Sada ćemo se detaljnije pozabaviti sudbinom Marxovog ‘Kapitala’ na univerzitetima socijalističke Jugoslavije. Jasno je da nakon Drugog svjetskog rata ova knjiga postaje predmetom intelektualnog bavljenja na način na koji to nije bilo moguće u prethodnom razdoblju. O tome kako se taj Marxov rad pozicionirao unutar akademske zajednice i podjele rada u njoj razgovarali smo s Mislavom Žitkom, asistentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i s poznatim ljubljanskim profesorom sociologije, sada u mirovini na matičnom Filozofskom fakultetu, ali predavačem na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, Rastkom Močnikom.
Takav otvoreni i zapravo polemički tekst teško se nosio sa sakrosanktnim statusom koji je imao unutar intelektualnog polja barem do 1980-ih godina. Taj je status možda razlog zbog kojeg se nije previše raspravljalo o nekim postavkama ‘Kapitala’ – kaže Mislav Žitko
Žitko je vrlo kritičan: ‘Ugrubo, čini se da usprkos nominalnim superlativima, ni ekonomisti ni filozofi ni sociolozi nisu znali što bi s tom knjigom, iako nisu mogli dovesti u pitanje njezin kanonski status. Diskurs ekonomske profesije, to je vjerojatno najvidljivije kod Branka Horvata i Aleksandra Bajta, razvija se na temelju drugačijih ekonomskih kategorija od onih kakve nalazimo kod Marxa, što je, dakako, povezano drugim intelektualnim utjecajima, neoklasičnim i kejnzijanskim.’ On ponavlja tezu čestu u današnjih mlađih zagrebačkih marksista kako je ‘Marxov ‘Kapital’ posvećen prije svega analizi kapitalizma, te je teško mogao funkcionirati kao okvir za razmatranje socijalističkog samoupravljanja’. No da je pokušaja bilo, govore mnogi primjeri. Tako je na primjer, baš u Zagrebu, povodom izlaska knjige Adolfa Dragičevića ‘Marksistička politička ekonomija’ (Stvarnost, Zagreb 1976.), časopis ‘Kulturni radnik’ 5. lipnja 1976. organizirao redakcijsku diskusiju, u kojoj su sudjelovali ekonomisti, filozofi i sociolozi kako bi, između ostalog, odgovorili na dvije teme, koje u predgovoru kasnije izdanoj knjižici ‘Marksistička politička ekonomija ili marksistička kritika političke ekonomije’ ističe njezin urednik, zagrebački sociolog Rade Kalanj. A to su ‘da li je aktualni kapitalistički razvitak opovrgao nalaze klasika’. I, još važnije, ‘da li je marksistička politekonomska analiza, po svom teorijskom dometu, iza ili ispred, ili pak na razini zbiljskih socijalističkih preobražaja u društvenim odnosima’.
Žitko je u pravu kada primjećuje da ‘’Kapital’ unutar (akademske) filozofije u Jugoslaviji gdje su najizraženiji utjecaj imali filozofi zagrebačke, odnosno beogradske Praxis škole, nije zauzimao središnje mjesto jer je najmanje korespondirao s njihovim tematskim usmjerenjima. Ustvari, tu se nije radilo samo o tematskim usmjerenjima, nego i o političkoj poziciji ‘interne kritike’ jugoslavenskog modela, pri čemu su Marxove kategorije i formulacije iz drugih djela bile značajno pogodnije.’ Za Žitka su u generalno za po knjigu nepovoljnim okolnostima postojale samo pojedinačne iznimke. On nabraja dvije. ‘Gdjekad bi se dogodilo da je ‘Kapital’ ozbiljno analiziran u kontekstu nekog filozofijskog projekta, primjerice kod Vanje Sutlića u njegovom pokušaju refilozofikacije Marxa, ostavljajući po strani slažemo li se s njegovim postavkama i izvodima.’ Drugo, relativno priznanje odaje nekim nastojanjima ljubljanske psihoanalitičke škole: ‘Mislim da se Marxova teorija fetišizma formulirana u ‘Kapitalu’ značajno pojavljuje u ljubljanskoj teorijskoj psihoanalizi, iako posredovano kroz druge autore kao što su Althusser i Sohn-Rethel.’
Svoju historizaciju suočavanja s ‘Kapitalom’ Močnik počinje dijelom slično, a dijelom drugačije: ‘Kada smo šezdesetih godina studirali na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, čitanje ‘Kapitala’ bilo je dio studijskog programa. Bilo je uvršteno u Uvod u političku ekonomiju, gdje smo u prvom semestru obrađivali historiju političke ekonomije, u drugom i trećem sva tri sveska ‘Kapitala’, a u četvrtom Keynesa i privredni sistem Jugoslavije. Marxa smo čitali na školski način, shematski – ali to je bila odlična podloga za teorijsko čitanje, koje smo kasnije crpili iz ‘Kako čitati Kapital?’ Louisa Althussera i njegovih učenika. Althusserov ‘teorijski antihumanizam’ bio je uspješan marksistički odgovor hajdegerovskoj kritici humanizma, koja je tada i u Jugoslaviji (kao i u brojnim socijalističkim državama) privukla dio kasnije desnih i nacionalističkih ‘umnika’. Ujedno nam je altiserovska interpretacija Marxa omogućila produktivan prijelom s filozofijom jugoslavenskog časopisa ‘Praxis’, koja je tada bila jedna od najznačajnijih svjetskih varijanti marksizma.’
Teorijski Marx omogućio nam je analizu povijesnih procesa, nudio je osnovu za borbu protiv imperijalizma i neokolonijalizma. Također, omogućio nam je analizu unutrašnjih proturječja jugoslavenskog samoupravnog socijalizma – ističe Rastko Močnik
On svoju teorijsku generaciju, koja je u akademski život ušla krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, vidi kao onu kojoj se posrećilo. ‘Imali smo sreću – to vrijeme bilo je teorijski izuzetno. Za brojne ‘umnike’, koji su se u socijalizmu bavili fenomenologijom, bila je to samo prolazna stanica na putu prema Heideggeru: nas je od toga štitilo Derridino čitanje Husserla. Što se tiče vulgarne akademske eksploatacije Foucaulta, dugo vremena bio sam uvjeren kako Foucaulta nije moguće razumjeti ne poznajete li historiju političke ekonomije. A onda me prostrijelila misao da Foucault nije sam sebe razumio – i to ne zato što što nije čitao političku ekonomiju (nju je čitao), već stoga što nije ozbiljno pročitao Marxov ‘Kapital’. On u svojoj knjizi ‘Riječi i stvari’ (‘Les mots et les choses’) nije vidio Marxov epistemološki rez, pa je od Marxa napravio epigona Ricarda. U toj knjizi htio je prikazati povijesni redoslijed heterogenih ‘epistema’, ali mu je neuspjelo čitanje ‘Kapitala’ uništilo cjelokupan projekt.’
Poput Stipe Ćurkovića iz Centra za radničke studije, Močnik otvara problem kanonizacije, ali kao potencijalno plodonosan, jer iz ovih anegdota razabiremo strateško značenje koje je imalo školsko čitanje ‘Kapitala’ u univerzitetskom studijskom procesu. ‘’Kapital’ je djelovao kao kanonsko školsko čitanje, koje je uspostavljalo društveno-znanstveno problemsko polje. U horizontu problemskog polja moguće je razviti produktivnu raspravu: zajednički koncepti, zajednička problematika, sve to omogućava različite odgovore, različite postupke. Upravo je metoda agonističkog dijaloga tradicionalna metoda univerziteta’, govori Močnik. Srednjovjekovni univerziteti od svog su početka razvili posebnu tehnologiju za proizvodnju i reprodukciju znanja. To je bio učeni dijalog, disputatio, koji je imao svoja pravila za izbor pitanja za diskusiju, za način njihove obrade, za argumentaciju i dokazivanje stajališta itd. Ne govori li to isto i Kalanjev predgovor za spomenuti kritički razgovor i objavu, koji počinje ovako: ‘Polazeći od svoje inherentne časopisne funkcije, tj. razvijanja neposredne intelektualne i kritičke komunikacije na području kulture i teorije, ‘Kulturni radnik’ je vrlo često, i u različitim oblicima, posvećivao osobitu pažnju vrednovanju značajnih rezultata kulturnog i teorijskog stvaralaštva u našoj sredini (…) najplodotvornijom se pokazala ona forma prosuđivanja koja većem broju sudionika omogućuje da vode neposredni kritički razgovor o nekom djelu, da na njegovom predlošku istodobno preispituju autorova i svoja stajališta (…) teorijsko djelo koje je na taj način percipirano ima znatno više šansi da već u početku izbjegne pečat jednostranih ocjena, bilo da su one apsolutno pozitivne ili pak apsolutno negativne, s obzirom na njegov domet i sadržajne vrijednosti.’ Močnikovim riječima o disputacijama: ‘One su se događale u čvrstom okviru kanonskih tekstova: tekstovima crkvenog kanona dodali su još i tekstove poganske mudrosti iz rimske i grčke antike. Nisu u suvremenom teorijskom vandalizmu postmodernizma slučajno, relativno neoštećene, opstale one tradicije koje imaju svoj kanon: frojdizam i marksizam.’
Tako dolazimo do teme Marxa u školskom ključu, a ona dobro ocrtava razliku između jedne države koja mu je bila sklona – Jugoslavije, i puno njih danas koje to sigurno nisu. ‘Školski Marx otvorio nam je put do suvremene teorije, a ona nas je naputila na teorijskog Marxa. Strateško značenje Marxa za studiranje sadržano je u tome što svaki školski tekst ne omogućava prijelomni prijelaz u teoriju. Empiristički školski Radcliffe-Brown, recimo, taj prijelaz ne omogućava, dok Marcel Mauss omogućava. Iz teorijskog Maussa onda možete teorijski čitati i Radcliffe-Browna. Već iz školskog Marxa bilo je moguće teorijski čitati strukturalizam, antipsihijatriju, filozofiju svakodnevnog govora – a to su bili najatraktivniji smjerovi u našim studijskim godinama.’
Žitko ne misli tako: ‘Marxov ‘Kapital’ otvara mnogobrojna pitanja, ponajprije u pogledu funkcioniranja kapitalizma, ali i neka metateorijska pitanja vezana uz pojam vrijednosti u ekonomskom diskursu, te se takav otvoreni i zapravo polemički tekst teško nosio sa sakrosanktnim statusom koji je imao unutar intelektualnog polja barem do 1980-ih godina. Taj je status možda razlog zbog kojeg se nije previše raspravljalo o nekim postavkama ‘Kapitala’, primjerice problemu transformacije, tendenciji pada profitne stope itd., na koje se u drugim zemljama potrošilo more tinte.’
Stoji li onda teza da Marx ‘Kapitala’ nije imao puno za reći onima koji su htjeli analizirati suvremenost političkog i društvenog života u kojemu su živjeli? Je li ‘Kapital’ uistinu bio ‘sakrosanktni tekst’ ili mjesto učenog dijaloga, disputacije? Za Močnika tu nema dileme: ‘Teorijski Marx, kada smo ga se domogli, omogućio nam je analizu povijesnih procesa, nudio je osnovu za borbu protiv imperijalizma i neokolonijalizma. Jugoslavenska politika nesvrstanosti bila je na tom području svjetskopovijesnom novošću i otvarala je novu nadu čovječanstvu. Teorijski Marx omogućio je i analizu unutrašnjih proturječja jugoslavenskog samoupravnog socijalizma: s jedne strane bio je podlogom za borbu protiv državno-partijske birokracije, koja se sve više raspadala u konfliktni ‘pluralizam’ nacionalnih (političkih i kulturnjačkih) birokracija federalnih republika, a s druge strane je bio teorijskim uporištem u borbi protiv težnji za obnovom kapitalizma, koje je proizvodila spontana logika ‘tržišnog socijalizma’.’
Godine 1981. održan je u Zagrebu simpozij pod nazivom ‘Moša Pijade i Marxov Kapital’ s mnogobrojnim uglednim imenima iz različitih znanstvenih područja. ‘Ono što svakako začuđuje je’, kaže Žitko, ‘broj intervencija (o tome možemo čitati u zborniku koji je objavljen 1982.) u kojima se ‘Kapital’ percipira kao pedagoško oruđe ili kao element obrazovanja za samoupravljanje, počevši od srednjoškolske razine. Čini se kao da su neki sudionici držali da se revnijim čitanjem ‘Kapitala’ mogu riješiti ekonomsko-politički problemi u kojima se jugoslavenski model našao u to vrijeme, ili su pokušavali uzeti ono što piše u ‘Kapitalu’ kao skalu s kojom će mjeriti približavanje ili udaljavanje od socijalističkog ideala.’
Močnikova historizacija nudi još nešto, zahvaća i neke druge subjekte 1980-ih, a ima i drugačiji kalendar, iako se epilog može činiti posvuda jednakim: ‘Teorijski Marx omogućio je i razmah antisistemskih ljevičarskih pokreta u okviru antisistemske socijalističke države. Alternativa je u Jugoslaviji stvorila jedinstvenu povijesnu situaciju: s jedne strane su antisistemski pokreti uvodili nove socijalističke prakse i pokretali alternativne povijesne procese, s druge strane je antisistemska država štitila pred kaotičnošću kapitalizma, amortizirala svjetske kapitalističke krize, čuvala mogućnosti za izlazak iz kapitalizma.’
Epilog je poznat i on, nažalost, nije bio samo teorijski, već je za svoj ulog uzeo ljudske živote. Ostanemo li u teoriji, možemo samo konstatirati zajedno s Močnikom: ‘Te (teorijske i praktične) mogućnosti su u kasnim 1980-im godinama uništile nacionalističke koalicije političkih i kulturnjačkih birokracija – a njihovi egzekutori na univerzitetima izbacili su Marxa i marksizam iz studijskih programa. Time su se akademske društvene teorije i humanistika odvojile od teorije.’
‘Rasprave se zaustavljaju već krajem 1980-ih i obnavljaju dvadeset godina kasnije, u jeku globalne ekonomske krize i na pozadini razvoja lokalne inačice kapitalizma koja u nekim važnim točkama podsjeća na onaj iz prve polovine 20. stoljeća’, kaže Žitko, što vrijedi za akademiju i medijski mainstream, ali ne i za svu marginu društva. A gdje se onda cijelo to vrijeme i sada proizvodila teorija, čitao Marx i prakticiralo marksizme? Na marginama društva, poput mjesta gdje upravo čitate ovaj feljton.
Nastavak na ovom linku.
