Bez ambicije da iscrpimo opširnu temu, razgovarali smo s dvojicom intelektualaca o položaju intelektualca danas. Od Žarka Paića i Rastka Močnika dobili smo različite odgovore, što se moglo i očekivati. Opće je mjesto da su intelektualci svojedobno sami pokrenuli napad na sebe, a vrijeme intelektualnih mandarina kao da je odavno prošlo. Danas kao da više nitko i ne očekuje da intelektualci mogu odigrati neku istaknutu ulogu u mogućoj promjeni svijeta. Problem nije samo u tome što su se oni već dostatno kompromitirali, nego se svijet, po mišljenju nekih, danas toliko promijenio da intelektualci odavno nemaju težinu koju su imali u nekim prošlim vremenima.
Čemu još intelektualci, pita se teoretičar Žarko Paić i elaborira tezom da živimo u doba ideologije, terora i tehnosfere, što je sve zatrlo intelektualnu diskusiju. Po njemu, javni su intelektualci postali zombi-kategorija jer su sva područja društva i kulture korporativno privatizirana, od sveučilišta do medija. Marketing i spektakl u potpunosti su zavladali proizvodnjom informacija, a slika je zamijenila govor, jezik i tekst. Američki duh pretvorbe intelektualca u one koji oblikuju javno mnijenje doveo je do toga da je neokonzervativizam uz pojam neoliberalizma, unatoč iznimkama, postao globalni način neutraliziranja radikalne kritike društva i svih njegovih anomalija.
"Onaj slavni Gramšijev kolektivni intelektualac ili je od PR-a klasne borbe i pseudokomunizma skrenuo u lajfstajl retoriku konzumerizma i spektakla ili je od njega načinjen fotorobot jedne posve uzaludne figure u javnome prostoru", ističe Žarko Paić
Paić kaže: "Naposljetku, tzv. strategijska pitanja nacionalne sigurnosti i ratovi od Iraka i Sirije, ruske totalne agresije na Ukrajinu do brutalnoga sukoba s elementima genocida Izraela protiv Palestinaca u Gazi, sva su druga pitanja danas potisnula u drugi plan. Što god mi kritički prigovorili ovom realističkome distopijskome scenariju koji je neokonzervativizam od Regana do danas nastojao držati pod uzdom geopolitike, nitko ne može biti vjerodostojan i još k tome zvati se 'intelektualcem' ako ne zauzme stav o onome što Delez i Gatari u ključnoj knjizi iz 1980. naslovljenoj 'Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija' nazivaju pojmovljem deteritorijaliziranja i reteritorijaliziranja. Raseljavanje i naseljavanje je temelj suvremene geopolitike, bila ona izvedena tzv. mirnim putem ili ratovima, okupacijom i koloniziranjem Drugoga."
"Gdje je nestala pritom masovna javnost kao korisnik ovih informacija i diskursa?" pita se Paić pa rezignirano odgovara: "Nigdje drugdje negoli u virtualnome podzemlju društvenih mreža na kojima buja ekstaza komunikacije s tisuću tzv. neo-meta-trans konceptualnih jezičnih igrica nalik videoigrama od kojih cvjeta digitalni marketing ovog svijeta u krhotinama u kojem javno znanje postaje korporativni redimejd. Nema više razloga za optužbu intelektualca kao klerika da su izdali svoj poziv službe univerzalnim idejama Čovjeka kako je to još mislio Žilijen Benda u slavnoj knjizi 'Izdaja intelektualaca'. Postoji još samo ravnodušnost na sve što dolazi iz laboratorija i instituta, jer onaj slavni Gramšijev 'kolektivni intelektualac' ili je od PR-a klasne borbe i pseudokomunizma skrenuo u lajfstajl retoriku konzumerizma i spektakla ili je od njega načinjen fotorobot jedne posve uzaludne figure u javnome prostoru."
Diktatori su u doba postdemokracije mogući zato što društvo postaje masom, a masa vladavinom mediokriteta u doba medijske konstrukcije događaja. Banalnost vladavine u masovnome društvu proizlazi iz ravnodušnosti spram tehnike vladanja. Sve se regulira računanjem, planiranjem i konstrukcijom. Od sporta do umjetnosti, od uzvišenosti do radikalnoga zla Holokausta. Revolucije su bitno "zakašnjele" i "zastarjele" jer se društvo u totalnome ubrzanju tehnoznanosti i informacijskih tehnologija mora prilagoditi fluidnosti mreža ili propasti zauvijek u živo blato povijesti.
Žarko Paić (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)
"Da bi figura javnoga intelektualca mogla imati još nekog opravdanja, svoju legitimnost i naposljetku 'uporabnu vrijednost' u interaktivnoj mreži subjekata/aktera, potrebno je", kaže Paić, "da osim svoje hrabrosti govorenja istine u lice Vladara, demokratskog ili autokratskoga, onog što kasni Fuko naziva grčkom riječju parezija, ima ono što intelektualca bitno određuje, a to je inventivnost i stvaralačka moć proizvodnje novih pojmova i dispozitiva kojim dohvaćamo složenu stvarnost u svijetu vladavine novoga protuprosvjetiteljstva, povratka političkih religija, srozavanja dostojanstva kulture na površnost spektakla u svim vidovima današnjeg masovnoga idolopoklonstva zabavljaštvu i potrošaštvu."
"Evo, samo je ovo što slijedi istinski kredo i zadaća intelektualca i ništa više", dodaje Paić pa nastavlja: "Kad se upravo Hana Arent svojim javnim angažmanom nakon knjige 'Ajhman u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla' našla na udaru ne samo nacističkih nostalgičara, već i većine židovskih intelektualaca zbog svojih stavova, prijateljstvo između nje i velikog židovskoga mesijanskog mislioca Geršoma Šolema prestalo je. Ali, ono što je preostalo urezano je zauvijek u bit slobode i autonomije čovjeka umjesto u neljudsko mramorno stupovlje: 'Posve si u pravu – ne pokreće me bilo koja 'ljubav' ove vrste, iz dva razloga: nikad u svojem životu nisam 'voljela' bilo koji narod ili skupinu – ni njemački narod, ni Francuze, ni Amerikance, ni radničku klasu ili bilo što drugo slično. Jedino što 'volim' su moji prijatelji i jedinu vrstu ljubavi za koju znam i u koju vjerujem jest ljubav između osoba. Drugo, ova 'ljubav prema Židovima', koju mi savjetuješ, iako sam i sama Židovka, smatram nečim posve sumnjivim... Ne 'volim' Židove, niti 'vjerujem' u njih; Ja im više pripadam po uvjerenju i o tome nema više nikakvog razloga za daljnju raspravu.'"
"Suvremenost je odbacila historijsku matricu intelektualnog djelovanja. Dijalektika singularnog, partikularnog i univerzalnog više nije potrebna", smatra Rastko Močnik
Sociolog Rastko Močnik pozabavio se fenomenom intelektualaca i inteligencije razlikujući ta dva pojma. O intelektualcima pišu intelektualke i intelektualci, tako da građu koju posjedujemo o njima možemo smatrati autoetnografskom. Intelektualci su skloni i samosažaljenju i samoveličanju. Obje krajnosti povezao je Žan-Pol Sartr koji je živio u dvije epohe, pedesetih godina prošlog stoljeća kao angažirani intelektualac i šezdeset i osme, godine koju možemo opisati i kao raspad te paradigme. Močnik o njemu primjećuje i sljedeće: "Prema Sartru dijalektika intelektualne prakse sastoji se u dvostrukoj operaciji: da sagleda svoju partikularnost (da je malograđanin) sa stanovišta univerzalnosti (klasne analize društva), a da istovremeno svede univerzalnost na kretanje prema univerzalizaciji koju vrši singularnost, njegova lična pojedinačnost stvorena u meandrima individualne historije."
To "kretanje" je "borba za univerzalizaciju, tj. protiv eksploatacije, ugnjetavanja, otuđenja, nejednakosti" s konkretnog historijskog položaja malograđanina, opremljenog specifičnim znanjem. Prakticirajući tu dijalektiku, "intelektualac, definiran kao svijest o svojoj konstitutivnoj proturječnosti, može pomoći u konstituiranju proleterske svijesti". Za Sartra, savezništvo između intelektualaca i proletarijata zasniva se na "komplementarnoj proturječnosti" društveno-historijskog položaja eksploatiranih klasa. I one treba da se istovremeno "shvate u svojoj historijskoj partikularnosti (...) i u svojoj borbi za univerzalizaciju, tj. borbi protiv eksploatacije, ugnjetavanja, otuđenja, nejednakosti, protiv žrtvovanja radnika u korist profita".
Individualističko izvođenje intelektualne operacije u 19. vijeku prevladalo je u društvima jezgre kapitalističkog sistema i kulminiralo Zolinim (Emil Zola) "Optužujem!" Folklorna memorija smatra da je Zolin tekst postavio na historijsku pozornicu modernog intelektualca. No u periodu od Kanta do Zole došlo je samo do transformacije u izvođenju intelektualne prakse, na prvi pogled prelaska s kolektivne na individualnu intelektualnu operaciju. U kapitalističkom strukturiranju pravno-političke i ideološke sfere i pod dominantom buržoaske ideologije individualistička praksa intelektualne operacije potisnula je raniju kolektivnu tradiciju – i od Zole, kolektivno djelovanje se shvaća kao nešto posebno i što ne pripada "zapadnim" društvima, tj. formacijama u središtu kapitalističkog sistema. Otuda distinkcija između "intelektualaca" i "inteligencije".
Rastko Močnik (Foto: Screenshot/YouTube)
U vrijeme kada se ta distinkcija nametnula, "inteligencija" je primarno shvaćana kao ruski fenomen. Ta privilegirana veza u određenoj mjeri i dalje određuje značenje izraza. "Rusko" značenje izraza "inteligencija" potječe od djelovanja raznočinaca, široke grupe kognitivnih radnika, kako bismo danas rekli, u carskoj Rusiji, aktivnih u drugoj polovici 19. vijeka. Njihova djelatnost brzo se razvila od pojedinačnih nihilista do revolucionarnih organizacija s programom seljačke socijalističke revolucije. Ruska inteligencija izvršila je pravu kulturnu revoluciju. U tadašnjoj Rusiji političke su prakse bile moguće samo na dva kontradiktorna načina: ili u reprodukciji autoritarnog pravno-političkog aparata ili izvan sistema, kao subverzivne ideološke i revolucionarne političke prakse. Ideologija revolucionarnih praksi proizvedena je u ideološkim aparatima – u kulturnim i obrazovnim. Sa staleškom institucionalizacijom obrazovanih osoba, carska država je paradoksalno osigurala materijalnu osnovu za subverzivne ideološke prakse i za revolucionarne političke prakse. Počevši od rata protiv zapadnoevropske Velike armije pod Napoleonovom komandom, liberalni se nacionalizam počeo razvijati u dijelu ruskog plemstva, manifestirajući se prvo u dekabrističkoj pobuni, a kasnije u Turgenjevljevoj "generaciji 1840." – sve dok ga raznočinci nisu potisnuli u historijsku irelevantnost.
I dok prevladava mišljenje da je suvremeni intelektualac rođen sa Zolinim "Optužujem!", to može biti točno za evroatlantski bazen u kojem je to rođenje istovremeno nagovijestilo i smrt inteligencije. U suprotnosti s individualističkim zapadom, grupe inteligencije nastavile su stvarati povijest u ostatku svijeta. Međutim, distinktivna obilježja te dvije kategorije ne organiziraju se duž opozicije istok/zapad ili sjever/jug, nego prema načinu na koji grupe inteligencije ili pojedini intelektualci konkretno formuliraju partikularnost i univerzalnost. Razlika proizlazi iz osnovne ideološke konceptualizacije: smatraju li se zla protiv kojih se "obrazovani" bune ekscesima postojećeg poretka stvari pa se mogu popraviti prosvjetljenjem i moralnom brigom, ili se ta zla vide kao logične posljedice postojećeg poretka i mogu se popraviti samo njegovim ukidanjem i uspostavljanjem potpuno novog poretka. Prva opcija podrazumijeva da se "obrazovani" pozivaju na postojeće institucije i njihovu "autentičnu" misiju. Druga opcija podrazumijeva potrebu da se stari poredak napusti ili čak uništi i da se formiraju nove institucije, nosioci novog poretka. Već smo iznijeli logiku druge varijante. Budući da je rušila postojeći društveni poredak i pretendirala na uvođenje novog, oni koji su je prakticirali nužno su nastupali kolektivno, kao inteligencija.
Kontrast između prakse inteligencije i prakse intelektualaca jasno se uočava ako usporedimo posvetu romana "Što da se radi?" Nikolaja Gavriloviča Černiševskog (1863.) i deklaraciju namjere u "Optužujem!" Emila Zole (1898.). Černiševski se obraća "novim ljudima", Zola piše predsjedniku republike, a stil govori sam za sebe. Zolina linija je u naše vrijeme proizvela "javnog intelektualca" ili, bolje rečeno, "medijskog intelektualca" čija je diskurzivna praksa "brzo mišljenje", kako ju je nazvao Pjer Burdje: "[Brzo misleći] razmišljaju u klišejima, u 'primljenim idejama'. Razmjena općih mjesta je komunikacija bez sadržaja osim same činjenice komunikacije."
Močnik zaključuje: "Suvremenost je odbacila historijsku matricu intelektualnog djelovanja. Dijalektika singularnog, partikularnog i univerzalnog više nije potrebna. Ideološki stereotip je sabio stari trokut u jednu točku kroz koju misao brzo prolazi da bi udarila u stvarnost. Medijski intelektualac se i dalje obraća predsjedniku republike, ali sada telefonom, i uvjerava ga da granatira Libiju."
