Ustrajni istraživački rad novinara Novosti Hrvoja Šimičevića doveo je do jednog od najvažnijih događaja u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj unatrag najmanje tri desetljeća: nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić nedvosmisleno se i bez natruha relativizacije ispričao zbog toga što je zaštitio nekadašnjeg župnika u Sotinu Zlatka Rajčevca, danas pokojnog, od optužbi za seksualno zlostavljanje najmanje pet djevojčica. Prva prijava protiv Rajčevca stigla je 2016. godine, nadbiskup ga je umirovio tek 2020., a svećenik je umro 2021.
"Nažalost, tek sam ovih dana, slušajući javno svjedočanstvo jedne žrtve, kao i glas crkvene i opće javnosti, preispitujući sebe samoga pred raspetim Gospodinom, uvidio koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile. Svojim propustima te svojim izjavama na tiskovnoj konferenciji 21. ožujka 2023., makar to svojim srcem i stavom ne htijući, zanemario sam stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi. Priznajem to i s osjećajem duboke postiđenosti izričem svoje kajanje! Žao mi je što nisam s dovoljno pažnje i suosjećanja slušao njihov krik koji vapi upomoć, kao ni vapaj obitelji i drugih osoba koje su im na razne načine nastojale pomoći. Iako sam srcem bio uz njih, izostalo je moje javno očitovanje i djelovanje", rekao je Hranić.
Ne treba, naravno, imati iluzija da je đakovačko-osječki nadbiskup poduzeo ovaj čin zbog tekstova u Novostima, kao što nije mudro vjerovati ni u to da je doživio prosvjetljenje u onih desetak dana koliko je prošlo od press-konferencije na kojoj je relativizirao slučaj bivšeg sotinskog župnika te optužio novinara Šimičevića da zlonamjerno iznosi "poluistine" i "neutemeljene optužbe" do prošle subote, kad je priznao svoju pogrešku i javno zatražio oprost. Jedino bitno što se zbilo u tih desetak dana, iz Hranićeve perspektive, jest izjava Apostolske nuncijature u Hrvatskoj na čijem je čelu nadbiskup Giorgio Lingua.
"Nažalost, više vjerujući samoobrani župnika nego prijavi majke jedne od navodnih žrtava, đakovačko-osječki nadbiskup nije iskazao potrebnu i preporučenu empatiju prema žrtvama, što je bilo vidljivo i na spomenutoj konferenciji za novinare", saopćio je nuncij. Hraniću je u tom času postalo jasno da mu prijeti realna mogućnost smjene s nadbiskupskog položaja: ne bi bio prvi nadbiskup kojeg je papa Franjo detronizirao zbog prikrivanja ili ignoriranja svećeničkih seksualnih delikata. Shvatio je da mora nešto hitno poduzeti ako se želi spasiti i otud ona pokajnička izjava. Nije sigurno da se spasio.
Vlado Košić, sisački biskup, još uvijek nije poduzeo ništa, premda je i njemu moralo biti jasno što je htio reći nuncij Lingua. Izuzmemo li saopćenje Hrvatske biskupske konferencije, koja se potrudila da ne kaže ništa konkretno i sadržajno, Košić je jedini od biskupa koji se oglasio o sotinskom slučaju. Njegova izjava vremenski se smjestila između Hranićeve konferencije za novinare i saopćenja Apostolske nuncijature. "Ništa se tu nije tajilo i nije se nikoga štitilo, kongregacija iz Rima je to potvrdila", slagao je Košić pred novinarima i dodao: "Mediji koji propagiraju pornografiju i ne znam kakve erotske filmove, sad su oni ispit društva i savjesti, a mi u Crkvi smo kao neki pedofili, skrivači zlostavljača. Mislim, potpuno izokrenuta percepcija koja se nameće i potpuno je netočna."
Osim što je biskup u Sisku, Košić je predsjednik Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije. To je ponajvažnije tijelo unutar HBK-a, lokalni ekvivalent vatikanskoj Kongregaciji za nauk vjere, tijelo u čijoj je nadležnosti, između ostalog, razmatranje prijava koje se tiču svećenika osumnjičenih za seksualno zlostavljanje. Nakon svega, nema dileme da biskup Košić, u najmanju ruku, mora otići s čelne pozicije u spomenutom vijeću HBK-a i nema sumnje da nuncij Lingua očekuje da se to dogodi. Taj je potez na Draženu Kutleši koji je odnedavno i predsjednik HBK-a i zagrebački nadbiskup koadjutor, što znači da je trenutačno najmoćniji čovjek crkvene hijerarhije u Hrvatskoj, pritom maksimalno odan Vatikanu te s punom podrškom pape Franje i njegovih ključnih suradnika i savjetnika. Košić je, uz nešto samozatajnijeg bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka i zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška, ostao jedini iz tvrde nacionalističko-ultrakonzervativne struje u vrhu Crkve u Hrvatskoj.
Nadbiskup Kutleša nije ni veliki reformator ni čovjek naročito progresivnih pogleda na društvenu ulogu i doktrinu Crkve. Unutar crkvenih idejnih gabarita, on je, poput Đure Hranića i još nekolicine biskupa imenovanih posljednjih godina, otprilike na pola puta između riječkog nadbiskupa Mate Uzinića i požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, s jedne strane, te Košića i Šaška, s druge. Kutleša, međutim, izvrsno poznaje organizaciju Crkve, dobro razumije duh vremena i svjestan je što Rim očekuje od njega: izvjesno je da će Kaptol prestati zatvarati oči pred svećeničkim seksualnim zlodjelima i pred mutnim financijskim operacijama, a s priličnom sigurnošću može se predvidjeti i to da će donekle odmaknuti Crkvu od dnevne politike, nacionalne mitomanije i fundamentalističkog shvaćanja katoličanstva. To nije revolucija, ali nije ni zanemarivo u odnosu na društvenu atmosferu koju je Crkva dosad proizvodila.
