Svatko nosi svoj križ. Nadbiskup splitsko-makarski Zdenko ima Križić. Sitan i gotovo neprimjetan, Križić poput perca lebdi oko Zdenkova vrata, prkoseći gravitaciji. Da je Križić veći, nesumnjivo bi mu narušio pompozan gard. Od težine gvozdenog raspela, možda bi se Zdenko prizemljio, a potom i blago iskrivio. S vremenom, tko zna, morao bi kleknuti. I razmisliti: Bože mili, zašto nosim ovoliki križ? Budući da je Križić sitan, Zdenko nema moralnih dilema.
Lišen autorefleksije, poniznosti i savjesti, nadbiskup splitsko-makarski Zdenko Križić gotovo da je zagrmio prošlog tjedna u priopćenju: Pa što da sam dodijelio dvije župe osuđenom zlostavljaču maloljetnika?! To bih učinio opet! Neprijateljski mediji stvaraju priču ni iz čega! Evo, vjernici mi se javljaju i traže da se svećenik vrati!
Tako je monsinjor Križić reagirao na otkriće Novosti da je u kolovozu 2023. nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić u službu vratio svećenika koji je pet mjeseci prije izašao iz zatvora zbog zlostavljanja maloljetnog ministranta, nakon čega mu je Križić u Gospićko-senjskoj biskupiji dodijelio dvije župe i rad s maloljetnicima. Njegov nasljednik, biskup Marko Medo, razriješio ga je svih dužnosti nakon što smo mu poslali upit.
Vatikanski Dikasterij za nauk vjere prepustio je Đuri Hraniću konačnu odluku o sudbini svećenika, vjerujući njegovoj razboritosti u prosudbi. Hranić je razborito odlučio da među djecu vrati svećenika koji je na devet mjeseci zatvora osuđen zbog tri kaznena djela bludničenja
Križićevo priopćenje u isto je vrijeme razotkrivajuće i šokantno. U nešto više od jedne kartice teksta kojim se obratio javnosti, aktualni nadbiskup splitsko-makarski uspio je rasturiti otprilike dva i pol desetljeća proklamirane borbe Vatikana protiv zlostavljača djece u svojim redovima. Sve do početka dvijetisućitih brojni poglavari Katoličke crkve nisu vidjeli ništa sporno u međužupnoj selidbi osumnjičenih i osuđenih bludnika nad maloljetnicima.
Njihovo uvjerenje da ne rade ništa loše proizlazilo je takoreći iz specifičnog pogleda na vjeru: ako se grešnik bude dovoljno molio, izlječenje će biti osigurano. Nakon više stotina novinarskih priča, tisuća otkrivenih slučaja pedofilije i milijarda dolara plaćenih odšteta došlo je do dramatične promjene u vatikanskom percipiranju ovoga problema. Od početka dvijetisućitih uvedena je sveprožimajuća reforma.
Izmijenjena su kanonska pravila. Počeli su slušati psihologe, psihijatre i seksologe. Postali su ponizni pred javnošću, hvaleći medije zbog istraživanja teme. Osuđene prijestupnike dobrim su dijelom micali iz javnog života. Ispričali su se žrtvama svećenika i obećali da će odsad fokus biti na njihovim pričama i na sigurnosti djece, a ne na pukom čuvanju ugleda institucije i dobrobiti seksualnih prijestupnika.
Onda je istupio nadbiskup Križić. U najmanje jednom slučaju zlostavljanja maloljetnika pokazao je da se radi o reformatorskoj opsjeni.
Priznao je za početak da je znao za svećenikovu zatvorsku kaznu prije nego što ga je doveo u svoju biskupiju. Nadmenim tonom, poručio je da u svom činu ne vidi ništa loše i da nije prekršen nikakav zakon, ni svjetovni ni crkveni. Kao jedine krivce prozvao je novinare. "Čini se da neki mediji žele, kada je u pitanju Crkva, stvarati afere iz ničega, s vrlo jasnim ciljem. Tako je i u ovom slučaju svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije." O kojem je "vrlo jasnom" medijskom cilju riječ, Križić nije pojasnio. To se valjda podrazumijeva. Pišući o zlostavljaču koji je bez ograničenja poslan iz zatvora u sakristiju novinari ruše ugled Crkve, a ne Križić koji ga je vratio među djecu.
Da se samo ograničio na ovu izjavu, Križić bi već izazvao javnu sablazan dovoljnu da ga se pozove na red. Ovo je, međutim, bio tek početak. "Sada idem na ono bitno: državni sud, nakon odslužene kazne, svećeniku nije dao nikakve restrikcije s obzirom na svećeničko djelovanje. On je odslužio kaznu, i valjda je slobodan. Crkva mu nije dopustila vršenje svećeničkog javnog djelovanja za vrijeme cijelog državnog i crkvenog procesa. I to je trajalo puno godina. Nakon što od državnog suda nije dobio nikakve restrikcije nadbiskup Hranić je uputio pitanje Svetoj Stolici kako dalje u ovom slučaju, tj. može li svećenik ili ne može pastoralno djelovati.
Ključno je pitanje hoće li Vatikan nešto poduzeti protiv Hranića i Križića. I koliko je Dikasterij za nauk vjere znao o cijeloj priči? Nastave li šutjeti u Vatikanu, kao što su šutnjom dosad popratili sve naše dopise i upite, onda je na djelu kolektivno suučesništvo
Odgovor Svete Stolice je bio da to nadbiskup sam procjeni. Prateći njegovo ponašanje kroz sve te godine suspenzije nadbiskup Hranić je smatrao da mu se može dati povjerenje uz određene uvjete. To je prije svega duhovno praćenje istog svećenika sa strane jednog iskusnog duhovnika i provjeravanje njegova pastoralnog djelovanja. Ja sam, zbog pomanjkanja svećenika u Gospićko-senjskoj nadbiskupiji, zamolio nadbiskupa Hranića da ga na jedno vrijeme posudi mojoj biskupiji i mi ćemo sve preuzete obaveze poštivati", objasnio je Križić.
Reagirajući na naše otkriće, nadbiskup nije samo arogantno branio vlastite odluke, već je razotkrio cijelu hijerarhiju Katoličke crkve. Vjerujući u ličnu procjenu, Hranić je vratio svećenika u službu, pozivajući se na činjenicu da mu državni sud nije zabranio prilazak djeci. Križić mu je potom dao dvije crkve zato što mu je falilo svećeničkog kadra, a Vatikan je na njihove odluke slegnuo ramenima.
Iz Križićevog priopćenja razvidna je tako značajna odgovornost Đure Hranića. Vatikanski Dikasterij za nauk vjere, krovni ured za problem zlostavljanja maloljetnika, prepustio mu je konačnu odluku o sudbini svećenika, vjerujući njegovoj razboritosti u prosudbi. Hranić je razborito odlučio da među djecu vrati svećenika koji je na devet mjeseci zatvora osuđen zbog tri kaznena djela bludničenja. Jednom je maloljetnika u Župnom dvoru "zagrlio, poljubio u usta, legao pored njega te se iznenada popeo na njega i skakao po njemu simulirajući spolni odnos". Drugi put ga je "uhvatio rukom za genitalije i stražnjicu". Treći put mu je "za vrijeme putovanja u (jedan grad), svake večeri i jutra prilazio u seksualnom zanosu, ljubio ga, grlio ga, dirao po cijelom tijelu i skakao po njemu simulirajući spolni odnos".
Osim toga, kako smo već naveli u prvom tekstu, osuđen je zato što je više od godinu dana "u nakani ostvarenja (seksualnog) odnosa s maloljetnikom gotovo svakodnevno dolazio u njegovu obiteljsku kuću, odlazio s njim na putovanja, pozivao ga da prespava s njim u Župnom dvoru, svakodnevno mu pisao poruke putem SMS-a i Vibera, govoreći mu da ga voli, kontrolirajući ga tako s kim se druži i gdje izlazi, da ga žena nikada neće zadovoljiti kao muškarac, da je on njegova ....., da mu mora namazati usta ......., da su sada u braku kao muž i žena, tražio ga da ga masira, da legne pored njega, poljubi ga i zagrli, a kada se žrtva htjela maknuti od njega, vršio na njega pritisak preko majke da održe kontakt i prozivao ga Judom, te mu slao veći broj SMS poruka da ga i unatoč njegovom ponašanju i dalje voli, što je kod žrtve izazvalo snažnu nelagodu i zabrinutost".
Prvostupanjski sud je napisao da je svećenik "ustrajno i kroz dulje vrijeme s drugom osobom uspostavio neželjeni kontakt i time kod nje izazvao tjeskobu, a djelo je počinjeno prema djetetu". Županijski sud je u pravomoćnoj presudi dodao da je "svu svoju radnju usmjerio na ostvarenje vlastitih želja u cilju zadovoljenja nagona, dok je oštećenika doživljavao kao plijen, što sve predstavlja obrazac uznemiravanja".
Iz sadržaja presuda jasno je da nije bila riječ o jednom incidentu, već o sustavnom, višemjesečnom vrebanju maloljetne osobe, koja mu je bila ministrant. Nakon što je dospio na sud, svećenik je do kraja negirao sve optužbe, prozivajući žrtvu i njegovu majku da mu podmeću zato što su oboje patili od neuzvraćene ljubavi prema njemu. Od takve obrane nije odustao ni nakon konačne pravomoćne presude, koja je donesena 2021. godine. Inzistirao je na nevinosti.
Iz Križićevog priopćenja razvidna je i značajna odgovornost Đure Hranića (Foto: Borna Jakšić/PIXSELL)
Prije nego što ga je vratio u službu, Hranić je imao doslovan preslik kaznenih djela koja smo ovdje citirali. Nije se, dakle, radilo o rehabilitaciji osobe koja je priznala krimen, tražila oprost od žrtve i pokajanje u okrilju Majke Crkve. Kada je Hranić pratio "njegovo ponašanje kroz sve te godine suspenzije", on je mogao gledati svećenika koji svaljuje krivnju na žrtvu i njegovu obitelj, premda je osuđen zbog bludničenja i višemjesečne psihičke opsade maloljetne mete. Takvom je čovjeku Njegova razboritost odlučila dati povjerenje da bez ikakvih ograničenja nanovo radi s maloljetnicima. Ako slučajno stisne kriza, pri ruci je "jedan iskusni duhovnik" za povratak na pravi put.
Zanimljiva je pritom Križićeva i Hranićeva pravna argumentacija reaktivacije ovog svećenika: činjenica da mu državni sud u osuđujućoj presudi nije eksplicitno zabranio rad s maloljetnicima. Nadbiskupi pravdaju rehabilitaciju svećenika nečime što nije u sudbenom dokumentu (zabrana rada s djecom), očigledno zanemarujući ono što se u njemu nalazi (citirana kaznena djela).
Da su se rukovodili potonjim, da su uzeli u obzir pravorijek državnog pravosuđa, epilog ove priče mogao je biti drugačiji. Barem po reklamiranim kriterijima Katoličke crkve, koji se posebno naglašavaju otkako je Jorge Mario Bergoglio postao papa Franjo, svećenik bi vjerojatno završio na nejavnoj funkciji. Takvu politiku Crkva je u nekim zapadnim državama poticala i u dvojbi koja je izgledna i u ovom slučaju – kada je svećenik osuđen na svjetovnom sudu i oslobođen krivnje u crkvenom postupku – u cilju izbjegavanja javnog skandala i zaštite maloljetnika.
Hranićeva odgovornost leži u opisanoj reaktivaciji svećenika. Križićeva je u odluci da mu dodjeli dvije župe u paketu s maloljetnim vjernicima i posebno bizarnim obrazloženjem njegove "posudbe": deficitom svećeničkog kadra. Jer, za razliku od svećenika, djece valjda ima na bacanje (u njihov zagrljaj). U svom priopćenju Križić, međutim, nije stao na tome. Nakon svega što je otkriveno o ovom slučaju, poručio je da smatra kako bi ovog svećenika "trebalo vratiti" u župe iz kojih ga je nedavno razriješio njegov nasljednik, biskup Medo. Svoje mišljenje utemeljio je na provjeri svećenikovog rada "kod naroda", od kojeg je dobio "samo najveće pohvale". Župljani se "neprestano obraćaju pismima i traže da se svećenika vrati u iste župe", napisao je Križić.
U historijatu svećeničkog zlostavljanja glas Križićevog "naroda" zauzima posebno mjesto. U nizu globalno utvrđenih slučajeva "narod" je od novinara i policije nerijetko branio župnike koji su pipali djecu susjeda, poznanika i članova obitelji, jamčeći njihovu nevinost potpisom na peticijama, u pismima podrške, svjedočenjima na sudu, pa čak i javnim demonstracijama. Od početka priče kojom se ovdje bavimo "narod" je imao jednako zapaženu ulogu. Kao što smo pokazali u prošlom broju, niz sumještana, bivših prijatelja, čak i profesora žrtve svjedočilo je na državnim sudovima u korist svećenika.
Njega su portretirali kao čovjeka koji je udahnuo svježinu u župu, osnovao molitvenu zajednicu, organizirao hodočašća, privukao mnoštvo mladih u crkvu i uveo suradnju s jednim SOS dječjim selom. Žrtvu i njegovu majku opisivali su kao podle i oportune lažove. U jednom od najtragičnijih trenutaka po "narod", isti župljani na koncu su dostavili sudu i pismo podrške svećeniku. Potpisalo ga je 279 osoba. Svjedočeći u postupcima koji su pokrenuti protiv ovog svećenika, nadbiskup Hranić i njegov pomoćni biskup Ivan Ćurić nisu propustili spomenuti potporu koju mu je dao "narod". Kao što to u svom priopćenju čini Križić.
Ako njihovi biskupski patrijarsi – razni križići i hranići – donose ovakve odluke i daju ovakve izjave, može li se bolje očekivati od "naroda"?
Tako smo došli do ključnih pitanja: Hoće li Vatikan nešto poduzeti protiv Hranića i Križića? I koliko je Dikasterij za nauk vjere znao o cijeloj priči? Premda je praksa da Dikasterij u slučajevima poput ovog prepušta lokalnom biskupu diskrecijsku odluku o sudbini svećenika, Hranić im je morao slati sve informacije, uključujući i razloge zbog kojih je završio u zatvoru. Za slučaj da u Dikasteriju ipak nisu obaviješteni o presudi, Novosti su im poslale najvažnije detalje. Ukoliko su pak znali sve što smo napisali pa su svejedno pristali na opciju svećenikovog povratka za oltar, tada se skandal neminovno širi i u njihovom smjeru.
Nastave li šutjeti u Vatikanu, kao što su šutnjom dosad popratili sve naše dopise i upite, onda je na djelu kolektivno suučesništvo. Tiho priznanje da se ništa nije promijenilo, barem kada je o Hrvatskoj riječ.
