Sada kada je kriza lijevog političkog diskursa poprimila široke razmjere, treba se ponovo prisjetiti problema kao što su političko-strateška pitanja, utopijski trenutak i novo strateško utemeljenje. O svemu tome u svojim tekstovima piše Daniel Bensaïd, a sada je to dostupno u knjizi "Utopije: politike i strategije ne-mjesta", koju je kao popratni zbornik izdao ovogodišnji Subversive Film Festival, a uredili su ga Leonardo Kovačević i Ozren Pupovac.

Počnimo s konstatacijom da raspravu o strategiji ljevice od početka 1980-ih prati "pomrčina". Neoliberalna ofanziva 1980-ih učinila je to desetljeće desetljećem društvenog otpora obilježenog defanzivnošću u klasnoj borbi.

Povlačenje iz politike našlo je izraz u "društvenoj iluziji" onih koje je već Marx kritizirao da su mislili kako se "politička" emancipacija u potpunosti ostvaruje postizanjem građanskih prava, kao posljednjim činom u "ljudskoj emancipaciji". Bio je to i "utopijski trenutak" socijalnih pokreta, koji su poprimili različite oblike. Od utopije utemeljene na regulaciji slobodnog tržišta, kejnzijanske utopije i neolibertarijanske utopije, koja je mislila da se svijet može mijenjati bez preuzimanja vlasti i koja se zadovoljavala s načelom ravnoteže (John Holloway, Antonio Negri).

U Evropi su te borbe završile s porazom. Poticanje privatizacije, reformi na području socijalne zaštite i demontaži socijalnih prava nije se moglo oduprijeti. Ta odsutnost društvenih pobjeda prouzročila je ponovno očekivanje od izbornih rješenja, tako na primjer u Italiji.

A "povratak politike" oživio je rasprave o strategiji. Došli smo do kraja faze velikog odbijanja, koje su karakterizirali antiglobalizacijski pokreti. Ponovo se postavilo pitanje što smatramo "mogućim" svijetom i kako do njega doći.

Strategija i taktika porijeklom su vojni pojmovi, koji su u radnički pokret uvezeni iz djela poput onog Clausewitza, a njihovo se značenje kroz povijest mijenjalo. Ima strategija i strategija. Je li strategija umijeće dobivanja bitke, dok je taktika manevriranje trupa? Možemo razlikovati globalnu strategiju, koja djeluje na svjetskoj razini i "ograničenu strategiju", koja se bavi osvajanjem vlasti unutar određenog područja.

Lako je reći da najučeniji prijedlozi po pitanju revolucionarne strategije izgledaju prilično eterično u usporedbi s pitanjem kako djelovati sada i ovdje. Treba izumiti novu dijalektiku između političkog i društvenog

Teorija permanentne revolucije skicirala je globalnu strategiju. Revolucija kreće iz nacionalne arene, u jednoj zemlji, da bi se proširila na kontinentalnu i svjetsku. Ova dimenzija globalne strategije danas je važnija nego što je bila u prvoj polovici 20. stoljeća. Pokazuje to i pojava novih strateških područja na kontinentalnoj i svjetskoj razini. Isprepletenost nacionalne, kontinentalne i svjetske razine čvršća je no ikad.

U Evropi se otpore neoliberalnim protureformama može pojačati ravnotežom snaga na nacionalnoj razini i zakonodavnim uspjesima. Ali način ravnanja javnim uslugama, oporezivanjem, socijalnom zaštitom, ekologijom mora se od samog početka postaviti na evropsku razinu.

"Ograničena strategija" borbom za osvajanje vlasti na nacionalnoj razini, koja strukturira klasne odnose i artikulira teritorij i državu, ostaje odlučujuća u ljestvici strateških prostora. Pojmovi ujedinjenog fronta, prijelaznih zahtjeva i radničke vlade, imaju precizan cilj. Artikulirati događaj, revoluciju s reformama, cilj s pokretom. Gramscijevi pojmovi hegemonije i "rata pozicija" djeluju u istom smjeru. Teorija pukog sloma sistema nikada nije bila uvjerljiva. Inzistiranje nije na modelu, nego na onome što nazivamo "strateškim pretpostavkama".

Početna točka su velika revolucionarna iskustva 20. stoljeća, Ruska, kineska i njemačka revolucija, narodne fronte, Španjolski građanski rat, Vijetnamski oslobodilački rat, maj 1968., Portugal i Čile. To su primjeri na kojima razlikujemo dvije glavne hipoteze ili scenarija revolucije: ustanički opći štrajk i produženi narodni rat.

To su dvije vrste kriza, dva oblika dvojne vlasti, dva načina rješavanja kriza. Što se tiče ustaničkog općeg štrajka, dvojna vlast poprima urbanu formu, npr. komune, Petrogradskog sovjeta i sl. Dvojna vlast ne može dugo trajati, pa konfrontacija vodi brzom razrješenju. U slučaju proširene narodne ratne strategije, riječ je o teritorijalnoj dvojnoj vlasti kroz oslobođenje i samoupravne zone, što može trajati mnogo duže.

Primijetimo ovdje usput da tom obliku odgovara i narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji. Prema scenariju ustaničkog općeg štrajka, organi alternativne vlasti društveno su određeni urbanim uvjetima. Prema proširenom narodnom ratnom scenariju centralizirani su u pretežno seljačkoj "narodnoj vojsci". Između te dvije hipoteze postoji čitav niz varijanti i posrednih kombinacija.

Svi pokušaji da se iskustvo ruralnog gerilskog rata prevedu u "urbani gerilski" rat završili su 1970-ih godina. Pitanje revolucionarnog nasilja postalo je trnovita ili čak tabu tema. U prošlosti su epske sage o Cheu, spisi Fanona, Giápa ili Cabrala utjecali da se nasilje učini nevinim ili oslobađajućim.

Sada vidimo put prema nekoj asimetričnoj strategiji slabih i jakih, pokušaj sinteze Lenjina i Gandhija ili orijentaciju prema nenasilju. A svijet nije postao ništa manje nasilan od pada Berlinskog zida. Kladiti se da postoji "miran put" nepromišljeno je i nerazumno i ništa iz iskustva revolucija 20. stoljeća ne upućuje na njega.

Misao vodilja strateške hipoteze 1970-ih bio je ustanički generalni štrajk. Ono što je jučer moglo imati određenu "funkcionalnost", danas je izgubljeno. Ipak, jasno je da se revolucionarni proces ne može zamisliti drugačije nego kao prijenos legitimiteta koji daje prevagu "socijalizmu odozdo", ali koji je u interakciji s predstavničkim oblicima, osobito u zemljama s parlamentarnom tradicijom. Problem nije u odnosu direktne i predstavničke demokracije, s obzirom na to da je svaka demokracija djelomično reprezentativna. Pravi problem je u tome kako se formira opća volja.

Sve strane u sporu slažu se oko temeljnih točaka, a to su potreba za prijelaznim zahtjevima, politika saveza, logika hegemonije i dijalektika između reforme i revolucije. Treba biti protiv odvajanja antineoliberalnog minimalnog programa i antikapitalističkog "maksimalnog" programa. Tu je grešku napravila npr. Siriza u Grčkoj. Dosljedni antineoliberalizam vodi u antikapitalizam i to dvoje je povezano dinamikom borbe.

Bensaïd misli da u obrambenoj situaciji u kojoj se nalazi društveni pokret, nakon što je bio unazađen više od 20 godina u Evropi, nitko neće zagovarati aktualnost revolucije u neposrednom smislu. No to ne znači da je treba eliminirati s horizonta naše epohe

Kompleksno pitanje prijelaza je pitanje "radničke vlade". Problem nije nov. Komunistička internacionala zastupala je mišljenje da diktatura proletarijata ne pada s neba, nego mora imati početak, a radnička vlada je sinonim za početak diktature proletarijata. No na što mase misle kada govore o radničkoj vladi?

U Engleskoj misle na Laburističku stranku, u Njemačkoj i drugim zemljama ujedinjena fronta bila bi da komunisti i socijaldemokrati nastupaju zajedno, a ne da se međusobno bore. U svom izvještaju o neuspjehu njemačke revolucije Clara Zetkin je tvrdila: "Što se tiče radničke i seljače vlade, ne mogu prihvatiti Zinovljevu izjavu da je to jednostavno pseudonim, sinonim ili bog zna koji homonim za diktaturu proletarijata."

Tako pitanje radničke vlade neizbježno vodi prema pitanju diktature proletarijata. Danas mnoge lijeve pa i komunističke partije odlučuju ukloniti taj pojam iz svojih statuta. Pojam diktature priziva vojne ili birokratske diktature 20. stoljeća, a ne više uglednu rimsku instituciju privremenih izvanrednih ovlasti, kojoj mandat propisno daje senat.

Bensaïd misli da s obzirom na to "da je Marx vidio Parišku komunu kao 'konačno pronađeni oblik' takve diktature proletarijata, bilo bi nam bolje da se pozivamo na Komunu, Sovjete, vijeća ili samoupravljanje, umjesto da se držimo verbalnog fetiša koji je povijest učinila izvorom zabune". Općenito govoreći, "diktatura proletarijata" pridonosi slici autoritarnog režima i smatra se sinonimom za birokratske diktature. Ali za Marxa radilo se, naprotiv, o demokratskom rješenju.

Radi se o prvom većinskom uređenju izvanredne vlasti, koja je dosad bila rezervirana za vrlu elitu. "Diktatura" je u Marxovo doba često bila suprotstavljena "tiraniji" kao izrazu samovolje. Marx je jasno shvatio da se novi pravni poredak, kao izraz novog društvenog odnosa, ne može roditi iz kontinuiteta starog pravnog poretka. Između dva društvena legitimiteta, "između dva jednaka prava, odlučuje sila". Revolucija podrazumijeva nužan prelazak kroz izvanredno stanje.

Što danas ostaje od aktualnosti strateškog pristupa? Pojam "aktualnosti revolucije" možemo shvatiti šire, kao doba ratova i revolucija i u neposrednom, konjunkturnom smislu. Bensaïd misli da u obrambenoj situaciji u kojoj se nalazi društveni pokret, nakon što je bio unazađen više od 20 godina u Evropi, nitko neće zagovarati aktualnost revolucije u neposrednom smislu. No to ne znači da je treba eliminirati s horizonta naše epohe.

Danas prevladava mišljenje da rasprava o uvjetima sudjelovanja u vladi ne ide kroz "monumentalna vrata strateškog promišljanja", nego kroz "uska vrata širokih stranaka". Bojimo se da onda program ili strategija neće više određivati izgradnju partije, nego će veličina partije određivati i ograničavati ono što se smatra najboljim i mogućim programima. Strateško pitanje tako se dedramatizira u puko "orijentacijsko pitanje".

No "orijentacijsko pitanje" nije odvojeno od strateške perspektive, osim ako ne upadnemo u klasičnu dihotomiju minimalnog i maksimalnog programa. Lako je reći da najučeniji prijedlozi po pitanju revolucionarne strategije izgledaju prilično eterično u usporedbi s pitanjem kako djelovati sada i ovdje. Treba izumiti novu dijalektiku između političkog i društvenog.

Problem nije samo u načinu na koji je partija "prilagođena državi", nego i u dubljem i rasprostranjenijem fenomenu birokratizacije, ukorijenjenom u podjeli rada. Partijska demokracija bila bi lijek protiv profesionalizacije moći i "demokracije tržišta". To olako zaboravljaju oni koji u demokratskom centralizmu vide samo masku za birokratski centralizam. Određeni stupanj centralizacije uvjet je za demokraciju, a ne njezina negacija.

Borba za plaće i pravo na posao (za Bensaïda je to bolji izraz od prava na rad) podređene su borbe s obzirom na odnos rada i kapitala. U pozadini ostaje čitav problem otuđenja, fetišizma i reifikacije. Vjerovati da "fluidni" oblici – organiziranje u mreže i logike afiniteta – izmiču toj podređenosti groteskna je iluzija. Nismo izašli zlatnom stazom iz mreže začaranog kruga eksploatacije i dominacije.

Treba li onda odustati od strateškog uma? Ono novo, redefinirano i reinventirano ne počinje iz ničega. Uvijek se iznova počinje iz sredine. Retorika novosti nije jamstvo protiv vraćanja na staro, na najstarije i najotrcanije. Mnoge od "novosti" u kojima uživa naša epoha nisu ništa drugo nego pomodni efekti te recikliranje starih utopijskih tema iz 19. stoljeća i radničkog pokreta u njegovim povojima.

Francis Sitel, autor pojma "široke partije", predviđa da će se široka partija definirati kao "partija reformi". No trebamo li trčati pred rudo i izmišljati minimalni program reformi za hipotetsku "široku partiju"? Prvo moramo definirati naš projekt i program. Treba li specifične konfiguracije "povijesnih kompromisa" uopće objedinjavati pod neku sveobuhvatnu kategoriju "široke partije"?

Strukturna situacija u kojoj se nalazimo otvara prostor lijevo od glavnih tradicionalnih formacija radničkog pokreta. Za to postoji mnogo razloga. Neoliberalna kontrareforma, privatizacija javne sfere, razgradnja socijalne države, tržišno društvo, odrezale su granu na kojoj su sjedile socijaldemokracija i populističke administracije pojedinih zemalja Južne Amerike.

Komunističke partije pretrpjele su posljedice raspada SSSR-a te eroziju osnova koje su stjecale u predratnim godinama i razdobljima oslobođenja. One istovremeno nisu stekle nove korijene. Postoji ono što se naziva "prostorom" radikalnosti, koji je našao raznolik izraz u pojavi novih društvenih pokreta i izbornih formacija. To je ono što utemeljuje aktualnost rekonstrukcija i regrupiranja.

Ali taj novootkriveni "prostor" nije homogen i prazan, pa ga samo treba ispuniti. To je nestabilno polje sila, a nestabilnost proizlazi iz činjenice da su društvene mobilizacije pretrpjele više poraza nego što su ostvarile pobjeda. U nedostatku društvenih pobjeda nada u "manje zlo" smješta se na izborni teren, gdje je odlučujući faktor institucionalna logika. No simetrija zlatne sredine između oportunističke i konzervativne opasnosti lažna je perspektiva.

Postoje opći zajednički faktori, ali osim toga uvjeti se jako razlikuju, ovisno o specifičnoj povijesti radničkog pokreta. Važno je ima li u nekoj sredini socijaldemokracija potpunu hegemoniju ili postoje i važne komunističke partije. Perspektiva "nove sile" zasad ostaje algebarska formula, a to je za ljevicu vrijedilo i prije 1989. Njezino prevođenje u praksu ne može se mehanički izvesti iz nejasnih i općih formula kao što je "široka partija" ili "pregrupiranje".

Tek smo na početku procesa obnove. Zato je važno pristupiti mu s programskim kompasom i strateškim ciljem. Treba preuzeti proračunate rizike, a da se ne strmoglavimo u nestrpljivu avanturu i rasplinemo u prvoj privremenoj kombinaciji koja nam se dogodi. Organizacijske formule su u stvarnosti vrlo promjenljive, ovisno o tome radi li se o novoj masovnoj partiji, o manjinskim rascjepima od hegemonijske socijaldemokracije, partijama koje bismo ranije nazvali centrističkim ili pak koalicijom revolucionarnih struja.

Zaključno možemo reći da je pozivanje na zajedničke programske temelje preduvjet jedne buduće partije i da nije nešto što ometa buduću obnovu. Strateška i taktička pitanja ostaju prioritetna, bez da smo rastrgani zbog ovakvog ili onakvog izbornog ishoda.

Treba nam politička baza na kojoj ima smisla organizirati otvorenu teorijsku raspravu. Onda možemo procijeniti koji nam sve kompromisi omogućuju da idemo naprijed, a koji nas vuku nazad. Sad se možemo prilagoditi raznim organizacijskim oblicima, bilo da smo struja u zajedničkoj partiji, dio šire fronte itd. To će ovisiti o našim saveznicima i o tome kako njihova dinamika fluktuira. Idu li oni s desna nalijevo ili s lijeva nadesno.