Nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić nije samo vratio u aktivnu službu svećenika koji je osuđen na zatvorsku kaznu nakon što je zlostavljao maloljetnog ministranta u župi pod njegovom upravom. Na državnim sudovima Hranićeva nadbiskupija odbila je platiti odštetu istoj žrtvi za svećenikove zločine s posebno okrutnom pravnom strategijom: tražili su od žrtve da dokaže kako doista ima psihičke traume od utvrđenog svećenikovog zlostavljanja.
U želji da ponište njegovu tužbu u kojoj je tražio odštetu i od svećenika i od nadbiskupije, Hranićevi pravni zastupnici osporavali su psihijatrijsko vještačenje žrtve, nazivajući "navodnim" strah i duševne boli koje je pretrpio. U prosincu 2024. godine svećenik se nagodio sa žrtvom, pristavši na isplatu više tisuća eura. Zahvaljujući hrvatskim sudovima, nadbiskupija nije platila ni jedan cent. Štoviše, Hranićevi odvjetnici prisilili su žrtvu da im nadoknadi 1.492,50 eura za troškove suđenja.
U presudi prvog stupnja Općinski sud u Đakovu odlučio je da nadbiskupija nije dužna obeštetiti žrtvu, tvrdeći da je svećenik zlostavljao ministranta u svoje slobodno vrijeme. Viši Županijski sud u Zagrebu potvrdio je takvu oslobađajuću presudu, ali je dodao još spornije tumačenje. Ispravili su Općinski sud u dijelu obrazloženja o zlostavljanju u slobodno vrijeme. Po njihovom mišljenju, svećenik radi 24 sata dnevno, ali Katolička crkva svejedno nije odgovorna za njegovo ponašanje jer između nijedne nadbiskupije i nijednog svećenika ne postoji zakonski odnos poslodavac – radnik.
Kontroverzno tumačenje hrvatskog pravosuđa, koje bi moglo onemogućiti buduće žrtve da se u bilo kojem scenariju ikada naplate od hrvatskih nadbiskupija za seksualne zločine njihovih svećenika, problematizirali smo u prošlotjednom izdanju Novosti. Ovdje ćemo pokazati kako je u ovom sporu Hranićeva nadbiskupija ponižavala žrtvu.
Sredinom 2021. godine svećenik je na kaznenom sudu osuđen na devet mjeseci bezuvjetnog zatvora za bludničenje nad maloljetnikom. Nakon što je izašao na slobodu, dekretom nadbiskupa Hranića vraćen je u službu 2023. godine. Na zahtjev tadašnjeg biskupa gospićko-senjskog Zdenka Križića, Hranić ga je preselio u dvije ličke župe, gdje je više od jedne godine, sve do našeg upita, vodio mise i radio s djecom. Paralelno s kaznenim postupkom žrtva je pokrenula građansku tužbu za novčanu naknadu štete. Tužila je i svećenika i njegovu Đakovačko-osječku nadbiskupiju, pozivajući se na Zakon o obveznim odnosima, koji osim procesuiranja izravnog počinitelja omogućava utvrđivanje solidarne financijske odgovornosti "poslodavca", u ovom slučaju Đakovačko-osječke nadbiskupije.
"(Žrtva) ističe da je svećenik navedena kaznena djela počinio kao službenik, u organizaciji, pod pokroviteljstvom, te pod zaštitom autoriteta Đakovačko-osječke nadbiskupije, čijim je očitim propustom u izboru kapelana, te nedostatnošću valjane kontrole njegovih postupaka, tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, nanesene mu znatne duševne boli i strah", naveo je u tužbi odvjetnik žrtve, tražeći od svećenika i od Hranićeve nadbiskupije po 13 tisuća eura.
Od prvoga dana ove parnice nadbiskupija i svećenik dobrim su dijelom koordinirali napadačku strategiju prema žrtvi. Svećenik koji je već odležao zatvorsku kaznu i ovdje je nastavio tvrditi da je nevin. S druge strane, odvjetnik nadbiskupije podsjetio je u odgovoru na tužbu da ga je Hranić suspendirao 2014. godine čim je doznao za optužbe, dodajući da nisu zataškavali njegovu prijavu. "(Nadbiskupija) smatra apsurdnim navode tužitelja da je svećenik postupao 'pod pokroviteljstvom Crkve'", poručio je odvjetnik u ime Hranićeve nadbiskupije, iste one koja svećenika po svemu sudeći nije osudila za napastovanje ministranta u paralelnom crkvenom postupku, zbog čega je 2023. godine vraćen u aktivnu službu.
Ako je Hranić smatrao da iz pozicije nadbiskupa do ove tužbe nije doprinio dodatnoj viktimizaciji žrtve, sve je takoreći nadoknadio tijekom samog postupka.
U odgovoru na tužbu odvjetnik nadbiskupije nazvao je na jednom mjestu psihičke posljedice zlostavljanja "navodnima", a na drugom "paušalnima". "(Žrtva) ničim ne dokazuje (...) od čega se sastoji šteta, niti na koji se način manifestira. Samo paušalno navodi da mu je teško povrijeđeno pravo osobnosti, a time nanesene znatne duševne boli i strah. Slijedom svega navedenog (nadbiskupija) se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu", napisao je odvjetnik Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Hranićeva obrana takve je ocjene davala u potpunosti svjesna najsitnijih detalja svećenikovog vrebanja i uznemiravanja žrtve koje je trajalo duže od jedne godine, kao što su im bile poznate i pojedinosti tri kaznena djela bludničenja koja smo opisali u prethodnim brojevima Novosti.
Potom su krenuli diskreditirati iskaz stručnjaka o traumi žrtve. Psihijatrijski vještak kojeg je angažirao sud zaključio je da je žrtva duže razdoblje "trpjela duševne bolove zbog ponašanja (svećenika), a koji su se manifestirali kao simptomi straha i dugotrajne anksioznosti i koji su doveli do negativnih promjena u ličnosti tužitelja". Naveo je i činjenicu da je nekoliko godina nakon događaja tražio i dobio uputnicu od liječnice za odlazak kod psihijatra. Žrtva i njegova majka potvrdili su da se obratio udruzi za stručnu psihološku pomoć, nakon čega je skoro godinu dana išao na psihoterapiju za mlade.
Nadbiskupija i svećenik su preko odvjetnika stavili primjedbu na mišljenje psihijatrijskog vještaka, ističući da u sudski spis nije priložio potvrdu liječnice iz koje je razvidno da je žrtva bila na psihoterapiji. Zbog toga su istaknuli da se taj podatak "ne bi smio koristiti kao dokaz u ovom postupku". Obrana je psihijatru prigovorila i zato što nije naveo "koje su psihičke tegobe uzročno-posljedično vezane s kojim događajem", želeći tako opet relativizirati uzroke psihičkih problema i sugerirati da svećenik nema veze s traumatskom dijagnozom.
Psihijatar je odgovorio da je nemoguće "stresna i psiho traumatska iskustva jasno odjeljivati i vagati". "Vremenski odmak započinjanja terapije ne smatra se neuobičajenim jer mnogi ljudi potiskuju sadržaje, ali ih time ne razrješuju, pa se ipak, u konačnici odluče za terapiju", piše u odgovoru psihijatra, koji kao primjer navodi da se i danas, 30 godina nakon rata, javljaju pacijenti zbog psiholoških posljedica rata.
Sud je prihvatio njegovu vještačku ekspertizu. Pozivajući se na pravomoćnu kaznenu presudu, povjerovao je i iskazu žrtve i njegove majke te zaključio da svećenik laže. Nadbiskupija je, međutim, oslobođena obaveze da solidarno isplati žrtvu uz opisano konačno obrazloženje Županijskog suda u Zagrebu: Crkva nikada ne može financijski odgovarati za zločine svojih svećenika zato što im nije klasični poslodavac.
Nakon takvog procesa u kojem je Hranićeva nadbiskupija žrtvi priredila novu rundu (pravnog) zlostavljanja, odvjetnik Đakovačko-osječke nadbiskupije tražio je od žrtve naknadu za troškove suđenja. Sud mu je odobrio spomenutih 1.492,50 eura. Od žrtve je zahtijevao i novac za odgovor na žalbu koja je podnesena Županijskom sudu, ali je u tom dijelu odbijen.
Odvjetničko društvo koje je zastupalo Hranićevu nadbiskupiju tako se naplatilo od osobe koju je svećenik zlostavljao. Hranić je potom njegovog zlostavljača vratio za oltar, pokazujući tim potezom kome je zapravo poklonio povjerenje.
