Strukturno objedinjen sistem znakova dokazuje svoj semiotičko-semantički kapacitet kada na značajnom uzorku populacije pokazuje učinak produkcije zajedničkih mentalnih slika, konotacija i asocijacija. No da bi polučio takav rezultat, opisani sustav mora biti oslonjen na određene ideološko-hegemonijske matrice, historiografske narative i prepoznatljive socio-kulturne obrasce za kojima se spontano poseže.

Rezultat je – kako je to klasično i slavno prezentirao Roland Barthes aplicirajući izvorni strukturalističko-lingvistički znak na šire polje društveno-političkih fenomena – i stalni proces proizvodnje suvremenih mitologija.

Sjetih se tih bazičnih lekcija sa preddiplomskog studija dok sjedim za stolom u jednom zagrebačkom restoranu koji nastoji očuvati tradicijski štih, atmosferu "onog nečeg" domaćinski toplog i ugodnog.

Nezaobilazan element-znak u takvom nastojanju vlasnika restorana, njegovom idejnom oblikovanju unutarnjeg prostora poslovnog objekta, jest karirani stolnjak, a nerijetko i karirane zavjese na prozorima.

Nije tomu razlog, naravno, pasionirana opsjednutost vlasnika restorana s prepoznatljivim hrvatskim nacionalnim znakovljem u vidu crveno-bijelog kockastog motiva. Iako mu je taj simbol, pretpostavimo, drag i srcu blizak, nešto je drugo ipak posrijedi. Karirani su stolnjaci, znamo to svi koji poznajemo našu regiju, to jest dio svijeta nazvanog Balkan, zaštitni simbol starih kafana.

Zajedno s vrlo srodnim simbolima koji figuriraju kao jedinstven kulturološki znak jednog prostora – na primjer, starogradskom kafanskom muzikom, teškim mirisima kuhanih jela i roštilja, čokančićima s rakijom i glasnim žamorom gostiju – stvara se mit o kafanskom duhu starih dobrih vremena. Mit je to o prošlom vremenu u kojem su se ljudi znali dobro i spontano veseliti i družiti, a kafana je bila kolijevka takvog života.

Iako ćemo vrlo srodne restoransko-ugostiteljske motive pronaći i nešto šire, u regijama koje su nam bliske i s kojima mnogo toga povijesno i kulturološki dijelimo. Recimo, pri kreiranju mediteranskog ozračja u prostorima picerija i restorančića južne Italije, ili u orijentalnom i bliskoistočnom šarmu turskih i libanonskih čajana.

U Zagrebu i Hrvatskoj, za razliku od Srbije i Makedonije, nije tako jednostavno naletjeti na opisane prostore i mjesta. Iako takva, srećom, još uvijek postoje i moguće ih je pronaći s malo napora. Za tradicionalne kafane možemo pretpostaviti da su postupno nestajale s ideološkim trendovima, odnosno s nastojanjima da se Hrvatsku po svaku cijenu odvoji od Balkana i svega onog što na Balkan asocira.

No kako je i zašto došlo do odumiranja klasičnih starogradskih kavana s "bečkim štihom" – što posjeduju slično vizualno-estetsko znakovlje, ali koje iz aktualne ideološko-političke perspektive predstavljaju simbol uzorite europeizacije – malo je veća enigma.