Gubi li javno izgovorena riječ danas na težini? Gdje su nestali oni i od neprijatelja priznati autoriteti koji su nastupali kao ‘savjest društva’ pa i čovječanstva, oni čija je izgovorena ili napisana riječ još godinama citirana i proučavana? Ukratko, je li nekadašnji javni intelektualac zamijenjen onim medijskim? Onim koji je konzumiran kao i današnji mediji, dakle bez prošlosti i budućnosti, u nekoj trenutačnosti, koja će već sutra biti zaboravljenom?
Ovakva pitanja djeluju pomalo retorički jer sigurno je da će na njih gotovo svatko odgovoriti potvrdno. No kako se to dogodilo? Za novinare znamo. Oni su riječima Sergea Halimija, dugogodišnjeg urednika ‘Le Monde diplomatiquea’, postali novim psima čuvarima političke klase od građanske javnosti – ‘Novi psi čuvari’ je i naslov njegove knjižice, koja je prevedena i na slovenski. Dakle, napravili su puni krug. Umjesto da nas brane od političkih moćnika, oni su se slizali s njima, a za većinu nevolja u društvu krive upravo njegove gubitnike – radnike, siromašne, migrante i slične. To ne znači da u mainstream medijima ne možemo naći napad na ovog ili onog pojedinog političara, rjeđe i na neko cijelo političko usmjerenje. Ako je to slučaj, onda se kaže da su mediji profilirani, da imaju određenu ‘uredničku politiku’, da su skloniji ljevici, desnici ili centru. No ti ‘napadi’, kako je svojedobno pojasnio američki disident Noam Chomsky, ipak ne umanjuju osnovnu zadaću suvremene, novoproizvedene javnosti – da proizvodi pristanak. Jer mediji su toliko preblizu političkoj klasi, toliko ‘ažurno’ prate svaki dnevni potez čelnih stranačkih ljudi, da je – uđimo u svijet oglašavanja – i negativna reklama još uvijek reklama. Onda se to još i naziva realpolitikom.
Diskurs se prilagođava medijima, umjesto da situacija bude obrnuta. Zna se da u televizijskoj emisiji ne možeš razvijati dublje korijene vlastite teorije, pa onda pristaješ na smjesu anegdotalnog, dnevnopolitičkog i uopće diskursa autentičnosti. A sve to ništi pravu politizaciju ili još širi angažman na promjeni društva
No nisu mediji i politička klasa jedini, a kamoli samostalni subjekti stvaranja javnog mnijenja. Ovdje ne možemo razviti problematiku o tome kako je javnost – nekada politička i privatna – postala mnijenjem. Bit će dovoljno zdravorazumski reći da ‘mnijenje’ nije sigurna spoznaja, pa ne može pretendirati na opće važenje po umskim kriterijima. Samo naznačiti možemo kako je sfera javnosti transformirana kroz građansku povijest. O tome još uvijek dobro govori stara knjiga Jürgena Habermasa o promjenama u strukturi javnosti iz 1950-ih godina. Ili, u drugoj tradiciji, knjiga Richarda Sennetta o nestajanju javnog čovjeka iz 1970-ih godina. Iz mnogih razloga, od kojih je najvažniji onaj da su vladajući u tome prepoznali svoj interes, građanska je javnost u procesima dugog trajanja polako propadala. To je povezano i s poviješću radničkog pokreta, čiji utjecaj se u njoj uvijek želi suzbiti.
Pojam publiciteta tako je promijenio svoje značenje. Od zaslužene poznatosti stavova istaknutih predstavnika društva postao je nečim proizvedenim, povezanim s ‘industrijom svijesti’. Više se ne radi o tome kako ono o čemu se priča ‘na trgu’ prikazati kao poželjno ili nepoželjno za društvo u cjelini, već se sadržaj unaprijed proizvodi i servira tako proizvedenoj ‘javnosti’. U njoj su potencijalno aktivni građani postali puki potrošači proizvodnje vijesti i komentara. Pa čak i u razlikovanju na one pasivne koji medije samo ‘konzumiraju’ i one aktivne koji ih pune sadržajima, ne iscrpljuje se činjenica da su svi oni samo opsluživači nečega puno većeg od tako postavljene i od ljudi otuđene javne sfere.
Otuda onaj osjećaj nelagode da je igra namještena. Da na primjer u novinama ili na TV-u ne gledamo borbu mišljenja od početka do kraja. Pa neka onda bolji, a to bi značilo onaj s istinitijim argumentima, u toj borbi pobijedi. Ne. Takve situacije nikada nije ni bilo. Ono najzanimljivije pri snimanju neke TV-emisije događa se prije i poslije emitiranja, dok je sam program očišćen sadržaj od svega što strši. Onakav kakvim, i pri najburnijim svađama u studiju, neće biti uznemirena pravila osnovnog proizvedenog slaganja oko toga kako naše društvo treba izgledati – trenutačno važeća hegemonija govori da bi ono moralo biti liberalnom demokracijom. Najviše što se u takvom kontekstu može dogoditi jest uspješno izazivanje skandala, kada netko čovjeka ili pojavu napadne tako da to izazove političku rezonanciju u društvu. Svi znaju za istup Emilea Zole J’accuse! (Optužujem!) prije više od stoljeća. Ali takav slučaj, u vremenu ‘ubrzavanja’ navodnog skandaliziranja nad svime i svačime na dnevnoj bazi, danas više nije moguć. Mogli bismo reći da je pojam skandala saturirao (doživio zasićenje) od svoje prevelike upotrebe.
No što sve skicirano ima s našom temom o intelektualcima u makar i propadajućoj javnosti? Podsjetimo, oni su od ‘mandarina’, ljudi s društvenim simboličkim kapitalom, od vertikala i savjesti zajednice (što je također imalo svojih proturječja), postali pukim opslužiteljima jedne dirigirane javnosti. Pa čak ni bijeg ili izgon, svojevoljno ili nasilno udaljavanje iz mainstreama na marginu, u tzv. nezavisne, alternativne medije, tu ne može puno promijeniti na samoj stvari. Netko bi mogao s nostalgijom nabrajati imena prominentnih intelektualaca prošlosti, uzmimo samo jedan primjer – Jeana-Paula Sartrea – i reći da se takvi danas više ne rađaju. No nije tu riječ o individualnoj sposobnosti, talentu, psihologiji itd. Riječ je o sistemskom položaju.
Mogli bismo zaključiti da su tu, poodavno novonastalu situaciju prvi shvatili ljudi na desnici. Ili, još gore, oni koji su iz svoje ljevičarske mladosti pretrčali u protivnički tabor. Najviše primjera pruža novija prošlost Francuske. Kada je, iz razloga koje ovdje ne možemo elaborirati, među tamošnjom inteligencijom krajem 1970-ih i početkom 1980-ih marksizam počeo izlaziti iz mode, skupina tada samozvanih novih francuskih filozofa odlučila se za drugačiji pristup javnosti od uobičajenog. Ljudi poput Bernard-Henrija Lévyja, Pascala Brucknera ili u Hrvatskoj svojedobno aktivnog Alaina Finkielkrauta odlučili su od javnih svjesno postati medijski intelektualci.
To znači da su, bez obzira na svoj položaj unutar ili izvan univerziteta, odlučili svoje nastupe preorijentirati isključivo na sferu dirigirane javnosti, u medije poput TV-emisija, radijskih programa, bulevarske štampe i to ne samo tako što će u njima kao gosti često nastupati, već tako što će ih sami aktivno proizvoditi. Spomenuti Serge Halimi, opisujući par suprotstavljenih klika koje drmaju francuskim javnim mnijenjem, nazvao je njihovu strategiju ‘vraćanjem lifta’. A to znači: ti ćeš mene pozvati u svoju emisiju, u svoje novine, a ja ću tebe, da vratim uslugu, u svoje. Tako je publicitet i za ovu branšu postao nečim potpuno vještački proizvedenim, nečim što nema puno veze ni sa kakvom književnom produkcijom, radom na univerzitetu ili u nekadašnjoj ‘književnoj javnosti’, iako su oni svoj medijski sadržaj uredno ukoričavali.
Teme su uvijek imale neki dnevnopolitički povod. Nije slučajno što su članovi ove grupe odreda postali gorljivi antikomunisti. Druga strana istog fenomena bila je, a na to ćemo se u zaključku vratiti, da su ‘pošteni’ znanstveni i humanistički radnici počeli upadati u polje anonimnosti svojih privatnih građanskih egzistencija, iako je univerzitet zamišljen baš kao točka znanstvene javnosti, koja bi morala nositi neki simbolički kapital i društveni prestiž za one koji na njemu i u ime njega govore. To u našoj temi otvara posebno područje propasti javnih intelektualaca povezano s nešto kasnijom propašću univerziteta. Jer podsjetimo, obrazovanje i kultura su uistinu društvena polja (u smislu Bourdieua), dok mediji to nisu. Oni su ustvari potencijalno dio kulturnog polja, kao i masovni sport, no to su u eri svoje komercijalizacije i komodifikacije odavno zaboravili.
U međuvremenu se ono što je započeto kao praksa manjinske posebne grupe medijskih intelektualaca poopćilo do ‘univerzalnog’ pravila. Danas, prateći medije, a naročito razvojem procesa njihove digitalizacije i s time povezanog ‘umrežavanja’, možemo svaki dan čuti kako će nam se obratiti taj i taj najveći autoritet u pojedinoj znanosti, humanistici ili filozofiji, neki od najvećih autoriteta ne samo u svojoj struci nego i kao javni intelektualac, koji je bezbroj puta u raznim povodima reagirao na razne društvene fenomene, i to uglavnom one ‘političke’. Ovdje nećemo izložiti popis tih imena jer bi bio predugačak, no svi znamo o kojim ljudima govorimo. Pa čak i jedan Noam Chomsky, koji je razobličio trend pretvaranja javnih intelektualaca ili disidenata u one medijske, nije umakao istoj sudbini.
Naša je teza da u tom propadanju građanske javnosti mediji imaju važnu, ali nikako i odlučujuću ulogu. Uostalom, oni se u svojoj ‘prirodnoj’ arogantnosti i vulgarnosti jako trude da je sami napušu. Puno presudnija je propast univerziteta kao mjesta proizvodnje univerzalnog znanja, kao što mu ime i govori. Od bolonjske reforme, ali i prije nje, on je postao mjesto s kojega se teorija proganja. To što su mediji takvim mjestom postali još prije, ništa ne mijenja na biti stvari. Jer teorija je, dok se još slobodnije razvijala, u javnost dospijevala uglavnom s univerziteta. Bila su to vremena kada je biti ne samo profesor već i student još nešto značilo, pa čak i politički. Vlasti su jako pazile da se ova institucija, po svoj prirodi stalno u poludisidentskom položaju spram moćnika, što naročito vrijedi za humanistiku, ne otme kontroli i ne izazove pobunu širih razmjera. Moglo bi se reći da se ona i ulagivala mišljenju, u nadi da ono neće probiti opnu svoje ‘autonomije’ u kojoj je, otkada je kritičkog mišljenja, uvijek umjetno tavorila.
Današnji medijski intelektualci, bez obzira na to bili oni formalno na fakultetima ili ne, kidaju svaku vezu s tom svojom ‘bazom’. Želeći ili bivajući prisiljeni da stupe u ‘opću javnost’, koja to odavno nije, oni pristaju da ih se odvoji od onog rada zbog kojega i dobivaju epitet autoriteta, ako ga još uopće i imaju. Danas svi, pa i lijevi intelektualci, ‘znaju’ kada i gdje je umjesno kako govoriti. Diskurs prilagođavaju medijima, umjesto da situacija bude obrnuta. Zna se da u televizijskoj emisiji ne možeš razvijati dublje korijene vlastite teorije, pa onda pristaješ na smjesu anegdotalnog, dnevnopolitičkog i uopće diskursa autentičnosti. A sve to ništi pravu politizaciju ili još širi angažman na promjeni društva.
Sve su buržoaske revolucije po svojoj prirodi romantične, dok je samo proleterska teoretična. To znamo još od Marxa. Jednom kada se teorija i praksa, umjesto svog međusobnog približavanja, gledaju što više razdvojiti, kada je igra prebačena na polovicu terena na kojoj vlada dirigirano javno mnijenje, mjesta za jednu revolucionarnu politiku sve više nestaje. Ono što preostaje su usamljeni pokušaji stvaranja privremenih ili stalnih autonomnih zona (Hakim Bey) ili, drugim rječnikom, ‘oslobođenih teritorija’ na kojima bi se još uvijek moglo slobodno govoriti. Obično je to povezano s nekom javnom pobunom. Uzmimo za primjere pokret Occupy Wall Street u SAD-u i njegovu medijsku politiku ili organiziranje alternativne nastave za vrijeme studentske blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prije desetak godina. No to ne traje dugo. Ranije je bilo pokušaja da se osmisli jedna proleterska protujavnost (Alexander Kluge i Oskar Negt), koja bi se suprotstavila ovoj građanskoj, dirigiranoj.
U digitalnom svijetu ‘umreženosti’ to je u pionirskim danima na trenutak opet izgledalo mogućim makar i u drugim terminima, no danas se on pokazuje baš kao sve veća zamka u koju upada svaki pokušaj ostvarenja jedne nedirigirane javnosti. U našoj terminologiji, baš tu i sada (pokazalo se to i za vrijeme krize izazvane koronavirusom) svi postajemo ‘medijski intelektualci’, odnosno konzumenti i proizvođači medijskih sadržaja, bez svih daljnjih određenja. U onom negativnom smislu u kojemu se pažnja usmjerena na nekada javne sadržaje sada mjeri sekundama koje vlasnici ‘pametnih telefona’ posvećuju pojedinim temama. Kakve to ima veze s njihovim klasnim položajem, trebalo bi posebno istražiti.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
