Godine 1918. krenulo je loše. Model unitarne buržoaske nacionalne države nije bio adekvatan za višenacionalnu državu. Taj model je bio i anakron. U 20. vijeku i poslije oktobarske revolucije, anti-imperijalistički pokreti narodnog oslobođenja bili su uspješni samo ukoliko su se inspirisali socijalizmom. Pored toga, monarhija pod dinastijom, vezanom za jednu od tri priznate nacije, bila je tempirana bomba. U tom su se neadekvatnom i anakronom okviru društvene proturječnosti tako reći nužno reducirale na sukob između unitarizma i separatizma. Državni oblik bio je oblik buržoaske klasne vladavine, ali se nacionalne buržoazije nisu uspjele sastaviti u jedinstvenu vladajuću klasu. To je Sima Marković, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije, jasno uočio već godine 1923: ‘Ekonomski nerazvijenija i finansijski slabija od hrvatske i slovenačke buržoazije, srpska buržoazija […] čvrsto je držala svu državnu vlast u svojim rukama, da bi sredstvima političke prevlasti mogla kompenzovati svoju ekonomsku zaostalost. […] Hegemonistička politika srpske buržoazije jeste izraz njene ekonomske zaostalosti.’ S. Marković dodao je: ‘Ko u ovim istorijskim pojavama vidi samo rezultat Radićeve žonglerije, Koroščevog jezuitizma i Spahijinih marifetluka, taj pokazuje samo to da je politički – kreten.’ Samo ideološka analiza nije dovoljna, sagledati treba i preplitanje ekonomskih procesa sa političkim praksama.
Ali iako je kompartija raspolagala odgovarajućom analizom historijske situacije, njezina se teorija nije automatski prevodila u praksu. Jugoslavenski komunisti podijelili su se na dvije frakcije. ‘Desna’ frakcija smatrala je da se nacionalno pitanje može riješiti u buržoaskoj državi u obliku federativne demokratske republike. Suprotno tome, prema ‘lijevoj’ frakciji uvjet rješenja nacionalnog pitanja bila je socijalistička revolucija, pošto buržoaska država nacijama ne može osigurati ravnopravan i slobodan život. Desnoj se liniji moglo prigovoriti da buržoaska federacija ipak ne rješava sukob među nacionalnim buržoazijama; a pošto je nacija društvena forma buržoaske vladavine, ne rješava se time ni sukob među nacijama. Na liniji lijevog stajališta otvaralo se pitanje, da li nacija može biti nešto drugo do li društvena forma buržoaske vladavine? Ako može, što bi to onda mogla biti ‘socijalistička nacija’? Ako pak ne može, na kakvoj se društvenoj formi, ako ne na naciji, može zasnovati revolucionarni socijalistički projekt?
Na ta pitanja nisu odgovorili ni frakcijski sukobi u KPJ ni politika Kominterne koja se mijenjala prema državnoj politici Sovjetskog saveza. Odgovorili su narodi Jugoslavije u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji. Čitajmo odluke drugog zasjedanja AVNOJ-a godine 1943: ‘U skladu sa čvrstom voljom naroda Jugoslavije da se iz njihove sloge i jedinstva u borbi protiv okupatora izgradi nova, na nacionalnom bratstvu i ravnopravnosti zasnovana Jugoslavija, […] Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije razvilo se – u vreme oslobodilačkog rata – u vrhovnog predstavnika suvereniteta naroda i države Jugoslavije kao celine.’ U antifašističkoj borbi konstituira se nov oblik društvenosti, ‘narod Jugoslavije’, koji se historijski odvaja od buržoaske nacije – koji se, točnije, bori protiv buržoaske nacije, pošto je buržoaska nacija ili imperijalistički okupator ili njegov kolaboracionistički domaći pomoćnik. Suverenitet je izveden iz tog historijski novog oblika društvenosti. Suverenitet nije svjetovno lice mistike ‘samobitnosti’ ni pravna formulacija tlačiteljskog ‘identiteta’. Ili kako to formulira Boris Buden: ‘Ljudi i narodi bivše Jugoslavije ne ujedinjuju se ni zbog kakve etničke bliskosti odnosno tradicije i perspektive jugoslavenstva, nego isključivo na temelju zajedničke borbe protiv fašizma. Ta borba, a ne nekakav zajednički, ili bliski etnički identitet jest ono po čemu sačinjavaju jedan, jugoslavenski narod. Druga, socijalistička Jugoslavija je dakle čisto emancipacijska – a ne identitetska – zajednica.’
Emancipacijska Jugoslavija bila je sposobna izvesti dva svjetsko-historijska postignuća: socijalističko samoupravljanje i politiku nesvrstanosti.
Nadišla je buržoasko zasnivanje političke sfere na apstraktnom (i iluzornom) ‘građaninu’, i uvela novu pravnu kategoriju koja je nagovještavala odumiranje države, to jest nadilaženje otuđene (‘autonomne’) pravno-političke sfere. Kategorija ‘radnih ljudi i građana’ (na slovenačkom ovaj drugi termin bio je ‘občani’, izričita negacija buržoaskog ‘državljana’) konkretizirala je političke subjekte kao pripadnike radnih i teritorijalnih kolektiva. Oba načela udruživala su se u praksi ‘društvenog upravljanja’, institucionaliziranog u ‘samoupravnim interesnim zajednicama’. To su bile kombinacije delegata radnih kolektiva na području ‘društvenih djelatnosti’ (školstva, zdravstva, socijale – današnjih ‘javnih usluga’) i teritorijalnih zajednica (općina, republika). Time su osnovne djelatnosti koje se ne mogu realizirati drugačije nego društveno, izmakle i komercijalizaciju u tržišnoj regulaciji – a i birokratizaciju u etatističkom modelu.
Nesvrstanost, vanjsko-politički projekt socijalističke Jugoslavije, bio je do sada najozbiljniji pokušaj samoorganizacije svjetskog Juga u borbi protiv imperijalizma i neokolonijalizma.
Sve te historijske inovacije – samoupravljanje, društveno upravljanje, nesvrstanost – bile su solidno polazište za rješavanje problema koje sadašnji sistem ne samo da nije u stanju riješiti, nego ih i dramatično zaoštrava. Na naslovno pitanje: ‘Jugoslavenska prošlost – za kakvu budućnost?’ dakle odgovaram: ‘Jugoslavenska emancipacijska prošlost – za socijalističku budućnost.’
