‘Bog u rukama luđaka je opasan.’
Ta rečenica iz jednoga od tekstova franjevačkog svećenika Drage Bojića, okupljenih u njegovoj knjizi ‘Zlato i tamjan’, mogla bi se uz nešto zlobe, tendencioznosti i lošega kućnog odgoja – a to su resursi kojima potpisnik ovih redaka obiluje – povezati sa svečanim obilježavanjem 25 godina vjeronauka u školama što je ovih dana upriličeno u Hrvatskoj.
Hrvatska biskupska konferencija organizirala je tim povodom čak i svečanu akademiju u – gdje bi drugo? – Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, uz prisustvo najviših crkvenih, državnih i akademskih uzvanika, uključujući, dakako, i ministra obrazovanja. Nitko ne može pouzdano znati da li je ministar obrazovanja nazočio radosnome skupu kao pripadnik crkvenoga ili državnog aparata, no upravo se i radi o činjenici da je to svejedno.
Što to uopće znači obilježavati 25 godina vjeronauka u školama? Slaviti četvrt stoljeća učinkovite indoktrinacije? Podvući crtu i izložiti kvartalni saldo pripitomljavanja prije nego se krene u nove duhovne pobjede? Ili je možda riječ o nekoj vrsti obljetničke uvertire, o pripremi terena za buduće slične svetkovine, jer je uz postojeće društvene prilike sasvim moguće da se 2027. – u istome organizacijskom aranžmanu, uz istu kolekciju uzvanika, u istome Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – obilježi deseta godišnjica zabrane pobačaja?
Osnovni problem Katoličke crkve leži u tome što je Drago Bojić eksces, umjesto da bude pravilo
Budući da vjeronauk kao takav postoji znatno duže od 25 godina, Hrvatska biskupska konferencija nije obilježila tek svoja odgojna postignuća, već prije svega kohabitaciju crkve i države; slavila je obljetnicu konstituiranja ne samo državne crkve, nego, mnogo važnije, i crkvene države. U zagrebačkom teatru održana je svečana misa povodom 25. godišnjice smrti sekularizma, uz prigodne govore o mrskom pokojniku i polaganje crkvenoga vijenca na grob svjetovnoga zla. Ili je umjesto vijenca ipak bio upotrijebljen glogov kolac?
Hajde da, za promjenu, zamislimo istu infrastrukturu ispunjenu radikalno drugačijim sadržajem. Zamislimo da nastavu vjeronauka u hrvatskim školama drži nekoliko tisuća intelektualnih replika fra Drage Bojića. Zamislimo da nekim Božjim čudom multiplicirani Bojić – ne nužno fizički nalik originalu, ali duhom, intelektom i moralom posve sličan – u školama diljem Hrvatske poučava djecu kršćanskim vrijednostima… Na što bi to sličilo?
Umjesto strogih uputa o tome da je homoseksualnost bolest, da je abortus ubojstvo, a predbračni seks smrtni grijeh, učilo bi se o dostojanstvu pojedinca i njegovu pravu na izbor, o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihove seksualne afinitete, rodnu, etničku, klasnu ili bilo koju drugu pripadnost. Umjesto recitiranja mitova i legendi o organskome savezu hrvatstva i katoličanstva, govorilo bi se o tome da je nacionalizam izvor zla, a religija koja se poistovjećuje s nacijom ideološka patvorina vrijedna prezira. Umjesto pripreme na život u stadu, ukazivalo bi se na važnost individualiteta. Umjesto vježbanja pokornosti autoritetu, vježbao bi se kritički duh i zagovaralo pravo na slobodno iskazivanje vlastitoga mišljenja, tim prije ako je ono u sukobu s dogmama što su ih nametnule takozvane više instance. Umjesto iskazivanja bezuvjetne vjernosti državi i crkvi, učilo bi se da je pojedinac važniji od vlasti, i da je, u slučajevima kada ova negira istinu, pravdu ili njegov osobni moral, dužan toj vlasti se suprotstaviti, makar ona bila oličena u crkvi ili državi…
Na što bi dakle to sličilo? Svakako ne na bogohulnu ili ateističku subverziju: sličilo bi ponajprije na trijumf autentičnog kršćanstva nad službenom kršćanskom institucijom. Sličilo bi na vjeronaučnu obnovu temeljne kršćanske etike koja prkosi uzurpatoru, tj. Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Znamo, dakako, da je takva situacija nemoguća. Čak i ako je zamislimo, realnost će munjevitom brzinom sasjeći našu maštu. Multiplicirani fra Bojić bi po hitnome postupku bio izbačen iz nastavnog procesa u tisućama svojih verzija, a po svemu sudeći i kolektivno sankcioniran. Kao što je bio pojedinačno kažnjen i prije tri godine, kada je zbog javno iznesenih stavova – jer se usudio govoriti o crkvenoj zloupotrebi religije, o nacionalizmu svećenstva, o širenju mržnje s oltara, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja u zadnjem ratu i ‘softcore-duhovnjaštvu’ kakvo se propagira preko međugorskog svetišta – smijenjen s pozicije urednika ‘Svjetla riječi’ i uklonjen s mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Angažirani intelektualac u crkvenim redovima – intelektualac u punom smislu riječi, dakle ne tek biće koje misli, nego netko tko je spreman zastupati svoje mišljenje po cijenu da se sukobi s nadređenom hijerarhijom i zbog toga snosi sankcije – do te je mjere nepoželjna pojava da osim Bojića u ovdašnjem katoličkom univerzumu jedva da još egzistira šačica sličnih. Vjernička scena – a pogotovo ona unutarcrkvena – ustrojena je po uzoru na vojnu kasarnu, s pluralizmom stavova koji se kreće u rasponu od jedne do druge komande.
Zbog toga, a ne samo zbog besramnoga gaženja tekovina sekularnog društva, vjeronauku nije mjesto u svjetovnim školama: ta odgojna praksa nema drugu namjeru i ambiciju nego uzgajati poslušnike. Štoviše – i to je zlobna poanta ovoga osvrta – takvog vjeronauka ne bi trebalo biti ni u crkvama!
Ali zašto bi se jedan prokleti ateist uopće petljao u te stvari i remetio idilu katoličkog monologa? Zato jer živi u crkvenoj državi, razumije se, pa je rečeni katolički monolog postao takoreći svjetovni fenomen koji ga se direktno tiče.
Crkva voli imati snažan utjecaj na društvo, ali ne podnosi da ‘svjetovni sektor’ – osim u apologetski klečećem stavu – ima ikakav utjecaj na nju. Ne bi se, uostalom, u hrvatskome slučaju moglo govoriti niti o pukome miješanju crkve u politička pitanja – što je samo po sebi uglavnom odvratno – nego je prije riječ o crkvenome dirigiranju političkog života, o stanju u kojemu je vjerska institucija centralni politički subjekt iz kojeg se poput metastaza šire formalno posvjetovljeni ogranci i simuliraju demokratsku raznolikost.
Eto razloga za ateistički pogled u tu crnu rupu: osnovni problem Katoličke crkve leži u tome što je Drago Bojić eksces, umjesto da bude pravilo. A budući da je eksces, vrijedi ponavljati njegove riječi:
Bog u rukama luđaka je opasan!
Govor Viktora Ivančića sa zagrebačke promocije knjige ‘Zlato i tamjan’ fra Drage Bojića prenosimo s Peščanika
