U mrtvom kutu medijske rasprave o imovinskoj kartici saborske zastupnice lijevo-zelene koalicije Urše Raukar ostao je, po svemu sudeći, veći dio ukupne teme negoli je njome zahvaćen. Nedosegnut je tako ustvari čitav temeljni kontekst priče, zaglavljen u atraktivnijim detaljima poput opisa mukotrpno pobrojanih nekretnina i raskošnog plemenitaškog rodoslova te zagrebačke glumice i političarke. Zadana je doduše nekolicina pitanja o tome može li se biti i bogat i lijev, i kako treba gledati na materijalne vrijednosti iz 19. i 20. stoljeća, i na koji to način uopće ima veze s nama današnjima.
Purgatorij društvenih mreža nije značajno popravio nivo tih razmatranja, svodeći se prečesto na osobne relacije, ali je bacio svjetlo na ključni moment transformacije vlasničkih odnosa dotične epohe – nacionalizaciju privatnih imanja nakon Drugog svjetskog rata. Mnogo dalje od toga se nije išlo, uz moralističke konstatacije o skarednom činu mitskih šumskih ljudi koji su se '45. razjurili po urbanim oazama s valjda samo jednom mišlju, naime, da se uvale u salone časnoga našega građanstva čiju svojinu nije pristojno ni dovoditi u pitanje, kamoli od toga zahtijevati dio. Reakcija je uvelike podsjećala na onu humanitarnu krizu gdje su već na spomen gole ideje o progresivnom oporezivanju lani u istim krugovima naglo skočile potrošne stavke za vodu i cukar.
Pisalo se i snimalo o jadima razvlaštene sitne buržoazije i u doba Jugoslavije, pa nije baš da ta muka nije dobila svoj glas
Pomalo fetišistička opsjednutost nekretninama iz kojih su deložirani svi njihovi gradivni međuljudski odnosi, ipak je mjestimično vraćana na svoje počelo, kao u tekstu Jurice Pavičića u Jutarnjem istu, bar što se tiče klasičnih medija. Tamo se porijeklo vrijednosti utvrđuje s kontinuitetom od kmetova koji su bili obavezni morta nositi i na tlaku hoditi, do raznih neprobavljenih zaostataka te činjenice, dakako s aktualnom kontrarevolucijom na kraju. U svim tim osvrtima svejedno je izostavljen širi politički okvir, presudna spoznaja da u osnovi revolucije nisu bile puke nekretnine i ostali prostor, ni sama njihova redistribucija. Uzgred rečeno, tako ni danas nije lijevo tek – niti može biti – političko zalaganje oko javnih površina i komunalnih dobara, nego se to pričinja ovom postjugoslavenskom i postproizvodnom društvu, ekonomski određenom prihodima od rente.
Nacionalizacija desetaka tisuća stanova, kuća, dućana, lokala i radionica, a tvornice da ne spominjemo, kao ni finese s ekspropriranim vrijednostima, dakle, imala je svoj kudikamo širi smisao. Okrenimo zbog toga pitanje što je istureno bilo pred Uršu Raukar – može li se uz toliko blago zaista ostati lijevo – i bolje malo propitajmo integralni horizont naše ljevice, da ne bi jedna eksponirana nasljednica ispala glavni krivac za nezrelost ove političke sredine.
Prije svega historizirajmo, jer toga ovdje nasušno fali: riječ je bila o spaljenoj zemlji, uvijek se ističe, ali je enigma i to čega je ovdje prije rata uopće bilo za spaliti te o kojem se kalorijskom potencijalu radi. "Tri četvrtine Hrvata nemaju vlastitog kreveta", piše čuveni predratni ekonomist i sociolog Rudolf Bićanić u svojoj knjizi "Kako živi narod" (Zagreb, 1936.), gdje se nama sadašnjim doima nalik prvim etnografima u pohodu na kulture Pacifika, a ne Like i Dalmatinske zagore. "Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ono izgleda sasvim drugačije", nastavlja ta haesesovska Margaret Mead, "kad ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci".
Stambeni prostor nije bio samo varijabla u proizvodnom procesu, nego dio emancipacijske i demokratizacijske priče
"Uostalom, da vidite slične primjere ne trebate ići na Duvanjsko polje. Izvolite prošetati po zagrebačkoj periferiji i zaviriti u radničke stanove", sugerirano je dalje, a mi na to posežemo za izdanjem "Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti" arhitektice i aktivistkinje Ive Marčetić (Zagreb, 2020.) iz udruge Pravo na grad, koja pak navodi da su u ono vrijeme zagrebačke "radničke obitelji plaćale najam u visini i do 60 posto svojih primanja ili gradile neugledne barake na perifernim lokacijama uz prugu i industriju".
"Nerijetko je na zagrebačkoj periferiji više obitelji živjelo u samo jednoj prostoriji čemu svjedoči i ovaj opis: 'U prostoriji je smješteno uz stijenu šest manjkavih i trošnih kreveta. Svaki krevet predstavlja stan jedne obitelji'", prenijela je Marčetić, pa s tim poistovjećivanjem kreveta i stana bivaju jasniji oni bezdomnici što su za ranog poraća naseljavali dijelove stanova zabezeknutih žitelja gradskih centara i drugih prestižnih rezidencijalnih četvrti.
"Higijena, čistoća, moral; sve su te stvari, koje iz ove perspektive dobivaju sasvim drugi izgled, nego u gospodskom rječniku", podučava zauzvrat Bićanić, nukajući da mogućnosti preispitamo iz socijalnih fundamenata. Do morala se ne može doći preskačući opće materijalne datosti, kao što se ni Jugoslavija nakon toga rata nije mogla ekonomski osoviti na noge mimo industrijalizacije. Stambeni prostor nije pritom bio samo varijabla u proizvodnom i reprodukcijskom procesu, nego dio generalne emancipacijske i demokratizacijske priče u kojoj su mnogim pojedincima nesumnjivo pogažena određena prava, mada nitko od njih nije potom skliznuo prema nekom novom socijalnom dnu. No pisalo se i snimalo o jadima razvlaštene sitne buržoazije i u doba Jugoslavije, pa nije baš da ta muka nije dobila svoj glas, dok se nadirući proletarijat još nije imao kad ni baviti kulturnom nadgradnjom.
Gradnja skupih stanova u Rijeci (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)
Konačno, treba kazati da novim stanarima starih stanova nije bilo stalo jedino da se naspavaju u mekanom i toplom, nego je posrijedi bila jedna komponenta u dokidanju nepravednih odnosa u proizvodnji i distribuciji, robnih te tržišnih. "Sigurno se nisu mislili vratit opet tuć bajame u Šare", izjavio je Zoran Restović, čelnik šibenske Udruge antifašista, prije pet godina na Fališu, opisujući krajnji cilj tamošnjih partizana. Mnogi su od njih do rata nadničarili u Šare, poznatih kapitalista u Šibeniku, zatim obitelji koja se u ovom stoljeću pročula traženjem povrata brojnih nacionaliziranih nekretnina, te oduzetih sto kila srebra i 20 kila zlata. Njihova vizija slobode trebala se upotpuniti samoupravljanjem, međutim, koje se ubrzo nakon pokretanja uvodilo i u stambenu politiku nove Jugoslavije, tad već s prvim novogradnjama. Radnicima su jednako prepušteni investicijski stambeni fondovi i razvojna tijela poduzeća, što će se naknadno cinično interpretirati kao sam uzrok sloma samoupravljanja i općenito socijalizma, bez obzira na statistike koje bjelodano potvrđuju da je ekonomski progres bio najjači u fazi najveće slobode.
Teoretičar tih procesa Darko Suvin iznosi u svojoj knjizi "Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije" (Beograd, 2014.) indikativne službene podatke o decentralizaciji 1950-ih, kada udio lokalnih vlasti u javnim troškovima raste s 12,6 na fantastičnih 29,5 posto. Već na početku razdoblja standard življenja nadmašuje predratne vrijednosti za većinu ljudi, pa se prosječna potrošnja industrijske robe penje sa 100 u 1938. godini na 167 za fizičke radnike i 137 za siromašne do srednje imućne seljake, iako pada na 75 za uredske radnike.
Nažalost, primoran je Suvin ustanoviti da su ti procesi veoma skoro krenuli ukrivo, ne omogućujući samoupravljačima iz neposredne proizvodnje da se udruže na centralnoj razini i tako nadvladaju republičke partijske vrhuške koje zadaju konkurentske relacije i neumitno obnavljaju stanovite klasne podjele. "Prema istraživanju nakon sredine 1970-ih, fizički radnici, koji su činili 71,5 posto zaposlenih, dobili su samo 49 posto 'društvenih' stanova, zbog čega su stalno izbijali prijepori", piše Suvin o aspektima stambene politike SFRJ.
Povjesničar Krešimir Zovak u časopisu 3k (br. 4, Zagreb, 2017.), u eseju "Jugoslavensko samoupravljanje" nadovezuje se zaključkom o kobnoj fiksiranosti samoupravne teorije na razinu individualnog poduzeća i odnos kapitalist-radnik, pri čemu joj izmiče fakat da se taj odnos ne dokida eksproprijacijom klase posjednika. Suvin i Zovak nalaze tome protutežu najviše kod slovenskog funkcionera i jednog od glavnih projektanata jugo-samoupravljanja Borisa Kidriča, ali slični uvidi nisu izmicali ni ponekim manje angažiranim ličnostima, npr. slovenskom ekonomistu Janezu Stanovniku koji u svojoj studiji "Razvitak svojinskih odnosa u savremenom društvu" (Beograd, 1960.) zaključuje: "Nacionalizacija je često razočarala radnike jer se zaustavila na etatizaciji ili je čak vodila birokratizaciji, a nije poslužila kao sredstvo, kao instrument za promenu samih proizvodnih odnosa."
Projekt privatizacije stanovanja povezan je s demontažom države blagostanja – Gojko Bežovan (Foto: Boris Šćitar/PIXSELL)
Tako je nekako opstalo i tržište, zapretano u principima funkcioniranja kapitala na socijalističkoj podlozi, a s njim i tržište nekretnina koje vremenom oživljava iz hibernacije, dočekavši trijumfalni revival ukidanjem društvenog vlasništva potkraj 20. stoljeća. Situaciju ocrtava stručnjak za socijalni rad Gojko Bežovan u zborniku "Europske stambene inicijative" (Zagreb, 1993.): "Upućivanje investitora na pogađanje i cjenkanje s vlasnicima dovodi u pitanje stanogradnju u Hrvatskoj, a mogućnosti vlasnika zemljišta da se faktički javi kao 'investitor' te gradi i prodaje stanove govori o legalizaciji crnog tržišta. Država-općine se u pravilu ponašaju kao zelenaši nastojeći dobiti što više investitora s kojima će sklopiti predugovore o financiranju priprema zemljišta ne vodeći računa o mogućnosti realizacije neke lokacije."
"Projekt privatizacije stanovanja", iznosi dalje u toj knjizi Bežovan, ujedno predlažući izvjesne alternativne stambene politike, "povezan je izravno s demontažom države blagostanja." Ono što dolazi umjesto nje živimo uglavnom još uvijek, označeno imenom neoliberalna država, ali s porijeklom – kao što smo vidjeli – u ranijim desetljećima i čak sistemima, ne samo izravno u kapitalizmu.
David Harvey, američki teoretičar i jedan od najuglednijih analitičara neoliberalnih politika i praksi, konstatira u knjizi "Kratka povijest neoliberalizma" (Zagreb, 2013.): "Svaki politički pokret koji individualne slobode drži sakrosanktnima ranjiv je na mogućnost inkorporacije u neoliberalnu agendu." Ako netko primjećuje da su nas odreda takvi izveli iz socijalističkog pakla, računajući tu i socijaldemokrate, nije slučajno: danas gotovo da nema tko – u vidu organizirane i demokratski legitimirane političke snage - suvislo uzvratiti na izazov teze o zločinstvu nacionalizacije stanova u Jugoslaviji od 1945. godine.
Harvey u vezi s takvim mnijenjem navodi značaj pojma "zdravog razuma" po talijanskom revolucionaru i filozofu Antoniju Gramsciju, tj. sveobuhvatnog manipuliranja nazorima koji su svima zajednički i uzimaju se zdravo za gotovo: "Zdrav razum konstruira se iz dugotrajnih praksi kulturalne socijalizacije, često duboko ukorijenjenih u regionalnim ili nacionalnim tradicijama. (...)Zdrav razum stoga može biti duboko zavaravajući, može zamagliti i skrivati realne probleme pokrovom kulturalnih predrasuda."
Zdravorazumski je – ali i projektno, dakle – vjerovati danas u nezamjenjivost dereguliranog stambenog tržišta, kao i u suludost nastojanja davnih samoupravljača ili revolucionarne pravde prezrenih na svijetu. Klasni prezir kojim se dočekuje svaki spomen tih tendencija predstavlja samo predsoblje vladajućega neoliberalnog ambijenta za kakav je još Margaret Thatcher ustvrdila da "nema alternative". Željeni i nadasve ostvareni rezultat procesa jest prema Harveyju restauracija moći vladajuće klase, a tome odgovoriti može samo ljevica koja prepoznaje kardinalne točke u vlastitim živim iskušenjima, primjerice odnosu spram vlasništva privatnog i društvenog.
Za početak, ne bi bilo loše aktualizirati nove stambene politike, maksimalno inkluzivne i socijalne, iako ni to neće ići bez poštene inteligencije koja je, avaj, odavno napustila uboge. To se u međuvremenu dodatno otežava rastom prekarnosti za vratom suvremenih proletera, kao i počestim uvjerenjem lijevih intelektualaca da su radnici njima politički okrenuli leđa, a ne obrnuto. No u tome baš lijevo-zelena koalicija, i nipošto samo Urša Raukar, ima šansu za ovjeru proklamiranih demokratskih i socijalnih uvjerenja, a bolju temu za istinsko pozicioniranje ionako će teško dobiti.
