Povodom predavanja Alena Sućeske o Gramscijevoj teoriji ideologije, koje je nedavno održao u sklopu programa Centra za radničke studije, razgovarali smo s ovim filozofom. Sućeska se ranije školovao u Frankfurtu, a sada je u Beču, dok istovremeno dio radnog vremena radi u Prvoj gimnaziji u Zagrebu. Njegova specijalizacija je teorija ideologije i teorija države.
U poznatoj teoriji talijanskog filozofa Antonia Gramscia o hegemoniji ne radi se samo o tome da su ljudi na nešto pristali, već i da su na nešto prisiljeni. Tako npr. pravno utemeljenje poretka dominira putem prisile?
Da bi uopće postojala tzv. privatna sfera, da bi uopće postojalo građansko društvo, treba postojati pravna garancija te građanske sfere, odnosno, instance koja garantira njeno neometano funkcioniranje. A da bi pravna garancija bila efektivna, iza nje mora postojati sila. Dakle, za nastanak građanske sfera je nužna fizička sila kao njena pretpostavka. Utoliko se hegemonija ne može shvaćati isključivo kao proizvodnja pristanka u građanskom društvu, već trebamo, Gramscijevim riječima, uočiti dijalektički odnos između prisile i pristanka, jer jedno nije moguće bez drugoga: prisila garantira proizvodnju pristanka, a pristanak daje legitimitet primjeni sile.
Moramo zagovarati ujedinjavanje sfera političkog i civilnog društva. Mase, oni podređeni, trebaju težiti da politika ponovno dođe u njihove ruke
Za razliku od toga, klasični liberalni pristup inzistira na ‘čistoj’ razdvojenosti između političke države i građanskog društva. S te pozicije je svojevremeno npr. politolog Ivan Prpić kritizirao ‘realne socijalizme’ (uključivo Jugoslaviju) kao one koji su intervencijom države u civilno društvo htjeli neposredno zadovoljiti potrebe ljudi, ukidajući nužno posredovanje, a to je tržište. No sada kada ekonomija trokira, ni liberali se više ne pozivaju na državu kao njenog ‘noćnog čuvara’. Na tu situaciju sada organizirani pripadnici civilnog društva reagiraju obrnuto, ne civilnim inicijativama za drugačiju ekonomiju, već guranjem na ‘mjesto odlučivanja’, odnosno u državu?
Takvo shvaćanje civilnog društva, kao građanskog, u principu je ono Hegelovo kao sfere u kojoj se građanstvo ima priliku ozbiljiti, u krajnjoj instanci iskazati svoju volju. Za razliku od toga, ono što Gramsci nastoji pokazati je da građansko društvo funkcionira kao sfera slobode samo prividno, te da je ona zapravo sfera proizvodnje općeg načina mišljenja. Drugim rječnikom: proizvodnje onoga što je, s jedne strane, prihvaćeno i dozvoljeno, a s druge, što je uopće moguće misliti. Za Gramscija je ta sfera prvenstveno sfera privida slobode. Izaći iz toga privida ne može se isključivo zagovaranjem još više građanskih sloboda, ljudskih prava itd. iako to ne znači da su ta prava irelevantna. Bez prava garantiranih liberalnom demokracijom, poput slobode mišljenja i slobode tiska, bilo kakva borba za socijalizam vjerojatno bi bila mnogo teža. Ali, kako kaže Gramsci, tu stvar ne smije stati. Moramo zagovarati ujedinjavanje sfere političkog društva i sfere civilnog društva. Mase, oni podređeni, trebaju težiti da politika ponovno dođe u njihove ruke.
Marksizam je svjestan svoje historijske i povijesne uvjetovanosti
Kritizirate kulturne pristupe Gramsciju. Na djelu je redukcionizam, ili nedovoljno dijalektičko shvaćanje odnosa ‘baze’ i ‘nadgradnje’?
Radi se o shvaćanju hegemonije koje je prisutno u kulturalnim studijima diljem svijeta, a prema kojem se hegemonija reducira na proizvodnju pristanka u sferi kulture, što apsolutno ne stoji za Gramscija. On govori o ekonomskim i političkim promjenama u 19. stoljeću, primjerice o činjenici da mora postojati vladajuća klasa koja će garantirati daljnji razvoj proizvodnih snaga da bi uopće postojala potreba za proizvodnjom pristanka među podređenim klasama. Zahvaljujući svojoj hegemoniji, koja je forma političke vladavine, a ne puki kulturni fenomen, ta klasa stvara novi tip države – integralnu državu – koja onda može kreirati pristanak masa.
Zato je kulturalizam kulturalnih studija još 80-ih mogao i zamijeniti narodnu kulturu s popularnom, investirajući u nju i njezine subjekte više ‘prevratnog kapitala’ no što su ga oni posjedovali?
Kulturaliziranjem političke borbe se sve svodi na pitanje ideologije, pa onda i na borbu samo u sferi zahtjeva građanskom društvu o čemu smo govorili.
Velika tema u Gramscija je i odnos filozofije i – njegovim rječnikom – koncepta civilnog društva i njegove ‘integralne države’, tj. one vladajućih klasa. On govori o hegemoniji kao o filozofskom aktu, a to bi se moglo konkretizirati i na ‘opću teoriju politike’ pa i na koncepcije partije, npr. u predloženom ‘Pozitivnom programu filozofije prakse’ za Komunističku partiju Italije iz 1932. godine?
Kada govorimo o filozofiji kod Gramscija, moramo znati da on pod tim pojmom misli na marksizam. Naime, za Gramscija je ‘prava’ filozofija ona koja je kritička kako spram svojeg vremena, tako i spram same sebe. A to je jedino marksizam.
I bori se protiv metafizike i spekulacije.
Tako je. Zašto je njemu svako prethodno filozofsko stajalište metafizičko? Zato što ono, iako je bilo proizvodom svoga vremena, tu činjenicu nije imalo u svijesti. Ono je bilo nesvjesno svoje društvenosti. Nijedna filozofija do marksizma to nije osvijestila i politički i historijski novum marksizma krije se u činjenici da je on svjestan svoje historijske i povijesne uvjetovanosti.
Sposobnost za kritiku i samokritiku, dok postoji, čini ga avangardnim, da upotrijebimo koncept umjetničke avangarde Petera Bürgera.
S jedne strane marksizam je svjestan činjenice svoga nastanka, a s druge on ne preže pred kritikom samoga sebe. U tome se on, kao filozofija prakse – kako Gramsci naziva marksizam u svojim ‘Zatvorskim bilješkama’ – razlikuje od metafizike prethodnih perioda.
Fatalizam je posljedica strukturnih pritisaka
Zato je ‘borba za vrijednosti’ dijela današnje ljevice i civilnog društva ‘predpolitička’, kao da bi one postojale prije dinamike političkog djelovanja.
To se najbolje vidi na primjeru analize pobjede Donalda Trumpa. Liberalni kritičari iz te pobjede i njegovih glasača izvode razne teorije, kako su ljudi neobrazovani, da raste rasizam i nacionalizam, gube se demokratske vrijednosti i slično, što nije sasvim netočno, ali se dotiče samo simptoma, a ne uzroka. Gramscijevom argumentacijom rečeno, to su sve prigovori unutar građanske sfere. Ali mi možemo naći i kontinuitet u pojavama poput Trumpa i Brexita u činjenici da su problemi podređenih klasa bili toliko dugo zanemarivani i materijalni uvjeti njihova života sve lošiji i prekarniji, da su se one počele okretati nekakvom antiestablišmentskom političkom položaju. Problem je što nije bilo velike alternative, zanemario li Barniea Sandersa, koji je bio relevantan faktor, ali je izgubio od Hillary Clinton. Alternativa Trumpu postala je Hillary Clinton, koja to nije bila, jer je sistemski izbor. Umjesto žalopojki i histerije nad time kako ljudi glasaju, puno produktivnije je uvidjeti zašto to čine. A statistička istraživanja su pokazala da su oni većinom glasali za Trumpa i Brexit iz ekonomskih poriva, iz uvjerenja da će taj glas poboljšati njihove materijalne uvjete života, a tek potom (njih oko 20 posto) iz ovih drugih, rasističkih, šovinističkih i sličnih razloga. To ne znači da rasizam, šovinizam, ksenofobija i fašizam prisutni među tim glasačima nisu relevantne pojave ili teme za raspravu. To samo znači da ako se fokusiramo isključivo na njih, propuštamo vrijednu lekciju o uzrocima tih pojava.
No i u predodžbi što je njihov ekonomski interes, te klase mogu pogriješiti? Npr. što će izlaskom iz EU neki dijelovi Velike Britanije u ekonomskom smislu dobiti, a što izgubiti?
Da, ali i tu trebamo biti oprezni u interpretacijama. Ono što je nižim klasama obećavano jest princip klasne mobilnosti, ‘ravnopravna utrka’ u kojoj se mogu podići na socijalnoj ljestvici samo ako se dovoljno potrude. Pripadnici tih klasa su uvidjeli da to jednostavno nije istina, konkretno, da im EU nimalo ne pomaže u poboljšanju uvjeta vlastitog života, nego, naprotiv, da im ih često pogoršava. Zbog čega su došli do takvih zaključka, to može biti stvar rasprave, ali ako odmah posegnemo za liberalnim argumentom da su ljudi većinom glupi i ne znaju što je za njih dobro, onda smo se ne samo diskvalificirali iz bilo kakve rasprave, nego smo ujedno spriječili usmjeravanje tog političkog nezadovoljstva u nekom potencijalno progresivnom smjeru.
Možemo li ipak zaključiti da su radni ljudi jako svjesni odnosa u svojoj radnoj sredini, firmi ili instituciji, ekonomske eksploatacije i korupcije koja tu vlada i koju neposredno doživljavaju. Dok u odnosu spram ‘visoke politike’ vlada ono što Vivek Chiber naziva rezignacijom proletarijata. Onda se događa da si ili sami zabranjuju mišljenje o ‘visokoj politici’, na koju misle da ne mogu utjecati, ili površno pounutruju posredstvom mainstream medija vladajuće stavove o tome?
Dva su faktora u igri. Prvi je fatalizam koji sigurno postoji, ali koji je posljedica strukturnih pritisaka, odnosno činjenice da ljudi ponekad nemaju izbora. Od toga da neki ljudi uopće nemaju mogućnost da izađu na izbore, do toga da nemaju za koga glasati, jer vide da alternative nema. Ili, zato što misle da ništa od toga što oni učine ne može promijeniti stvari, što je uvjetovano čitavom strukturnom logikom sustava. To je bila jedna od tema održanih izlaganja. Naime, fetišizam: postoji nužni pojavni oblik određenih fenomena, zbog kojih se, primjerice, tržište pojavljuje kao samostalni entitet koji je ‘izvan’ i ‘iznad’ dosega ljudskog djelovanja. S druge strane, ova priča da ljudi poput papiga ponavljaju što su ‘konzumirali’ u medijima vezana je više uz proizvodnju narativa, koji onda određene društvene skupine, iz raznih razloga, prisvajaju kao svoj, ne uviđajući da je on tuđi.
Dio glasača u Živom zidu vidi otpor establišmentu
Stranka Živi zid, kao antiestablišmentski moment, naš je primjer toga?
Njihov uspjeh govori da na javnoj sceni nitko do sada nije ponudio tako uvjerljiv, ma koliko zbrkan, tip alternativnog pristupa i to u jednom dužem periodu. Oni, naime, na sceni postoje sad već nekoliko godina i prepoznati su po svome aktivizmu protiv deložacija. To je privuklo određen broj ljudi da u njima vide otpor establišmentu, lopovluku, korupciji, dvovlašću HDZ-a i SDP-a itd. Ali kada pogledamo što ti ljudi realno zastupaju, ako išta suvislo uopće zastupaju, kakvi su njihovi politički i ekonomski programi, vidimo da kad bi uistinu postali pozicijom, ne bi učinili ništa drugačije od stranaka koje već jesu na vlasti. Radi se samo o drugom obliku politika štednje.
Stranka Nova ljevice je napravila dobar potez tako što je osvijestila da je civilno društvo već politizirano. Međutim, neki misle da članovi te stranke sada trebaju napustiti civilni sektor ne bi li njene vođe postali klasični političari.
Još uvijek je rano iznositi konkretne sudove o toj stranci jer je relativno nedavno formirana. No pojavu Nove ljevice tumačio bih u ključu toga da se srednja klasa osjeća ugroženom zbog činjenice što su određene nacionalističke pojave sve češće i da je nacionalizma sve više. Time su ugrožene određene vrijednosti koje zastupa građansko društvo. Nova ljevica se zalaže za slobodu govora, liberalni, a ne socijalistički antifašizam, prava žena, pravo na pobačaj. No kad je u pitanju ekonomija, tu stranka ostaje u okvirima onoga što nam je poznato: ‘kompetitivnosti’ i slobodnog tržišta. Dakle, još jednom: ne radi se o tome da su ta prava irelevantna; radi se o tome da njihovo ostvarenje ne garantira dobrobit većine stanovništva. Ono što bi to eventualno moglo garantirati su promjene u ekonomskoj sferi koja u modernim društvima i za moderne stranke spada ‘izvan’ sfere politike.
Ne dovodi li prebrzo klasno etiketiranje do zanemarivanja činjenice da su mnoga od tih prava tekovina radničkih pokreta?
Svakako se zanemaruje i zaboravlja činjenica da je većina građanskih prava koja danas uživamo ostvarena zahvaljujući pritisku radnika, sufražetkinja, manjina, no rekao bih da je to tako upravo zbog negiranja klasne podijeljenosti naših društava, ne samo u javnoj sferi, nego i u društvenim znanostima. Srednje klase građanska i ljudska prava najčešće uzimaju zdravo za gotovo, a zaborav povijesti radničkog pokreta koji je u tome sadržan povezan je s tendencijom da se sve ugroze prava danas nastoje riješiti tehnokratskim apelima: pustite struku da radi svoj posao, pa će sve biti u redu. Ako ‘struka’ nije svjesna klasnih podjela u društvu, njen rad, ma kako si ona umišljala da je on ‘ideološki neovisan’, samo će djelovati u smjeru održavanja podjela. Najbolji primjer toga je prosvjed za kurikularnu reformu.
