Nadbiskup splitsko-makarski Zdenko Križić nastavio je samoubilačku turneju po hrvatskom javnom prostoru. Prije dva tjedna se dobrano načeo. Riješen da stvar izgura do kraja, minuli vikend je stao na rub moralne provalije i obznanio, urbi et orbi: zbogom, pameti! U prvom istupu koji smo već analizirali Križić je otkrio da je s pozicije biskupa gospićko-senjskog dodijelio dvije župe jednom svećeniku, znajući da je taj svećenik nekoliko mjeseci prije toga boravio u zatvoru zbog zlostavljanja maloljetnog ministranta.
Istom prigodom je rekao da je svećenika u javnu službu vratio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, na temelju samostalne diskrecijske procjene njegova dobrog ponašanja, nakon čega ga je preselio u Liku na Križićevu zamolbu. Od prvog nastavka ove mučne sage Novosti su pokazale da se nije radilo o pokajniku, nego o dokazanom lažovu koji je optužio žrtvu i njegovu majku za ljubavni komplot protiv njega.
Križiću smo citirali i kaznena djela iz presude, iz kojih se vidi uporno, sustavno i sveobuhvatno vrebanje maloljetnika koje je trajalo duže od jedne godine. Prije nego što ga je na temelju vlastite "razboritosti" vratio u službu, Hranić je znao sve te detalje, riskirajući psihofizičku povredu nekih budućih maloljetnika. Unatoč svemu, Križić je u prvom medijskom ispadu optužio novinare da stvaraju aferu ni iz čega i dodao da bi ga on nakon svega zadržao kao svećenika.
U novoj rundi moralnog samoponištavanja Križić je dao intervju za emisiju HRT-a "Mir i dobro". Iskoristio je priliku za kritiziranje Marka Mede, svoga nasljednika na čelu gospićko-senjske biskupije, zato što je svećenika nakon upita Novosti razriješio svih dužnosti. "Jasno, on je odlučio da slegne svu tu prašinu. Najjednostavnije je reći: čuj, razrješujem te (...) Osobno, ne bih tako odlučio", opisao je Križić poteze biskupa Mede, jedinog koji je djelovao u skladu s proklamiranom politikom Vatikana o borbi protiv zlostavljača u svojim redovima. Gdje drugi vide najveći problem Katoličke crkve u zadnjih nekoliko desetljeća, Križiću se pričinja tek pokoje zrno prašine iz domene odnosa s javnošću.
To je, međutim, tek njegov stav. U svakom smislu odiozan, ali ipak samo stav. Ovdje smo zbog činjenica. Kako bi opravdao svoje postupke, Križić je u istom intervjuu otklizao u manipulacije i neistine. Premda mu je dao dvije župe na upravljanje, izjavio je da svećenik "nije imao nikakvog rada s mladima, osim što je imao nekoliko susreta s prvopričesnicima" koji su "dolazili s roditeljima". "Sav kontakt s mladima koje je imao je bilo za vrijeme mise. Ali valjda tu ne postoji nikakva opasnost", poručio je.
Novosti su još u prvom tekstu pobrojale nekoliko ilustrativnih događaja iz kojih je vidljivo da taj svećenik nije bio samo kraj djece na misi, kako Križić tvrdi. Osim svakodnevnih ispovijedi, organizirao je redovne sastanke s ministrantima. Najmanje dva puta je koordinirao ugošćivanje katoličke mladeži iz drugih dijelova Hrvatske. Bio je toliko dobar domaćin da mu se mladež preko priopćenja javno zahvalila. Svećenik je s ministrantima držao mise i u nekoliko drugih župa u Gospićko-senjskoj biskupiji. U lokalnoj školi blagoslovio je djecu "uz poticajne riječi o radosti djetinjstva".
Ove informacije bile su objavljene u službenom glasilu jedne od župa kojima je upravljao zahvaljujući Križićevoj odluci. Utoliko, nadbiskup Križić svjesno širi neistine ili je uvjeren da govori istinu. Ako je potonje u pitanju, toliko o njegovim mjerama predostrožnosti. Koje, usput, nisu ni postojale, premda Križić nastoji sugerirati suprotno.
U prvom medijskom istupu Križić je tek spomenuo "duhovno praćenje istog svećenika sa strane jednog iskusnog duhovnika i provjeravanje njegova pastoralnog djelovanja". Sada je dodao da takvi svećenici mogu biti vraćeni za oltar, ali "uz određena ograničenja". Ukratko: svećenik nije bio u kontaktu s djecom izvan misnih slavlja, premda je s djecom redovno bio u kontaktu; imao je u svom radu određena ograničenja, iako ograničenja zapravo nije bilo, barem kad su djeca u pitanju.
Općenito je Križić pun brige i razumijevanja za zlostavljača. On smatra da takav svećenik ima dva izbora: biti za oltarom ili ne biti svećenik. "Nećemo ga staviti u kuhinju za kuhara ili u knjižnicu, to može raditi i bez svećeništva. Stoga, nema treće opcije", rekao je Križić. Kao čelni čovjek jedne od nadbiskupija u Hrvatskoj trebao bi znati recentnije vatikanske trendove.
Kako bi izbjegli javnu sablazan i dodatni skandal za Crkvu te zaštitili maloljetnike, zadnjih su godina diljem svijeta biskupi tvrdili da svećenike s dosjeima delegiraju na nejavne funkcije. Na primjer, šalju ih na rad u nadbiskupijske arhive ili financijske urede. Davali su im mogućnost vođenja nejavnih misa, rada u umirovljeničkim domovima za kler i crkvenim knjižnicama ili života u samostanima. Ne samo da je treći scenarij moguć, on je, makar nominalno, postao dominantan.
Nakon što je izrazio empatiju prema osuđenom svećeniku, Križić je usputno rekao da suosjeća i sa svim žrtvama. I onda opet dodao da "nećemo problem žrtve riješiti s tim što ćemo nekoga staviti u zatvor, doživotno suspendirati ili ne znam što".
Od početka ove priče, koja seže u 2014. godinu, problem je u tome što je razumijevanje gotovo isključivo bilo usmjereno prema počinitelju. Žrtva je trpjela dugogodišnju klevetničku kampanju u kojoj su sudjelovali i svećenik i brojni župljani pod njegovim očiglednim utjecajem.
S obzirom na odluke koje su donosili, Hranić i Križić pokazali su da ne znaju ništa o psihologiji zlostavljanja, zlouporabi moći, sekundarnoj viktimizaciji žrtava ili potencijalnom recidivizmu počinitelja. Čini se da je uzaludno ponavljati Križiću, ali ipak: nije ovdje riječ samo o postojećoj žrtvi, nego o preventivnoj zaštiti nekih budućih maloljetnika. Zadnjih desetak godina to je, uostalom, jedna od glavnih poruka pape Franje.
U apostolskom pismu "Poput brižne majke" iz 2016. godine papa je uveo i set sankcija za biskupe u slučaju njihovog nemara. Odredio je da biskup može biti "zakonski udaljen sa svoje dužnosti ako je, zbog nemarnosti, učinio ili pak nije spriječio čine koji su prouzročili veliku štetu drugima, bilo da je riječ o fizičkim osobama bilo o svekolikoj zajednici" i naglasio da opisana šteta "može biti fizička, moralna, duhovna ili materijalna".
"Dijecezanski biskup ili eparh može biti udaljen jedino ako je objektivno pridonio teškom umanjivanju marnosti koju od njega zahtijeva njegova pastoralna služba, čak i bez njegove teške moralne krivnje. Ako je pak riječ o zloporabi maloljetnika ili odraslih ranjivih osoba, dostatno je da nedostatak bude važan", piše u tom dokumentu, koji predviđa da nadležna vatikanska Kongregacija u navedenim scenarijima "može pokrenuti mjerodavnu istragu".
Pitanje je što će Vatikan poduzeti. Po svim dostupnim informacijama, razvidno je da zasad ne čini ništa. Na četiri ekstenzivna maila, u kojima smo im poslali i najvažnije dijelove svjetovne presude, iz nadležnog Dikasterija za nauk vjere, koji je Hraniću prepustio odluku o povratku svećenika u službu, nisu odgovorili nijednom. Apostolski nuncij u Hrvatskoj, monsinjor Giorgio Lingua, zahvalio je što smo mu poslali mail i odgovorio da nije ovlašten ni zakonski obvezan odgovoriti na naša pitanja.
Nacionalni ured Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba nije odgovorio na tri zamolbe Novosti za komentar. Rad ovog ureda kontrolira Stalno vijeće HBK. Članovi vijeća su i Hranić i Križić. Na pitanja i dalje odbija odgovoriti nadbiskup Hranić, koji je samostalno procijenio da svećenika vrati u aktivnu javnu službu.
Ovo je priča u kojoj nema trećeg scenarija. Prva opcija je oglašavanje nadležnih i adekvatno sankcioniranje odgovornih. Druga opcija je da Vatikan prešuti cijelu priču. U tom slučaju prigrlili su ponašanje Hranića i Križića kao svoju opću politiku suočavanja sa svećeničkim zlostavljanjem maloljetnika. Ako ostanu na tome, Križić neće biti jedini visoki dužnosnik Katoličke crkve koji gleda u onaj moralni ambis.
