreno priznaje. A u Latinsku Ameriku šaljemo grafiku, ipak je to daleko. Sve to sliči na neku vezanu trgovinu.‘ Pitamo je što kaže na kritike postkolonijalne teorije, na temu ‘presađenih modernizacija’ pa u tom kontekstu i npr. arhitekture koju su jugoslavenski arhitekti, često u obliku reprezentativnih građevina, ali i projekata cijelih dijelova gradova, ‘izvozili’ u treći svijet? ‘Modernizacija je bila dio politika i njoj su svi težili. Kad je ona dolazila iz Jugoslavije, domaćinima je bila prihvatljiva. Da je dolazila iz zapadnih središta, imala bi nijansu neokolonijalnog prisvajanja, koju ovako nije imala. Predbacivati Jugoslaviji nekakav imperijalizam je besmisleno.’ Kad se 1980-ih počelo intenzivnije misliti o kulturnoj baštini, počelo se govoriti i o zajedničkim projektima i institucijama. Piškur navodi primjer: ‘Tada je nastala i Zbirka umjetnosti nesvrstanih zemalja ‘Josip Broz Tito’ u Titogradu. Sada se to zove Kolekcija nesvrstanih zemalja u Podgorici i smještena je u dvorcu Petrovića. Taj projekt i izložba umjetnika nesvrstanih zemalja u Džakarti 1995. jedine su dvije kulturne manifestacije direktno vezane uz politički projekt nesvrstanih. O zbirci u Crnoj Gori brine se njihov Centar suvremene umjetnosti od 1995. g.. Radi se o zbirci ustanovljenoj 1984., u sklopu kompleksa dvorca Petrovića, smještenoj u lijepoj zgradi, odmah pokraj američke ambasade, no sada su svi eksponatu u depou, na tavanu. A radi se o preko tisuću radova iz cijelog svijeta i prije bogatom događanju. Postojali su dani pojedinih nesvrstanih zemalja, kolekcija je putovala po svijetu na skupove nesvrstanih. Tako je bilo sve do raspada Jugoslavije..’
Izložba u Ljubljani o pokretu nesvrstanih, s naglaskom na kulturne politike, bit će otvorena 7. marta sljedeće godine.
(Kraj)
