Činjenica da Jugoslavija i trideset godina nakon raspada još uvijek živi u sjećanjima ljudi ne govori toliko o političkoj zajednici koja se raspala, koja je imala svoje slabosti i u kojoj nije svima bilo dobro, već puno više o jadu i bijedi novonastalih država. Iako se politike novonastalih država trude da što više ljudima zgade Jugoslaviju, ona i dalje živi kao širi prostor duha nasuprot uskogrudnosti i zagušljivosti južnoslavenskih nacionalizama. Uz to, Jugoslavija je u odnosu na novonastale države bila nadmoćna i u kulturnom i u obrazovnom i u socijalnom smislu, politički uvažavana i u europskim i u svjetskim razmjerima, pa je i to jedan od razloga zašto se danas toliko inzistira na mržnji prema Jugoslaviji i zašto se u svim državama želi uništiti sjećanje na nju.
Jugoslavija je imala svoje utopije koje se, nažalost, u jednopartijskom, krutom i represivnom birokratskom sistemu nisu mogle ostvariti, pa sadašnja nostalgija za Jugoslavijom jest dijelom i žal za neostvarenim željama. Za razliku od novonastalih država u kojima dominira prošlost, jugoslavenske utopije su bile okrenute prema budućnosti i podržavale su društvenu nadu koju su sadašnje države posve uništile, zbog čega mnogi ljudi, s gorčinom i razočarenjem, napuštaju ove prostore. Nacionalizmi najviše izjedaju same sebe i zatvorena nacionalistička društva nemaju perspektivu ni budućnost.
S obzirom na strašne ratove devedesetih godina i nacionalne antagonizme, teško je, kratkoročno gledano, zamisliti neku novu političku Jugoslaviju, ali to nikako ne znači da će jugoslavenska ideja nestati. Naprotiv, njena duga povijest svjedoči o tome da je jugoslavenske ideje bilo najviše upravo onda kad Jugoslavije nije bilo i da je bila najčišća kad nije bila u političkim okvirima. O tome svjedoče veze i suradnja ljudi na ovim prostorima prije nastanka prve Jugoslavije, ali i održavanje tih veza nakon propasti druge Jugoslavije. Neovisno o tome kako će se razvijati politička budućnost država i naroda na južnoslavenskom prostoru, ideja jugoslavenstva će ostati živa i bit će to življa što joj se oficijelne nacionalne politike više budu suprotstavljale. Možda je i najbolje za jugoslavensku ideju da živi kao prostor duha i slobode, susretanja ljudi i razmjena ideja, o čemu svjedoče i sadašnja prijateljevanja ljudi i kulturna i intelektualna suradnja, unatoč tome što to nacionalističke politike na sve načine žele onemogućiti. Ta ideja je preširoka da bi je uski nacionalni duhovi južnoslavenskih naroda mogli prihvatiti, ali istodobno i uzvišena i privlačna za ljude otvorena duha i širokih pogleda.
