Naš sugovornik je slovenski kulturni i marksistički teoretičar Gal Kirn, koji živi u Berlinu i radi na Europskom sveučilištu Viadrina u Frankfurtu na Odri. Njegova zadnja knjiga je "The Memory of Liberation: Studies on the People's Liberation Struggle in the (Post-) Yugoslav context " (Sjećanje na oslobođenje: Studije o narodnooslobodilačkoj borbi u postjugoslavneskom kontekstu, Založba Univerze v Ljubljani, 2025.). S autorom smo razgovarali o odnosu studija sjećanja i marksizma.

Zašto je susret studija sjećanja i marksizma, za koji se vi zalažete, često nemoguć? I što za takav susret znači rad Enza Traversa?

Susret studija sjećanja i marksizma je u određenoj mjeri nemoguć. Mislim to je već teza Enza Traversa u knjizi "Melankolija ljevice", u kojoj kaže da postoji marksizam koji se zanima za objektivnu analizu, pri čemu je istraživački objekt povijest, dok s druge strane imamo sjećanje, a teorija koja se bavi njime zainteresirana je za subjektivni proces. Otuda velika teorijska prepreka da se ove teorijske formacije sretnu.

Nadalje, Traverso kaže da se ovaj nemogući susret pokazuje baš tijekom 1980-ih. Tada se događa radikalan porast bavljenja sjećanjem, memory boom, koje se odvija zajedno s kulturom sjećanja modeliranom oko Holokausta, dok istovremeno imamo veliku krizu marksizma kao teorije i socijalizma kao njegovog političkog referenta. Dodao bih da se ovaj propušteni susret – mislim da ga tad nitko nije ni pokušao napraviti – ne može smatrati proizvoljnim, već se mora shvatiti kao rezultat paralelnih intelektualnih putanja i općenitiji ishod političkih i intelektualnih procesa "kulturalizacije".

Traversova reevaluacija poraza ljevice tijekom 20. stoljeća u "Melankoliji ljevice" ima otvoreno melankolični ton. A u posljednjih najmanje 15 godina – osobito od velike neoliberalne kapitalističke krize 2008. i popratne opipljivosti granica kapitalističkog rasta – ponovno se pokazuje da se (neo)marksistička teorija – s ažuriranim oblicima, sadržajima i raspravama – itekako vratila na politički, teorijski, ali i akademski dnevni red, čak i ako je još uvijek lišena snažnog, ujedinjujućeg političkog subjekta.

Što znači ikonoklazam kapitala i zaborav tradicije? Što je formativna uloga memorije za radničku svijest?

U svojem zadnjem tekstu pišem o tome da Marx može biti zanimljiv svakome tko se ozbiljno bavi analizom prošlosti i sjećanja. Smatram da imamo barem tri moguća razmatranja Marxove teorije sjećanja, koja su istaknuta u analizi kapitalizma: prvo, ikonoklazam kapitala kao zaborav tradicije, zatim istraživanje složenih tranzicijskih temporalnosti sjećanja i, konačno, formativnu ulogu sjećanja za svijest radničke klase. Govorimo li o ikonoklazmu, trebamo se obratiti "Komunističkom manifestu".

Kada se Marx i Engels bave stalno promjenjivom prirodom kapitala, u prvi plan dolazi pitanje tradicije i odnosa prošlosti i budućnosti. Možemo pratiti dijalektičku silu kapitala koja je istovremeno destruktivna i civilizirajuća za zaostale feudalne veze, konzervativnu ideologiju i samo društvo. U kontekstu sjećanja i tradicije, kapitalu kao revolucionarnoj snazi nije problem prekinuti s prošlom tradicijom, što može rezultirati ili brisanjem i zaboravom ili fetišizacijom/romantizacijom starih, istinskijih i osobnijih odnosa i praksi.

Marx presijeca prosvjetiteljsku tradiciju cum grano salis. Ne samo da se povijest ponavlja kao tragedija i farsa, nego ni čovjek nikada ne stvara povijest sam, kao usamljeni pojedinac. Emancipacija, baš kao i sloboda i jednakost, treba biti kolektivna

Povijest je dokazala da su Marxova i Engelsova očekivanja bila preuranjena i pretjerano optimistična. Kapital će kombinirati i koristiti vrlo različite načine proizvodnje i ugnjetavanja pod uvjetom da dotična konstelacija stvara profit. Štoviše, prema Cedricu J. Robinsonu, središnja ideja kasnog kapitalizma jest da se kapitalizam ne bi mogao razviti bez trgovine robljem i ropstva kao ekonomskog, političkog i ideološkog sustava. U tom pogledu treba istaknuti nihilističku dimenziju kapitalizma: ne radi se samo o tome da kapital ne mari za "tradiciju", on zapravo zaboravlja vlastita djela.

Što se tiče utopijske imaginacije i radničke klase, jedan od najcitiranijih Marxovih eseja je zasigurno "Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea". Tekst polazi od razmišljanja o statusu tradicije u prošlim i budućim revolucijama: "Tradicija svih mrtvih generacija tišti poput noćne more mozak živih." To što takva noćna mora nije samo upisana u svijest, nego i u tijelo, kosti i afekte zagrobnih života ne bi trebalo čuditi s obzirom na dugu povijest poraza u borbi protiv kapitala. Marxov horizont buduće "socijalne revolucije" ne otvara se romantičnom povratku u pretkapitalističku prošlost.

No, Marx danas ne bi ostao rezigniran pred apologetikom ikonoklazma kapitala i pripadajućim stavom da "nema alternative". Umjesto toga, Marx je tvrdio da revolucionarna politika treba razviti novi alternativni imaginarij, onaj koji će biti izvučen iz revolucionarne poezije budućnosti. Kako je već Todor Kuljić rekao, to novo sjećanje bit će usmjereno prema budućnosti. Ja bih kazao da je t teza u otvorenom sukobu s istodobnim pojmom prosvjetiteljsko-romantičarskog obrazovanja koje je bilo ključno za veći dio moderne romantične književnosti, ponajprije kao Bildungsroman: onaj u kojem središnji protagonist kreće na putovanje i kreće se od točke A do točke B u vremenu, i u skladu s procesom interno sazrijeva, uči na greškama... i vraća se tradiciji, zbog čega je u stanju stvarati povijest.

Marx presijeca prosvjetiteljsku tradiciju cum grano salis. Ne samo da se povijest ponavlja kao tragedija i farsa, nego ni čovjek nikada ne stvara povijest sam, kao usamljeni pojedinac. Emancipacija, baš kao i sloboda i jednakost, treba biti kolektivna.

 

Vraćanje kolonijalnog duga

Kako se studije sjećanja odnose spram političke ekonomije?

Niz kritičkih, ne nužno i marksističkih studija bavio se područjem sjećanja i ekonomskih promjena u odnosu na postsocijalističke, kao i dekolonijalne i postkolonijalne uvjete. S gledišta postsocijalizma, proveden je niz studija o nostalgiji povezanoj s gubitkom socijalizma i industrijalizacije, propašću radničke politike, radom, figurom radnika i evaluacijom šoka s porastom neoliberalizma. Druga putanja koja povezuje ekonomiju s radom sjećanja može se smjestiti u dulji proces dekolonizacije i rasprava o reparacijama i restituciji.

Te su rasprave u zadnje vrijeme krenule u dvama dominantnim smjerovima. Jedan zahtijeva da bivši kolonizatori vrate opljačkane artefakte i umjetnička djela, a drugi poziva na raspravu i/ili uklanjanje kolonijalnog spomeničkog nasljeđa. Ne treba zaboraviti da su se mnoge rane rasprave udaljile od političko-ekonomske refleksije, koja je vodila do sljedećeg pitanja: kako su u ranom dobu neovisnosti i antikolonijalizma bivši kolonizatori mogli kompenzirati kontinuiranu "primitivnu akumulaciju kapitala"?

Kako procijeniti ukradenu i uništenu zemlju, predmete, živote, prisilni i porobljeni rad – ukratko, kakav je račun za oduzimanje zajedničkih dobara i genocid nad autohtonim stanovništvom? Čak i ako se današnji kritički diskurs često usredotočuje na kulturne i pedagoške razine, na alternativne epistemologije, ne smijemo zaboraviti početnu raspravu koja je pitanje reparacija povezala s društveno-ekonomskom pravdom još 1960-ih.

Za globalni jug otpis duga nije dovoljan. Umjesto toga, tvrdi se da globalni sjever mora platiti svoje ekološke dugove kako bi preokrenuo očite asimetrije među njima. Prevedeno u perspektivu studija sjećanja, došlo je vrijeme kada bi počinitelji ekocida i globalnih nepravdi trebali početi vraćati resurse svojim žrtvama

To nas dovodi do pitanja kakve to ima veze s marksizmom i sjećanjem?

Jedan od najupečatljivijih tekstova iz tog vremena je "Crni manifest" Jamesa Formana iz 1969. godine. On polazi od vrlo otvorenog ekonomskog izračuna: koliki je u novčanom smislu dug nastao zbog povijesti ropstva i aparthejda? Nedavno je Robert Meister otvorio to pitanje predlažući da se odmaknemo od kozmopolitizma i "humanitarne" ideologije, fiksiranih na "model gubitka/žrtve" i ponudimo, ako ništa drugo, jednostavnu simboličnu ispriku.

Za Meistera, svaka transformativna politika sjećanja koja ozbiljno shvaća tranzicijsku pravdu trebala bi se temeljiti na modelu "dobitka" za/od potlačenih. On predlaže da se prošle nepravde promatraju kao "opcije" za budućnost, gotovo poput financijskog derivata pravde koji povezuje političko-pravne mehanizme sa socioekonomskim zahtjevima onih koji su prethodno (i još uvijek) oštećeni.

Reparacija ne bi trebala jednostavno završiti u bijednoj utjesi ekonomske transakcije, koja navodno jednom zauvijek rješava dug bivšeg kolonizatora. Umjesto toga, Meister sugerira da bi kolonizirane – oštećene skupine – trebale dobiti pravo na naknadu i ponovno otvaranje pitanja kolonijalnog/autoritarnog/fašističkog duga u bilo kojem trenutku u budućnosti, pod uvjetom da se okolnosti društvene i rasne nepravde nisu stvarno promijenile. Oštećene i još uvijek osiromašene klase tada mogu zahtijevati da im se plati.

Jesu li otpis dugova i ekološki dug potencijalno emancipatorni instrumenti i prakse?

S obzirom na središnju ulogu duga u sadašnjem dobu neoliberalnih mjera štednje i programa strukturnih prilagodbi, ne čudi da se znatan dio društvenih pokreta i kritičke analize ujedinio oko poziva na otpis duga. Dug je vrlo materijalni faktor u našim životima jer utječe na nas u različitim fazama, u različitim pozicijama: kao na studente, potrošače, subjekte civilnog društva ili društvo u cjelini u smislu suverenog državnog duga.

Osim političkog poziva na otpis duga, vrijedno je napomenuti da su različiti društveni pokreti i dijelovi međunarodne zajednice, posebno s globalnog juga, zahtijevali promjenu logike duga. Za globalni jug otpis duga nije dovoljan. Umjesto toga, tvrdi se da globalni sjever mora platiti svoje ekološke dugove kako bi preokrenuo/popravio očite asimetrije među njima. Prevedeno u perspektivu studija sjećanja, moglo bi se reći da je došlo vrijeme kada bi počinitelji ekocida i globalnih nepravdi trebali početi vraćati resurse svojim nekadašnjim i sadašnjim žrtvama.

Iz te perspektive glavna pitanja koja žrtve-potlačeni stalno postavljaju su: Što treba zaboraviti/poništiti, a što pamtiti/platiti, odnosno može li se dug odvojiti od kapitalističke logike podređenosti i postati alat i resurs nade i emancipatornog sjećanja i pokreta danas? Nesumnjivo, otpis duga zauzima paradoksalno mjesto: s jedne strane, to je čin koji nastoji da se svi prisjetimo raznih ekoloških, društvenih, političkih i ekonomskih dugova koji su bili dio kolonijalne prošlosti i nastavljaju biti dio sadašnjosti pod suvremenim rasno motiviranim kapitalizmom.

Možda bi obveza poštivanja novih ekoloških dugova, kao dijela reparacije globalnom jugu, poslužila kao snažan podsjetnik i pružila sjećanje usmjereno na budućnost. S druge strane, međutim, ideja o otpisu duga također ima oslobađajuću snagu mogućnosti novog početka, mogućnosti zaboravljanja nekih nasilnih dimenzija prošlosti i konkurentskog "iskvarenog obećanja" nasilja i matematike.

 

Problem pomirbe

Koji su materijalni interesi iza različitih strategija pomirbe?

U našom kontekstu, pogotovo slovenskom, pomirba je vezana za rehabilitaciju fašizma na istu razinu s antifašizmom, pri čemu sve strane treba pomiriti u jednom tijelu Nacije. Pomirba, kad čitamo prve tekstove Spomenke Hribar, leži u nekoj moralnoj hajdegerijanskoj naivnoj iluziji da čovjeka možemo povući za kosu iz močvare ideologija i u drugom stupnju uroniti u nacionalističku gestu pomirenja. U drugim postkolonijalnim kontekstima imamo drugačije probleme s pomirbom. Treba prepoznati da svaka gesta sjećanja koja funkcionira samo na razini simbolične isprike ili kratkoročnog pravnog rješavanja prošle štete ne može biti dovoljna za one koji pate od kolektivne povrede.

Štoviše, nakon što su pretrpjele fizičku i drugu štetu, žrtve kolektivne povrede potom su izložene daljnjoj simboličkoj šteti. Zašto prisiljavati nekoga ili cijelu skupinu da se pomiri sa svojim počiniteljima, posebno na način koji rehabilitira bivše fašističke, kolonijalne i aparthejdske vlasti? Ovdje se u prvi plan postavlja dublje strukturno pitanje: koji su materijalni interesi iza različitih strategija pomirbe? U čije ime se projekt memorijalizacije odvija u određenom društvu? Tko od toga profitira i kako? Odgovorima na ta pitanja svaka kritička, pogotovo marksistička analiza trebala bi doprinijeti studijama sjećanja, koje su često ostale na nekoj moralističkoj razini kritike nasilja, države, rata i zapostavljaju uzroke strukturnog nasilja.

Što možemo zaključiti o odnosu marksizma i studija sjećanja?

Ako je marksistička teorija dugo vremena bila zaokupljena logikom i društvenim odnosima kapitala, umanjujući druge oblike dominacije poput rase, nacije i spola, onda su za studije sjećanja glavna preokupacija bili država i nacionalizam, a u novije vrijeme kolonijalizam i njegovo nasilje. Područje studija sjećanja uglavnom je ignoriralo ekonomsko nasilje, odnosno kapital i način na koji klasna eksploatacija ulazi u dinamiku moći s drugim oblicima ugnjetavanja.

Ako je marksistička teorija dugo bila zatvorena u sferu ekonomije i strukturnog nasilja kapitala, onda su studije sjećanja – i dominantni dio zapadne kulture sjećanja – oblikovane nejasnom analitikom totalitarnog nasilja. Unatoč heterogenosti uloga, mehanizama i temporalnosti između teorijskih konstelacija marksizma i studija sjećanja, njihov bi susret ipak potencijalno mogao pridonijeti kritičkim studijama osvjetljavajući mehanizme moći i nasilja, istovremeno pomažući, kroz pamćenje i politički aktivizam, oporavak tradicija potlačenih, kao i prošlih i budućih loza solidarnosti.