Ako je suditi po prevladavajućoj praksi, žanrovske konvencije in memoriama nalažu da se započinje osobnim reminiscencijama. Na tom planu nemam puno za ponuditi, osim izvještaja o propuštenim susretima. Fredrica Jamesona sam uživo slušao točno jednom, na Historical Materialism konferenciji u Londonu 2009. godine. Teme njegova predavanja se više ne sjećam, ali se zato dobro sjećam nelagode koju je u meni izazvao ton diskusije koja je uslijedila. Jedan od komentatora bio je britanski filozof Peter Osborne. Njegov otvoreni animozitet i polemička dismisivnost su me zaprepastili i uplašili. Bila je to prva velika međunarodna marksistička konferencija kojoj sam prisustvovao, i najkasnije u tom trenutku sam shvatio s koliko beznadne naivnosti sam bio doputovao u London. Ni marksisti, radikalni zagovornici drugačijeg svijeta, ispostavilo se, nisu bili imuni na napasti intelektualnog narcizma i njegove mandarinske igre. Kao i svaki student, svjedočio sam sličnome i prije, u Zagrebu, ali pripisivao sam to tada patologijama intelektualne provincije. Pokazalo se da sam bio u krivu. Za razliku od lokalnih akademskih paunova, Osbornea sam cijenio, njegova kratka knjiga o Marxu mi je tada nešto značila, na početku dugog procesa pokušaja orijentacije u labirintu onoga što intelektualno nestrpljiviji ili manje opsesivni od mene vole otpisivati kao sitničavu ezoteriju "marksologije".
Za studenta prve godine komparativne književnosti koji sam bio, Jameson je predstavljao nemogući – i možda baš zato neodoljivi – intelektualni ideal: činilo se da je pročitao sve, pogledao sve, metabolizirao sve, našao načina da sve prisvoji i integrira u svoju teorijsku matricu
Sudeći po reakcijama na njegovu smrt na društvenim medijima i brojnim iskazima onih koji su ga osobno poznavali ili samo sretali na konferencijama, Jameson je habitusom bio iznimka: susretljiv, otvoren, radoznao, lišen manirizama veličine koje bi se od nekoga njegova intelektualnog statusa očekivalo, a vjerovatno i oprostilo. Priliku da se u to i sam uvjerim nisam iskoristio: u predvorju velike dvorane poslije predavanja oko njega se brzo stvorio grozd mladih doktoranda. Možda još uvijek pod dojmom Osbornova nastupa, pomisao da mu i sam pristupim suzbio sam i prije nego što se imala priliku do kraja formirati. Probijati se laktovima, izgurati druge kako bih izgovorio isto što su i oni izgovarali, istim tonom i riječima, možda i s više prava od mene – koliko su mi njegove knjige formativno značile, koliko sam od njega naučio – činilo mi se nedostojnim. Vlastiti intelektualni narcizam me sprečavao da se tome izložim. Perspektiva umornog smiješka velikog teoretičara, izmučenog dvosatnom debatom s agresivnim mlađim kritičarima, na moje stereotipne iskaze divljenja nije me privlačila. Taj scenarij mi je ličio više na gorku parodiju susreta nego na stvarni susret. Ipak, zadržao sam se još neko vrijeme u prostoriji i promatrao vrevu oko njega. Kada mu je pristupila grupica kineskih studenata, Jamesonovo lice je živnulo. Bio sam predaleko da bih razabirao riječi, ali bilo je očito da su pobudili njegovu radoznalost. Postavljao im je više pitanja nego oni njemu. Očito je Osborne na njemu ostavio manje tragova nego na meni.
Jameson je, dakako, devedesetih posjetio i Zagreb, ali tada sam još bio premlad da bih znao za njega. Ono što sam kasnije čuo od onih koji su predavanju prisustvovali zvučalo mi je kao propušten susret druge vrste. Jameson se pozitivno referirao na jugoslavenski socijalizam, što je u publici izazvalo komešanje i indignaciju. Jameson, tada slavan prije svega po eseju i kasnijoj istoimenoj knjizi o postmodernizmu kao kulturnoj logici kasnog kapitalizma, teško da je mogao anticipirati do koje mjere je ono što je velikim dijelom bilo intendirano kao kritika za zagrebačke srednjoklasne čitatelje zvučalo kao izvještaj iz obećane zemlje. Prigovaralo mu se da sa sigurne distance, iz komocije američke akademije, idealizira sustav pod kojim, na svoju sreću, nije morao živjeti. Mogao im je odgovoriti istom mjerom: da kapitalizam o kojemu su fantazirali nije imao nikakve veze s realnošću koja ih je čekala. Ne znam je li to i učinio, ali sve i da je: koliku težinu bi takve riječi u tom trenutku mogle imati za zagrebačku publiku, pogotovo iz usta marksističkog kritičara koji, za razliku od tolikih drugih, nije skrivao svoju estetsku fascinaciju kulturnim fenomenima koje je istovremeno kritizirao?
I na terenu marksizma Jameson kao da je htio sve odjednom. Kritike nisu mogle izostati: optuživalo ga se, ne bez osnove, da s previše eklekticističke nonšalancije prelazi preko nepomirljivih razlika, da dubinski disparatne autore i teorijske iskaze čita kao da čine neproblematičan kontinuum
Kao i za veliku većinu, moj jedini stvarni susret s Jamesonom bio je čitateljski. Ovisno o izboru kolegija, studenti komparativne književnosti moje generacije s Jamesonovim imenom su se mogli susresti već na popisima literature prve godine studija. Prva Jamesonova knjiga koju sam tada pročitao bila je "Političko nesvjesno". Beogradski prijevod je bilo nemoguće pronaći u antikvarijatima, ali u to vrijeme su domaće knjižare već prodavale knjige na stranim jezicima, pa je "The Political Unconscious" postala jedna od prvih ozbiljnih teorijskih knjiga koju sam čitao na engleskom. Odmah nakon pristanka da napišem ovaj tekst, prebrojao sam Jamesonove knjige u svojoj kućnoj biblioteci. Nabrojao sam ih sedamnaest, plus knjigu o Jamesonu Iana Buchanana iz serije Live Theory. Taj broj, mislim, nadmašuju samo knjige Marxa. Margine stranice većine njih ispisane su sažecima pasusa, opsesivno sitnim rukopisom, tankom tehničkom olovkom. Apsurdna količina tih bilješki svjedoči prije svega o očajničkom nastojanju da se nesavladivo preobilje Jamesonovih misaonih tokova nekako ukroti, zadrži na površini, učini dostupnim i brzom ponovnom prelistavanju. Iluzorna rabota. Efekt nakon čitanja Jamesona sličan je onome nakon čitanja Adorna (inače, predmeta jedne od Jamesonovih brojnih knjiga): ono što ostaje, glavne teze koje se daju jasno parafrazirati, neminovno zvuče kao banalizacija, falsifikacija neuhvatljivosti i kontraintuitivnosti nepreglednih argumentacijskih račvanja i nepredvidivih križanja. Ako je jedan od mogućih kriterija literarnosti teksta kriterij nemogućnosti njegova parafraziranja, Jamesonovi tekstovi, iako teorijski, dijelom su i literarni. To su i po intenzitetu čitateljskog iskustva, iako se njegove rečenice ponekad mogu činiti kao nizovi ulančanih digresija, hipotaktički prošarane brojnim kondicionalima i retoričkim ogradama. Taj tip jezičnog kubizma nije po svačijoj mjeri. David Foster Wallace je osjećao potrebu napisati ogorčenu invektivu protiv neprohodnosti Jamesonova stila. Neosporno je da prvi susreti s Jamesonom mogu dezorijentirati, ali to vrijedi i za prvu lektiru Joyceova "Uliksa" ili Simonove "Flandrijske ceste".
Za studenta prve godine komparativne književnosti koji sam bio, Jameson je predstavljao nemogući – i možda baš zato neodoljivi – intelektualni ideal: činilo se da je pročitao sve, pogledao sve, metabolizirao sve, našao načina da sve prisvoji i integrira u svoju teorijsku matricu. Jameson je bio maksimalist, intelektualni i estetski omnivor. Činilo se da može objasniti sve i obećavao je mogućnost premošćivanja naizgled nepremostivih paradigmatskih provalija: i marksizam i formalizam, i mikroperspektivu close readinga i makroperspektivu mapiranja mijena kulturne logike cijelih načina proizvodnje. Krajnje atipično za marksističkog teoretičara, nije ratovao s drugim pristupima i tradicijama: dekonstrukcija, fenomenologija, hermeneutika, psihoanaliza, Lacan, Derrida, Deleuze, Foucault, Dewy, Heidegger i Wittgenstein – svima je priznavao lokalnu "sektorsku validnost" unutar obuhvatnijeg master narativa marksizma, koji ostaje jedini adekvatan okvir za mišljenje društvenog totaliteta. Ali i na terenu marksizma kao da je htio sve odjednom: lukačevski hegelijanac koji se ne odriče ni Althussera, adornovac koji istovremeno ustrajava u blohovskom zagovoru utopijske misli. Niz bi se dao nastaviti. Kritike nisu mogle izostati: optuživalo ga se, ne bez osnove, da s previše eklekticističke nonšalancije prelazi preko nepomirljivih razlika, da dubinski disparatne autore i teorijske iskaze čita kao da čine neproblematičan kontinuum. To se onda lako parodiralo, prema formuli: autor/iskaz A, čini se, zapravo je kao B, za kojega se čini da je zapravo kao C, koji je pak zapravo kao D…
Velike formativne fascinacije nerijetko okončavaju u edipalnim dramama nasilne intelektualne samoemancipacije. Možda je to bio i skriveni smisao Osbornove žestine: zakašnjela edipalna osveta. U mom su slučaju stvari tekle gradualnije, bez ikonoklastičkog bijesa. S vremenom sam postajao sve skeptičniji prema velikim tezama o objedinjujućim, homogenim kulturnim logikama cijelih epoha načina proizvodnje. Povrh toga, kako sam se sve više udubljivao u literaturu i sporove oko interpretacija Marxove kritike političke ekonomije, Jamesona sam rjeđe čitao. U vrijeme londonske konferencije već sam bio prilično poodmaknuo na tom putu. Kada je 2011. izdao "Representing Capital", svoje čitanje prvog toma "Kapitala", bio sam razočaran. U usporedbi s filološkom rigoroznošću rasprava koje sam tada čitao, Jamesonov pristup mi je djelovao kao vježba nekoga tko je zalutao u polje. Ispod glasa, pridružio sam se koru onih koji su ga optuživali za pretjeranu nonšalanciju.
Ponovno me pridobio već dvije godine poslije, briljantnom knjigom o realizmu, "The Antonomies of Realism". S obzirom na golemost njegova opusa i širinu tematskog terena koji je obrađivao, možda ne treba čuditi da sve što je napisao ne rezonira istom dubinom. Ipak, i u najuspjelijim knjigama ostaje opipljiva tenzija između gotovo mehaničke predvidivosti s kojom, uvijek iznova, u gotovo svakom fenomenu koji analizira prepoznaje djelovanje logike makrorazine načina proizvodnje, i nepredvidivosti i ingenioznosti argumentacijske putanje kojom do tog suda dolazi. I po tome je sličan Adornu. U Jamesonovim tekstovima se često u usputnim rukavcima, lateralno od glavnog argumentacijskog toka, kriju najpoticajniji impulsi i uvidi. Možda je to, pored nepreglednog raspona njegovih referenci i interesa, jedan od razloga zašto je, unatoč golemom utjecaju, teško govoriti o distinktivno džejmsonovskoj školi. Ono što je bio sve do smrti – a ostat će i dugo poslije nje – dragocjenije je od svake škole: primjer žive, neobuzdane intelektualne radoznalosti, protivnik svakog intelektualnog parohijalizma i rigidnosti.
