Županijski sud u Zagrebu odlučio je u kolovozu 2024. godine da Katolička crkva u Hrvatskoj ne može financijski odgovarati za seksualno zlostavljanje svećenika koji djeluju pod njezinom upravom. U pravomoćnoj presudi, koja je donesena povodom tužbe jedne žrtve protiv svećenika koji ju je zlostavljao i nadbiskupije u kojoj je djelovao, tročlano sudačko vijeće objasnilo je da Crkva nije poslodavac svećenicima. Budući da svećenici žive od milodara, ne primaju fiksnu plaću od Crkve i da je zapravo njihov cilj cjeloživotno povezivanje s Bogom, nadbiskupije nisu materijalno odgovorne za njihove zločine, poručio je Županijski sud.

Posredno, nametnut je sljedeći nepisani zaključak: ako, na primjer, svećenik zlostavlja ministranta usred crkve, u sakristiji ili u drugim slučajevima kada obavlja svoje crkvene dužnosti, isključivo je na njemu, ne i na nadbiskupijama, obaveza isplate žrtve. Zato što, valja ponoviti, između Crkve i svećenika ne postoji svjetovni ugovor o radu.

Navedeni stav Županijskog suda, jedan od prvih takve vrste u povijesti Hrvatske, mogao bi imati dalekosežne posljedice za sve žrtve svećeničkog zlostavljanja. Dođe li do reprodukcije ovakvog pravnog tumačenja u drugim slučajevima gdje su i institucija i svećenik predmeti tužbe, to bi moglo značiti ujednačenu pravnu zaštitu Katoličke crkve od financijskih zahtjeva seksualno napastovanih maloljetnika.

Iz presude je vidljivo da žrtva svećenika upoznala u svojstvu ministranta, nakon čega je uslijedilo jednogodišnje vrebanje maloljetnika, kao posljedica zlouporabe svećeničkog zvanja. Unatoč tome, prvostupanjski sud je procijenio da se bludničenje odvijalo u svećenikovo slobodno vrijeme

Presuda je donesena u istoj priči kojom se Novosti bave zadnjih mjesec dana: o svećeniku koji je 2021. godine bio osuđen na devetomjesečnu kaznu zatvora, nakon čega ga je njegov nadbiskup Đuro Hranić u kolovozu 2023. vratio u službu i poslao u Ličko-senjsku biskupiju, gdje je od biskupa Zdenka Križića dobio dvije župe na upravljanje. Razriješen je svih dužnosti nakon što smo biskupiju upitali zašto su osuđenog zlostavljača vratili među djecu. Svećenikova žrtva, zbog koje je bio u zatvoru, podnijela je građansku tužbu, tražeći od njega odštetu za povredu prava osobnosti, nanesene duševne boli i strah na temelju Zakona o obveznim odnosima.

Žrtva je tužila i Hranićevu nadbiskupiju, pod obrazloženjem da ga je, zloupotrebljavajući svećeničku poziciju, svećenik zlostavljao u svojstvu "službenika" Crkve i "pod zaštitom autoriteta" nadbiskupije, koja ga nije dovoljno kontrolirala u radu. Pozvala se na isti zakon prema kojem solidarnu odgovornost za štetu može snositi poslodavac ako je ona učinjena na radnom mjestu ili je povezana s njegovim poslom. U tužbi je naglašena i odgovornost pravne osobe (nadbiskupije) za štetu koju prouzroči njeno tijelo, u ovom slučaju svećenik koji je radio u jednoj od Hranićevih župa.

"Kafkijanski" je adekvatan pridjev za sve što je uslijedilo na hrvatskim sudovima. Najprije je Općinski sud u Đakovu naložio svećeniku da plati odštetu, ali je oslobodio Đakovačko-osječku nadbiskupiju, pod obrazloženjem da svećenik nije zlostavljao žrtvu u radno, nego u privatno vrijeme. Iz same presude je, međutim, vidljivo da je svećenik najmanje jednom bludničio nad njim u Župnom dvoru i da je žrtva svećenika upoznala u svojstvu ministranta, nakon čega je uslijedilo jednogodišnje vrebanje maloljetnika, kao posljedica neosporne zlouporabe svećeničkog zvanja.

Unatoč tome, prvostupanjski sud je procijenio da se bludničenje odvijalo u svećenikovo slobodno vrijeme. Da je zlostavljao ministranta kao svećenik, onda bi možda odgovarala i nadbiskupija, sugerira ova neobična presuda. Suprotno takvom obrazloženju, viši Županijski sud presudio je potom da svećenik nema slobodno vrijeme; on je u svojoj svećeničkoj misiji doživotno, 24 sata na dan.

Premda je ovakvo tumačenje otvorilo makar teoretsku mogućnost suodgovornosti nadbiskupije, to se nije desilo. Hranićevu nadbiskupiju oslobodio je i ovaj viši sud, sugerirajući da Katolička crkva ni u kojem scenariju ne može biti financijski suodgovorna za seksualne zločine svojih svećenika, bez obzira na to ima li zlostavljanje veze s njihovim pozivom ili nema, zato što po vatikanskom zakonu između svećenika i nadbiskupije ne postoji klasični odnos poslodavac – radnik.

Profesor kaznenog prava Aleksandar Maršavelski kaže da do ove parnice za naknadu štete uopće nije trebalo doći. Budući da se radilo o maloljetniku, već je kazneni sud, koji je osudio svećenika, trebao donijeti odluku o odšteti

Pozivajući se na vatikanske, vjerske zakone, koji uređuju djelovanje Katoličke crkve, suci Županijskog suda su naveli da svećenički posao nije "zanimanje", nego "zvanje" koje se "obavlja s ciljem duboke povezanosti s Bogom i to je zvanje bez radnog vremena, koje se živi cijeli život a svećenik je u svom zvanju sve do svoje smrti". Objasnili su da "rad svećenika i drugih vjerskih službenika vjerske zajednice predstavlja rad izvan radnog odnosa", zbog čega prema bilo kojem svećeniku "ne postoji obveza nadbiskupije na isplatu plaće".

Umjesto plaća, svećenici po crkvenim zakonima primaju novčane priloge od župljana. "S obzirom da klerici sami zaslužuju plaću koja odgovara njihovom položaju a ne plaća ih nadbiskupija, Đakovačko-osječka nadbiskupija nikako nije poslodavac svećeniku", glasio je pravorijek Županijskog suda, u kojem je naglašeno da svećenik "ne obavlja 'funkcije' nadbiskupije niti je tijelo nadbiskupije kao pravne osobe". Iz toga su izvukli zaključak da "Đakovačko-osječka nadbiskupija ne može odgovarati za djela koja je počinio svećenik s obzirom da se na nju ne mogu odnositi odredbe Zakona o obveznim odnosima".

Na koncu, Županijski sud je ukinuo prvostupanjsku osudu i za svećenika. Premda je on već bio osuđen i odradio je zatvorsku kaznu, županijski suci zatražili su da se u ponovljenom procesu utvrde dodatne okolnosti samog zlostavljanja. Svećenik se na koncu nagodio sa žrtvom za određenu novčanu sumu, a nadbiskupija je ostala financijski netaknuta.

Pripremajući ovaj tekst, Novosti su se konzultirale s više uglednih pravnih stručnjaka, koje smo zamolili da analiziraju presudu Županijskog suda. Aleksandar Maršavelski, profesor kaznenog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kaže da do ove parnice za naknadu štete uopće nije trebalo doći. Budući da se radilo o maloljetniku, već je kazneni sud, koji je osudio svećenika, trebao donijeti odluku o odšteti.

Aleksandar Maršavelski (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

- Kaznena presuda kojom je dijete kao žrtva spolnog zlostavljanja i iskorištavanja u cijelosti upućeno da naknadu štete traži u građanskoj parnici apsolutno je neprihvatljiva. Sramota je za naše pravosuđe da je djetetov imovinskopravni zahtjev u potpunosti ignoriran u presudi kojom je počinitelj osuđen na zatvorsku kaznu za više kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - rekao je.

Pozvao se pritom na Konvenciju o pravima djeteta, prema kojoj je kod svih postupaka prema djeci potrebno primijeniti standard najboljeg interesa djeteta. Ističe i da činjenice ovog slučaja upućuju u najmanju ruku na povredu dostojanstva kao prava osobnosti djeteta za koju nije nužno dodatno vještačenje, a koju je sud bio dužan valorizirati.

- Takvo ponašanje sudova gdje se seksualno zlostavljano i iskorištavano dijete upućuje da tuži svog zlostavljača u građanskoj parnici izaziva sekundarnu viktimizaciju jer u tom postupku dijete mora ponovno iskazivati o seksualnom zlostavljanju odnosno iskorištavanju koje je pretrpjelo - ocijenio je Maršavelski i podsjetio da je u ovom slučaju građanska parnica "trajala sramotnih osam godina i dijete je svoje pravo na naknadu štete ostvarilo tek nakon više od deset godina od seksualnog zlostavljanja".

Njegovo istraživanje i medijski istupi o jednom drugom slučaju zlostavljanja osobe koja je također bila upućena na građansku parnicu doveli su do odluke Ustavnog suda iz studenog 2024. godine, kojom je ranjivoj žrtvi iz tog predmeta prvi put prepoznato pravo na naknadu neimovinske štete u kaznenom postupku.

- Da je ta odluka Ustavnog suda postojala ranije, ovom djetetu bi već bio nadoknađen barem jedan dio pretrpljene štete od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja od strane svećenika - zaključio je.

Viktor Gotovac (Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL)

No, u procesu kojim se bavimo žrtva je bila prisiljena na građansku tužbu nakon kaznenog postupka protiv svećenika, gdje je utvrđeno da nadbiskupija nije poslodavac svećeniku. Komentirajući taj dio presude, profesor radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Viktor Gotovac rekao je da je "točan i pravno ispravan načelni stav kako odnos svećenika i Crkve nije odnos radnika i poslodavca, odnosno nije radni odnos". Kaže da se to može vidjeti i kroz činjenicu da su svećenici mirovinski osigurani drugačije od klasičnih radnika.

- Ukratko, ne postoji zakonska osnova kojom bi se na ovom temelju uspostavio pravni okvir i obveza odgovornosti Crkve za štetu koju je počinio svećenik - kaže nam Gotovac.

- Ako bismo željeli izmijeniti postojeće stanje na način da se uvede odgovornost Crkve, jedan način bi bilo jasno definiranje odgovornosti Crkve za postupanje svog vjerskog službenika ili izmjena statusa svećenika u vezi rada u radni odnos. I jedno i drugo podrazumijeva izmjenu postojećeg zakonodavstva, odnosno i uređenje odnosa s Crkvom - poručuje.

Odnos svećenika i Crkve u isključivoj je domeni odlučivanja Vatikana, što im je zajamčeno autonomijom u drugim zemljama. Svećenik, utoliko, nikada neće postati radnik u klasičnom smislu. Nacionalnim pravosuđima preostaje da prošire definiciju odštetne odgovornosti i za neklasične oblike radnog odnosa, kao što je svećenički u Katoličkoj crkvi.

U zadnjih dvadeset i pet godina u brojnim zapadnim državama upravo je pravosudnim reformama ili presedanskim odlukama najviših sudova postalo moguće financijski goniti i nadbiskupije. U zemljama poput Kanade i Velike Britanije utvrđeno je da je odnos Crkve i svećenika dovoljno blizak odnosu poslodavac – radnik, nakon čega ih se, uz izravne počinitelje seksualnog napastovanja, moglo tužiti temeljem koncepta "posredne odgovornosti". Rijetke su danas države u kojima se automatski odbijaju zahtjevi za tužbu protiv nadbiskupija, pod obrazloženjem da Katolička crkva nije poslodavac svećenicima.

Matija Miloš (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)

Matija Miloš, docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, kaže da je iz prakse sudova drugih država razvidna mogućnost utvrđivanja suodgovornosti crkvenih struktura, primjerice u slučaju nemara.

- Dakle, nije da je Crkva automatski odgovorna ili neodgovorna, već se s obzirom na okolnosti slučaja utvrđuje hoće li, uz svećenika, odgovarati i njezine institucije. S druge pak strane, presuda Županijskog suda u Zagrebu daje neadekvatan odgovor na ovaj problem. Iz nje ne bi slijedilo da je moguće dokazati blisku vezu svećenika i njegove nadbiskupije, neovisno o tome što je ova radila ili propustila napraviti - kaže Miloš, koji smatra da u trenutku kada neka vjerska zajednica, sasvim neovisno o kojoj se radi, postupa ili propušta postupati na način koji ugrožava temeljna prava koja, uslijed ustavnog naloga jednakosti svih pred zakonom, moraju pripadati svima pod jednakim uvjetima, mora postojati prostor preispitivanja tog (ne)djelovanja pred sudovima.

- Utoliko što Županijski sud nije uopće ostavio otvorenom mogućnost da se dokazuje odgovornost pravnih osoba Crkve za štetu učinjenu pedofilijom, u svojoj presudi razvodnio je zaštitu temeljnih prava - smatra Miloš.

Pritom se pita nije li činjenica da svećenici nisu tradicionalni zaposlenici Crkve, da "žive svoje zvanje", kako je to objasnio Županijski sud, upravo argument za to da ih se smatra tijelom te iste Crkve, koji s vjernicima djeluju u duhu njezinog poslanja, kao predstavnici jedne vjerske zajednice preko kojih ona provodi svoju misiju.

- Baš zato što su njihova materijalna prava usko vezana za tu zajednicu, što imaju suženu sposobnost života izvan njezinih okvira, ono je što stvara usku vezu sa strukturama organizacije u kojoj djeluju. Ako te strukture propuštaju osigurati i prava svojeg svećenstva, ali i svih onih koji dolaze u dodir s njima, nije li to ujedno i njihov propust za koji trebaju moći odgovarati? - kaže Miloš, koji smatra da se ovdje radi i o "nedostatku volje da se zadrže okviri dosljedne provedbe svjetovne države koja neće protjerivati vjerske zajednice iz javnog prostora, ali im neće ni prinositi prava građanki i građana na žrtvenik".

Sanja Barić, profesorica ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, ujedno stručnjakinja za antidiskriminacijsko pravo i pravo neprofitnih organizacija, slaže se da bi trebala postojati mogućnost odgovornosti nadbiskupije ako svećenik počini kazneno djelo uslijed aktivnog pastoralnog rada.

Sanja Barić (Foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

- Mislim da bi pravni poredak morao moći utvrditi specifični, sui generis odnos vjerske zajednice i vjerskog djelovanja svojih svećenika koji bi povlačio solidarnu odgovornost u situacijama tog specifičnog djelovanja u okviru kanonskog mandata - kaže Barić.

Kao komparativni primjer navodi postojeći Zakon o volonterstvu, gdje šteta koju počini volonter tijekom volontiranja može biti solidarno namirena i od organizatora volontiranja. Dapače, primarno se u praksi tuži upravo organizator, a tek podredno volonter.

- Svećenik je, doduše, više od volontera i po mnogočemu je zaposlenik, premda nije u klasičnom radnom odnosu. Ali svakako ne bi bio svećenik da nema kanonski mandat od Katoličke crkve da obavlja službu i pastoralni rad. On nije privatna osoba, nije neki mudri susjed kod kojeg idemo na razgovor, već su maloljetnici u doticaju s njim baš zato što je svećenik i baš zato što radi po mandatu Crkve - ističe Barić, koja povlači paralelu i s konceptom punomoćnika ili mandatara koji radi po nečijem institucionalnom nalogu i mandatu.

- Trebalo bi iz toga izvući sui generis pravno tumačenje položaja svećenika, koji su više od volontera, sličniji radniku, na kanonskom mandatu u odnosu na Crkvu. Hoću reći, dalo bi se razviti koncepte da Crkva ipak odgovara, posebno nadbiskupija u čijoj je službi. To sve zato što pravni poredak ostvaruje temeljna načela jednakosti, pravednosti, zaštite slabijih i nemoćnih. Ne ulazeći u kanonsko pravo i internu autonomiju vjerskih zajednica, sekularni bi pravni poredak trebao omogućiti smislenu zaštitu, kako kaznenopravnu, tako i građanskopravnu u slučaju nastale štete, materijalne i nematerijalne - zaključuje Barić.

Prije dvije godine, u jednom sličnom slučaju, Općinski sud u Splitu presudio je da nadležno tijelo Katoličke crkve, franjevačka Provincija, ipak treba snositi financijsku suodgovornost sa svećenikom pedofilom koji je radio pod njihovom upravom. Naglašavajući da nije riječ o klasičnom zakonskom odnosu poslodavac – radnik, Općinski sud je ipak poručio da se radi o istoj situaciji kao da je svećenik bio radnik Provincije kao pravne osobe i da je štetu počinio vezano za obavljanje svoga posla.

"Tu nema nikakve razlike, jer, kratko rečeno, da svećenik nije bio član biskupije u vrijeme štetne radnje, ne bi mogao doći u kontakt sa vjernicima, tužiteljem, te ne bi mogao počiniti štetnu radnju, s obzirom na to da se ista nije dogodila izvan crkve kojom je kao i samostanom upravljala upravo Provincija, a koja je očito propustila obavljati nadzor nad svećenikom, kao svojim članom, pa se tako i moglo dogoditi ovo što se dogodilo", piše u presudi iz 2022. Prije dva tjedna, isti Županijski sud u Zagrebu srušio je i ovu presudu, nalažući novo suđenje.