Radničko savjetovalište (Delavska svetovalnica) udruga je osnovana 2016. godine. Svakodnevno pomaže radnicima, a često su među njima i oni strani. Članovi zagovaraju, štite, promiču i nastoje razvijati radna, socijalna i statusna prava ne samo radnika nego i drugih ranjivih skupina. Goran Lukić je suosnivač i predsjednik udruge. S njime smo u Ljubljani razgovarali o njegovom sindikalnom radu i problemima tog rada u Sloveniji.

Kako je nastalo Radničko savjetovalište i kako ste se odlučili na taj korak s obzirom na prethodni angažman u Savezu slobodnih sindikata Slovenije (ZSSS)?

Priča je počela 2010., prije petnaest godina. Tada sam bio u ZSSS-u i bio nam je omogućen jedan veći projekt na temu migrantskih radnika. No, to je bio samo projekt, imao je početak i kraj. Kraj je bio 2015., a baš tada migranti su počeli dolaziti u većem broju. Ta mala mreža postala je nedovoljna. Otvaralo se pitanje da li zatvoriti vrata i nadati se da će oni naći neka druga ili pokušati dalje s interveniranjem, samo u drugom obliku. Mala grupa nas odlučila se za plan B i napravila svoju udrugu. Registrirali smo je krajem 2015., a formalni početak je bio u januaru 2016.

Kod vas može doći bilo tko, nije bitno je li već član nekog sindikata ili ne?

Nama može doći bilo koja osoba, razmatramo njenu situaciju i kako da joj pomognemo. Često tim osobama institucije daju naš broj, pa k nama dolaze od socijalnih radnika, iz Zavoda za zapošljavanje i sl., a prije nisu ni čule za nas. Mi nismo konačna, već prva točka informiranja, jer institucije često ne znaju što će sa slučajevima koji su izvan klasičnih problema.

Kako sve statusno žive radnici u Sloveniji danas? Postoji li neka klasifikacija?

Strani radnici imaju različite statuse. Imaju vize ili vize kao članovi obitelji. Neki razmišljaju kako da otvore svoju malu firmu. Tako da je status radnika sve više definiran statusom stranih radnika. Proizvodnja, skladišta, sve što ima veze s intenzivnim fizičkim radom je više-manje rezervirano za strane radnike. Klasični proletarijat se promijenio. Njihova pozicija je jeftina, radno intenzivna, negdje su na minimalcu. U građevini strani radnici zauzimaju oko 48 posto radnih mjesta.

Više se i ne govori o prekarnosti rada i za slovenske radnike – sve više njih radi na određeno, pod raznim ugovorima o radu?

Prekarnost je toliko normalizirana da više nije ni tema. Kada dođe u Sloveniju, strani se radnik mora brinuti za familiju koja je ostala kod kuće, mora se brinuti za račune, stan i ostalo. I onda radi petak, subotu, nedjelju. Gubi osjećaj za vrijeme. Zove nas u subotu, u nedjelju. Iz načina kako zove vidiš i kako radi. To je refleksija onog što njihovi "gazde" i očekuju. Zato kažem da je prekarnost normalizirana. Više-manje svi rade na isti način, što se tiče fizički intenzivnog, prekarnog rada. Deset do dvanaest sati na dan, subotom, znači šest dana u tjednu, ako imaju sreće svake druge subote.

Tzv. balkanski bazen

Potpisuje li još uvijek Slovenija sa susjednim, a sada i s azijskim državama, posebno ugovore o statusu radnika iz tih zemalja?

To će biti sve aktualnije. To je stvar političke perspektive. Svi govore o tome da se balkanski bazen ispraznio. Da sam radnik iz Bosne, ja bih se uvrijedio. Ja nisam došao iz nekog balkanskog bazena, došao sam iz BiH. Iz toga se vidi kako slovenska država gleda na istok, kao da je nešto više, kao da ti ljudi koji dolaze i dobiju posao trebaju biti sretni. Iz tog kuta gledano, ti sporazumu znaju biti problematični, to govori da se na dio regije gleda kao na radničku bazu koja neće raditi probleme.

Kada dođu ovdje, brzo shvate da to nije to. Polako uviđaju da mogu ići dalje, u Austriju, Njemačku. I tu nikakav sporazum ne može pomoći Sloveniji, pa ni s nekom azijskom državom. To je samo tranzit. Radnik koji dođe brzo vidi da je ovdje minimalna plaća 1.300 eura, a u Austriji je dvostruko veća. Pa ako je proputovao tolike hiljade kilometara iz Azije, produžit će još par sati do Austrije. Zato su ti ugovori sada velika tema, sad su u žarištu Filipinci. I nije riječ samo o ugovorima, već i o načinu na koji bi radnici došli u Sloveniju. Problematika agencijskog rada i rada od kuće je sve veća. Ugovori bi garantirali da se prvi ugovor odvija preko formalnih institucija države, to znači filipinskih fomalnih struktura, preko ministarstva, pa do Zavoda za zapošljavanje u Sloveniji. No, to je još uvijek sporazum o radnoj snazi.

Što je s agencijama kao posrednicima u zapošljavanju?

One su se dobro snašle i rade velik biznis u svim tim migracijama koje idu preko Hrvatske i Slovenije. Nije stvar samo u tome da zapošljavaju radnike. U Sloveniji nije moguće odmah zaposliti radnika preko agencije. One su našle drugu mogućnost, a to je da ne zapošljavaju, već samo regrutiraju i administriraju, dakle sređuju papire kod zapošljavanja. I u tome je velik novac. Agencije su našle put prema Indiju, Nepalu, Bangladešu i ondje regrutiraju radnike. Filipinske agencije dogovore se sa slovenskom. Uzmu radniku novac najprije ondje, onda slovenska agencija naplati od slovenske firme. Radnik treba platiti toj agenciji od 3.000 eura naviše.

Tako je radnik dugom za posredovanje ucijenjen da ne bira posao i uvjete rada, jer hoće što prije otplatiti transfer.

To je odličan posao. Jedan radnik mi je rekao da je njegova majka prodala zemlju kako bi mu omogućila put. Takav radnik neće gledati članke Zakona o radu kako bi zaštitio svoja prava. On razmišlja da što više i što dulje radi. Slovenija kao mala zemlja nije spremna vidjeti cijelu sliku tih migracija. Ona to neće da vidi, jer je ta slika previše ružna. Inspekcije rade sa strankama dva puta tjedno po dva sata. A netko radi po 12 sati. Kako uopće da prijavi neku nepravilnost na slovenskom jeziku, putem maila? Takvi i nama teško dolaze jer rade od šest do šest.

Suočili ste se i s problemom znanja jezika, kako organizirati učenje?

S vremenom se i oko toga iskristaliziralo neko malo tržište. Radnici primjerice s Kosova imaju i svoje tumače, koji im pomažu u kontaktu s institucijama, školom, liječnicima i sl. U Sloveniji se sada pokušava uspostaviti neki sistem tzv. interkulturnih tumača. To je u povojima. Problem je u komunikaciji na van. Kada radnik želi dokumentirati neke nepravilnosti, problem je i jezik. Mora biti netko tko razumije tog radnika ako on ne govori slovenski. Pisani dokumenti za sud moraju biti prevedeni, a tu su troškovi tumača, troškovi prevodioca. Kada kažemo radniku da sve to mora sam platiti ako izgubi sud, on odustaje. Nastojimo imati prevodioce s albanskog, turskog, arapskog. Imamo malu mrežu prevodioca i to nam pomaže. Spasili smo se s jednim dečkom iz Indije koji nam pomaže.

Na oku poslodavca

Luka Mesec kao ministar rada i bivši šef Ljevice u jednoj je emisiji javno napao jednog od najboljih sindikalista u Sloveniji jer da se bavi politikom. To se ne smije događati. Vrh Ljevice poklopio se s inercijom i teško im je uopće ukazati na pravu sliku stanja

Vratimo se agencijskim posrednicima. Njih ima više. Za vrbovanje radnika, za sređivanje papira, za davanje stanova u podnajam.

Prva je agencija ona s kojom se radnik susreće u Nepalu, u Indiji, ona koja daje obećanja. Ona kaže da ima za njega posao u Evropi, ne u Sloveniji, za nju radnici nisu ni čuli. Agencija kaže radniku da mora platiti 5.000 eura, u lokalnoj valuti. Sačekaju da ta osoba dobije papire i onda prelazi drugoj agenciji, koja može biti u Hrvatskoj, i ta agencija sređuje konkretan posao npr. u turističkoj sezoni. Toj drugoj agenciji strani radnik isto mora platiti. Nakon sezone kažu mu da imaju za njega novi posao u Sloveniji. I onda mora opet platiti, najčešće konkretnoj osobi, a ne više agenciji. Dakle, katkada se desi da neka osoba tri puta plaća da bi stigla do Slovenije. U Hrvatskoj se okreće velik novac oko posredovanja. Događa nam se da npr. filipinski radnici imaju prve informacije preko Hrvatske. Što se tiče života i smještaja, često žive na istom mjestu gdje i rade. Poslodavci tako radnika imaju na oku 24 sata na dan. Dokumenti dolaze poslodavcu i on uvjerava radnika da se ne brine i da će sve biti dobro. Ako radnik previše pita, poslodavac ode na nadležno upravo tijelo i poništi mu vizu a da radnik to ni ne zna. I to se dešava.

Što je onda tendencija u položaju stranih radnika? Ide li se prema boljoj regulaciji ili raste neka siva zona u kojoj se i dalje manipulira radničkim statusom?

Tendencija je inercija. Kada gledamo zakonodavstvo u Sloveniji, kako se pišu i implementiraju zakoni, vidimo da postoji jedna struktura – to nisu zakonodavci, nego stari aparatčici – koja ima svoje iskustvo i koja proizvodi inerciju. Oni neće da se posebno angažiraju, jer po njima sistem funkcionira. Onda dolaze političari koji slušaju te aparatčike. Pa kažu: dobro, ako oni kažu tako, sistem funkcionira.

Veoma je teško predstaviti realnu sliku migracija tim ljudima u ministarstvima i vladi. Ono što mi govorimo, to je za njih egzotika. Ne uvažavaju dubinu promjena. Iako se migracije rapidno povećavaju, sistem je za njih dobar. A nije dobar. Jer, sistem je postavljen na nekom prosječnom načinu mogućeg iskorištavanja. Njima su problemi ako plaća nije isplaćena na vrijeme, ako nije isplaćen regres i sl. Tu funkcionira neka rutina. A ako su elementarna prava ugrožena, ako plaća nije isplaćena nekoliko mjeseci ili radnik ne zna što je s njegovim papirima i sl., onda sistem kaže da je to samo par slučajeva. Iako nadležno ministarstvo vodi Ljevica (Levica), s tim se problemima ne možemo probiti. To je za mene velik izvor frustracije. Očekuješ da će Ljevica moći pogledati dalje od te prosječne slike.

Svojedobno ste imali i političko iskustvo, aktivirali ste se na izborima kao član Ljevice?

Ja sam se aktivirao i onda sam se deaktivirao. Ne mogu reći da sam kritičan spram Ljevice, jer to bi onda značilo da nekoga oslovljavam tom kritikom. A ja više ne znam koga da oslovim, jer je ta struktura tako visoko, iznad kritika. Luka Mesec kao ministar rada i bivši šef Ljevice u jednoj je emisiji javno napao jednog od najboljih sindikalista u Sloveniji jer da se bavi politikom. To se ne smije događati. Vrh Ljevice poklopio se s tom inercijom i teško im je uopće ukazati na pravu sliku stanja i zahtijevati da se nešto sredi.

Što onda očekivati od velikih sindikata i njihovih središnjica?

Oni moraju shvatiti da nije stvar sindikalizma da moraju razumjeti financijske limite sistema. Stvar sindikalista je da pregovaraju u ime svojih članova. A oni su u zadnje vrijeme upali u klopku takvog pregovaranja o financijskim okvirima. Kako objasniti mom članu da nema para za 50 eura veću mirovinu, a on će pitati kako to kada je izdvajanje za vojsku povećano? To je stvar prioriteta. Što se tiče sindikalnih centrala, mislim da su previše u svom pregovaranju zaboravile na bitno za vlastito članstvo. Gube vezu sa svojim članstvom. U nedavnoj raspravi o mirovinskoj reformi šest centrala je bilo za, a jedna ne. ZSSS se rascijepio po tom pitanju. Mislim da će sljedećih par mjeseci u vezi toga biti zanimljivo.