Naš sugovornik Gal Kirn politički je i kulturni teoretičar trenutačno zaposlen kao znanstveni suradnik na Odsjeku za sociologiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta, gdje vodi istraživački projekt "Protesti, umjetničke prakse i kultura sjećanja u postjugoslavenskom kontekstu". Objavio je, između ostalog, dvije monografije na slovenskom i engleskom jeziku posvećene NOB-u i socijalističkom iskustvu, a razgovarali smo o aktualnoj situaciji u Ukrajini i mogućim artikulacijama demilitarizirane budućnosti.
Kako uopće argumentirano razgovarati dok traje ratna histerija u kojoj se svaki stav koji propituje više svjetskih sila uključenih u kontekst rata u Ukrajini proglašava za "antiukrajinsku ljevicu", koja navodno relativizira prirodu "ničim izazvane" ruske agresije, kako se, primjerice, pita socijalni antropolog Marek Mikuš?
Teško je argumentirano i racionalno razgovarati jer je ova situacija iznenadila većinu ljudi, unatoč tome što su predstavnici SAD-a i NATO-a zapravo već dugo najavljivali rat i što su pridonijeli stvaranju poluratne klime na granicama Rusije i Ukrajine. Čudno je pritom da se Putin uhvatio u taj mamac, dosad je u svojoj šahovskoj partiji pametno odigrao, ali mislim da je to početak njegovog kraja. Nadalje, teško je racionalno razgovarati o tome jer nas svaki rat sam po sebi sili u izbor između isključivih alternativa: jesi li za Zelenskog/Ukrajinu ili za Putina/Rusiju? Jasno je da nisi za agresora, čemu onda pitanje. No problem je u tome da se ta alternativa u evropskim medijima i vizurama prevodi još i dalje: ako si za Ukrajinu/Zelenskog, onda si valjda i za Evropu i NATO, za bijeli zapad, a ako si za Putina, onda si za diktaturu i za tog azijatskog, bezobraznog diktatora; u tom smislu zadnji broj Wall Street Journala portretira Putina kao Mongola. Ta rasijalizacija, to rasističko farbanje konflikta je ponavljanje onog starog ideologema koji je boljševike, sovjete, a sad i Ruse prezentirao kao antimoderne, barbarske, neevropske i ishodišno ih isključio iz "političkog" prostora zapadne "civilizacije". Kako onda otvoriti raspravu kad su nam s druge strane barbari i, svjetonazorski i materijalno, barbarski rat? Nama iz postjugoslavenskog konteksta to je već dugo poznato, to je dio rasističko-liberalnog arsenala na koji smo navikli kad nam je postavljeno pitanje: Evropa ili Balkan. Sjećamo se u tom smislu odličnih analiza Rastka Močnika! I još jedna stvar: ako mislimo unutar internacionalne ljevice, trebamo najprije deset puta ponoviti da oštro osuđujemo rat u kojemu je agresor Rusija, da smo protiv Putina, a tek onda možemo započeti diskusiju. Prvo distanca, a tek onda razgovor, a ni to ne mora biti dovoljno da ti ljudi ne bi rekli da si svejedno tihi proputinovski ideolog ili da prakticiraš whataboutism. I još, ako hoćeš reći da se ova agresija i rat nisu desili iz Putinova kaprica ili da su tek tako pali s neba, onda ti kažu da relativiziraš stvari, da taj širi kontekst i kreiranje novog neprijatelja, novog hladnog rata i antitotalitarna ideologija nisu sad tako važni... ali ako smo kritični, onda trebamo uprijeti prstom u ulogu SAD-a i povećanu aktivnost NATO-a, kao i u materijalizirane pritiske na EU za remilitarizacijom.
Normalizacija rata
Je li najvjerojatniji cilj američke politike da antagonizira EU i Rusiju već sad ispunjen?
Treba reći da tako visok stupanj ujedinjenosti EU-a već dugo nije viđen, možda od herojskih vremena s kraja 1990-ih i početka 2000-ih, kad je došlo do prvog velikog širenja EU-a. Ako bolje pogledamo, zapravo su se eurokrati pa i Evropljani, u zadnjih sedam godina, da kažem s Maom, kretali od jednog poraza prema drugom. Sjetimo se njemačko-francuskog discipliniranja Grčke i potiskivanja i blokiranja lijevog odgovora na neoliberalnu krizu na periferiji – Siriza 2015., OXI referendum; onda imamo Brexit koji je konzervativan odgovor na krizu, "Britain first"; imamo krizu s izbjeglicama i migrantima koja onda producira najevropskiji odgovor, ksenofobiju, rasizam i političke straže na granicama Schengena, i gomilu moćnih i sve ekstremnijih desničarskih vlada od Orbána, Janše, Poljske, Hrvatske, itd., koje zapravo ideološki slijede s jedne strane Brexit i otpor Bruxellesu, a s druge strane postoje razlike između simpatije i antipatije spram Putina. Svakako možemo kazati da je s jedne strane odlazak Trumpa postavio američki horizont tvrdo spram Evrope, a s odlaskom Angele Merkel u samome centru EU-a došlo je do političkog vakuuma. Ona je držala u šahu kako SAD i njihov utjecaj na EU, tako i Putina i njegov meddling s Ukrajinom i EU-om, a nije baš promovirala Zelenskog u NATO ili EU. Ali da se vratim na pitanje: SAD je sad uspio s hegemonizacijom EU-a preko NATO-a s diskursom nužnosti militarizacije. Slažem se s Wolfgangom Streeckom i onime što je napisao u svom članku objavljenom u New Left Reviewu, da ćemo se probuditi s ofenzivnom vojskom Njemačke koju će Amerikanci slati u misije. Taj raskol s Rusijom – čak i ako se rat završi relativno brzo – sad je izašao na vidjelo i ne vidim drugo nego da će se Putinova vlast sasvim osloniti na Kinu. Mislim da postoji i mogućnost da narodi Rusije skinu Putina, ali to je zasad, u ratu, postalo još teže...
Wall Street Journal portretira Putina kao Mongola. To rasističko farbanje konflikta je ponavljanje onog starog ideologema koji boljševike, sovjete, a sad i Ruse prezentira kao antimoderne, barbarske, neevropske i isključuje ih iz zapadne "civilizacije"
NATO paktu su sad sklone i one evropske države koje nisu njegove članice – Austrija, Finska, Švedska i Švicarska. Njemačka vlada iskoristila je priliku da bitno poveća potporu svojoj vojnoj industriji – iznad dva posto BDP-a – što je stari američki zahtjev. Što to znači za budućnost mira u Evropi?
Ništa dobro, to je vrlo loš razvoj loše situacije. Ako na taj novi budžet dodamo – a znamo da će se sad svi naoružavati – da NATO ima 10 puta više oružja nego Rusija... S obzirom na to posve je jasno tko će održavati svjetsku vojnu hegemoniju. Ne smijemo zaboraviti da nikad u povijesti nije bilo više oružja, niti je utrka u naoružanju dovela do stabilnog ili mirnijeg svijeta. U situaciji kad se opet sve reprezentira crno-bijelo – ili si za nas ili protiv nas – i kad zbog ekološke krize ljudi već zazivaju apokalipsu, kataklizmičan kraj čovječanstva, mali je korak da se zauvijek riješimo krize na način rata. Ovo sve vodi u normalizaciju rata koja nije više eksternalizirana u bivši treći svijet, nego dolazi sve bliže. Premda jednako tako treba razbiti i mit da je rat u Ukrajini prvi nakon Drugog svjetskog, kao da novinari u Njemačkoj i Engleskoj nisu čuli za Cipar ili za našu bivšu zemlju, Jugoslaviju. Aktualni pozivi na militarizaciju u ime rata čitaju se kao Krležini eseji o smrti Evrope ili Kosovelove zle slutnje novog rata.
Rusija tvrdi da želi "demilitarizirati" i "denacificirati" Ukrajinu, da nema privrednih zahtjeva. No koliko je promjena režima realno moguća i izvediva? U Ukrajini se, naime, oblikovao snažan vladajući blok, a čine ga kompradorska birokracija i kompradorska lumpenburžoazija. Rusija kao da se zapetljala u konflikt u kojem ne može naprijed, a ne može više ni nazad?
Ne znamo zaista što je iza Putina – da li on želi destabilizirati čitavu Evropu – jer ako dođe do proliferacije konflikta, možda i većeg rata, bit će ogromna kriza, a ekonomska kriza je izvjesna zbog sankcija. Privrednih zahtjeva će sigurno biti, premda Putin to ne želi reći, jer će ovaj rat izrazito puno koštati. U Ukrajini je Putinu sad uspjelo ono što nije Evropi ili SAD-u, došlo je do hegemonizacije političkih struktura i snažnog identitetskog projekta nacije-države, koja se hoće jasno orijentirati prema zapadu. Nema iza Zelenskog nikakvog demokratsko-lijevog pokreta i njega podupiru oligarsi, zajedno s najvećim medijima – odličnu analizu o tome dao je ukrajinski drug Volodimir Iščenko – ali sad je nekako i moralni i politički momentum na strani Zelenskog. Što ne obećava da će Ukrajina, kad rat završi, ostati pod ruskom ili zapadnom kontrolom, ali prevelika je da bi se od nje napravio protektorat.
Ukrajina se bori za očuvanje postojećeg stanja prije okupacije. Usto, ona hoće u NATO i u EU. Je li to realno? Što se tu događa i ima li promjena?
U klasnom smislu, Ukrajina se bori za kapitalističku naciju-državu, ali mislim da se u prvom redu sad bori za preživljavanje, obranu pred ruskom silom, a tek će onda vidjeti što i kako – ja mislim da je najrealnije, ako rat zaista ne bude predug i previše ekstenzivan, da će doći do neutralnog statusa Ukrajine.
Kakav je položaj Kine u svemu tome? Drži li ona ekvidistancu spram zaraćenih strana i zašto? Koji su njezini interesi?
Kad bi Kina išla u kino, uzela bi kokice i kokakolu i uživala u spektaklu. Oni sebi ne zatvaraju vrata – mogu kao u američkim filmovima financirati i ruske ratove, Narodna banka Kine ovdje će profitirati jer su Rusiju izbacili iz Swifta, ali će Rusija, barem dok se pritisci ne prošire i na Kinu, poslovati preko kineskog sistema i njihove valute. Ali Kinu će svakako sankcije i energetska kriza ove godine pogoditi jer se neće tako trošiti, a već je u vrijeme pandemije prvi put došlo do stagnacije. Sad ćemo imati još veću inflaciju, kamatne stope rastu, neće biti ugodno ni Kini...
"Antirusko raspoloženje" proširilo se s političkih na društvene, kulturne i sportske ustanove. Kamo to vodi?
To vodi u izolaciju, rasizam i intenzifikaciju konflikta. Ušli smo u eru otvorene cenzure i kulture otkazivanja 2.0 kojoj je cilj očistiti i pročistiti svaki prostor od poveznica ili neprijateljskog nasljeđa. No važno je kako je taj neprijatelj definiran. Nije tajna da će daljnje i pojačane sankcije kojima je cilj isključiti bilo koga na temelju putovnice imati negativan učinak, a možda i trajno potaknuti militarizaciju i destabilizaciju naših društava. Umjesto zaustavljanja rata, takvo ukidanje i sankcioniranje trenutno jača autoritarnu Putinovu ruku, pomaže mu u ujedinjenju i samožrtvovanju Rusije i negativno utječe na mnoge od onih koji su ga prije tiho ili otvoreno kritizirali. Gdje povlačimo granicu između onih koji su "za nas" ili "protiv nas", neke kulturne institucije su čak iz svog repertoara izbacile predstave i koncerte velikih ruskih umjetnika poput Dostojevskog i Čajkovskog. To je rasna logika prijatelja i neprijatelja koju je razradio fašistički mislilac Carl Schmitt. Jesmo li spremni nametnuti takve standarde, ali ukaljani klasnom dimenzijom borbe protiv svih oligarha i također svih vođa "slobodnog svijeta", njihovih pristaša, kao i njihovih ratova i okupacija, prakticirajući klasnu svijest i antiimperijalne pozicije?
SAD je uspio s hegemonizacijom EU-a preko NATO-a s diskursom nužnosti militarizacije. Slažem se s Wolfgangom Streeckom koji je napisao da ćemo se probuditi s ofenzivnom vojskom Njemačke koju će Amerikanci slati u misije
Jesmo li pred novim hladnim ratom između ujedinjenog Zapada i Istoka i kako bi on mogao eskalirati? Trebamo li očekivati nove sukobe i regionalne ratove u Aziji, Africi i Južnoj Americi?
Treba kazati da već imamo ratove i poluratne situacije: Jemen, Sirija, Irak-Afganistan, Sudan-Eritreja-Etiopija, konflikti kod Darfura i na jugu Sudana, okupacija Palestine. Ako idemo u našu regiju, krajnja desnica kod nas ima još od onog famoznog Janšinog non-papera za cilj destabilizirati Balkan, to je trojanski konj Putina koji drže Orbán-Janša-Dodik. Glasovi o tome kako će se BiH raspasti sve su izraženiji, treba opet podijeliti zemlje koje još nisu etnički homogene. U tom smislu bi se primjer Makedonije mogao opet politizirati. U slučaju da se konflikt proširi na Evropu, sigurno će se stvar zaoštriti i kod nas. A u Aziji očekujem sukob oko Tajvana, koji se također dosta jasno javlja, a i sva događanja u Južnom kineskom moru upućuju na buduće sukobe u toj regiji.
Demilitarizirana budućnost
Može li se Rusiju isključiti iz svjetskog financijskog sistema? Hoće li onda na svijetu nastati dva odvojena sistema; što je budućnost Šangajske grupe? Hoće li oni biti slični ili različiti i zašto?
Ne može sasvim. Kinezi već imaju svoj sistem, premda on ne može potpuno spasiti čitavu rusku ekonomiju. Ali je može financirati, jednako kao što su financirali ratove koje je vodio SAD. Rusiju bi se jedino moglo posve isključiti ako bi Amerikanci uvjerili Kineze – a onda bi trebali napraviti quid pro quo – i dali im Tajvan.
Što je alternativa novom bipolarnom svijetu? Novi zamah politike nesvrstanosti ili nešto treće?
Svakako je važno čak i u ratu misliti o artikulaciji stajališta za demilitariziranu budućnost i politici koja nije podijeljena po linijama rase i nacije, nego je prije svega klasno svjesna i antiimperijalistička, i opet nesvrstana. Zapravo se trebamo vrlo kritički osvrnuti na rastući militarizam vodstava cijelog svijeta, posebno u EU-u, te umjesto toga navijati za demilitarizaciju i prekid utrke u naoružanju. Za razmišljanje o kraju ovog rata i budućim ratovima treba teorijski i politički preispitati paradigmu mira. Ako je, kao što je Balibar jednom napisao, cijela zapadna politička filozofija duboko ukorijenjena u ratu, vrijeme je da se to preusmjeri prema paradigmi mira. Neposredni konkretni koraci koji se sad mogu poduzeti su promicanje politike aktivne neutralnosti koja nadilazi vojne blokove i supersile te ponovno promišljanje nasljeđa pokreta nesvrstanih i antiimperijalističkih borbi. Moramo sudjelovati u solidarnosti s potlačenima, organizirati antiratne kampanje i pronaći načine da podržavamo jedni druge izvan nacionalnih zastava. Organizirati se za budući mir znači povezati demilitarizaciju s pitanjima ekološke i socijalne pravde. Baš ovih dana Progresivna internacionala organizira platformu European Forum for Peace koja će udružiti sve progresivne i lijeve partije i organizacije kako bi uobličile odgovor na rat.
