Razgovarali smo s arhitekticom i aktivistkinjom udruge Pravo na grad Ivom Marčetić povodom izlaska njezine knjige "Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti" krajem prošle godine.

Uz vas kao autoricu i istraživačicu, kao istraživači navedeni su i Antonija Komazlić i Antun Sevšek. Kako je izgledao sam proces nastanka knjige, s obzirom na istraživanja koja ste pokrenuli?

Radi se o tekstu koji je proizvod dugogodišnjeg rada na pitanju stanovanja u Hrvatskoj i regiji, kao i novijem istraživanju u kojem smo se Komazlić, Sevšek i ja posvetili analizi institucionalnog okvira stambene opskrbe u gradu Zagrebu i mapiranju prostornih posljedica stambenih politika. Rezultati ovog dijela istraživanja pokriveni su u posljednjem poglavlju knjige koje se gotovo isključivo koncentrira na Zagreb. Antonija Komazlić, Antun Sevšek i ja pri istraživanju smo se vodili idejom da pored analize stambenog pitanja u Hrvatskoj želimo imati, na prostoru grada u kojem živimo, i prostorno-analitički uvid u posljedice stambenih politika i nadamo se da smo u tome u određenoj mjeri i uspjeli.

Količina materijalne sigurnosti koju je Jugoslavija kroz svoje stambene programe osiguravala je neusporediva naspram one koju nam današnja država nudi

Javna rasprava o krizi stanovanja u Hrvatskoj zagušena je argumentima koji umjesto da raščišćavaju taj teren, idu prema njegovom zamagljivanju. Kako pristupiti pravu na stan u okviru općenitijeg procesa prava na grad?

U javnoj raspravi najčešće se, a to nije karakteristika samo Hrvatske, o stambenom pitanju raspravlja iz pozicija afekta, umjesto o konkretnim podacima rasprava je zagušena idejama o ljubavi prema privatnom vlasništvu, odnosno o tzv. odnosu našeg čovjeka prema toj vrsti stambenog statusa. Takve ocjene polaze od ideje da se stanovanje može razumjeti kroz neki kolektivni afekt, a ne kroz materijalnu potrebu.

 

Pristanak na privatizaciju

Počinjete s odnosom spram stambenog pitanja u Jugoslaviji, gdje je postojao stambeni fond društvenih stanova. No i tu su postojala proturječja, nepravde u politici dodjele stanova?

Počinjem s periodom Jugoslavije prvenstveno zato što smatram da je današnja struktura stambenih statusa skup svih prethodnih perioda stambene opskrbe i kao takva ne može se promatrati samo kao trenutna datost. U tekstu knjige prikazano je kako su prostorne nejednakosti koje danas živimo naslijeđene i iz prethodnih perioda. Segmenti prostorne nejednakosti koji su nastajali u Jugoslaviji također su posljedica inercije naslijeđene iz prethodnih sustava. No količina materijalne sigurnosti koju je Jugoslavija kroz svoje stambene programe osiguravala je neusporediva naspram materijalne sigurnosti koju nam današnja država nudi. Pritom ne trebamo zanemariti da je i u Jugoslaviji, s obzirom na raspodjelu stambenog prostora, postojalo nešto što se u literaturi naziva profesionalnom prostornom segregacijom, od čega su patile sve zemlje Istočnog bloka, pa i Jugoslavija, iako smo mi imali malo drugačiji sustav. Podaci u knjizi, kako oni na primjeru privrednog subjekta poput sisačke Željezare tako i do širih geografskih okvira, svjedoče o neravnomjernoj raspodjeli stambenih jedinica i stambenih kvadrata između više i visoko obrazovanog kadra i onog niže obrazovanog na štetu potonjih. No pored planske stanogradnje, u Jugoslaviji je postojao i sustav povoljnih kredita, koje su predominantno uzimali nekvalificirani radnici gradeći tako obiteljske kuće, nerijetko na rubovima urbanih cjelina.

Stambena politika subvencije kredita višestruko je neuspješna. Intervenirala je u tržište na način da je povisila cijenu stanova, a subvencije danas tek pokrivaju tu razliku cijene koja je nastala upravo kroz politike subvencije

Devedesetih se dogodila promjena, privatizacija je izvedena pod utjecajem globalnih tendencija, šok-terapije i svega onoga što se izvana preporučivalo nekadašnjim socijalističkim zemljama. No bilo je i mnogo specifičnosti, npr. baš u Hrvatskoj. O kojim je specifičnostima riječ?

Privatizacija društvenog stambenog fonda sadrži u sebi elemente globalnog neoliberalnog fenomena ali, kao i u svakom drugom sustavu, lokalne specifičnosti. S jedne strane imamo snažnu globalnu i regionalnu kampanju za privatizacijom, a s druge pojedinačni strah od nesigurnosti stanovanja u novonastalim okolnostima. Nerijetko se danas može čuti kako je pristanak na privatizaciju bio potpun, no procjene i podaci s početka privatizacijskog procesa 1991. svjedoče da je tek oko 50 posto nositelja stanarskog prava bilo spremno na otkup stana. Već 1992., prema istraživanju profesora Ognjena Čaldarevića, taj postotak se penje na 70. No da parafraziram Čaldarevića, prava priroda pristanka na privatizacijski proces se krije u nedostatku alternativa. U isto vrijeme se gase sve institucije koje su bile zadužene za proizvodnju i dodjelu društvenih stanova, a jedino što se nudi je otkup stambenih jedinica. Pritom, propaganda tog vremena poslužila se oprobanim receptom Margaret Thatcher koja je početkom 1980-ih transformirala narativ o kolektivnom ulaganju u stanovanje na način da su takva ulaganja teret za ekonomiju, a da privatizacija znači značajan upliv kapitala koji tu ekonomiju može spasiti. Kada ste suočeni s nesigurnošću stanovanja s jedne strane i gubitkom posla s druge usred ekonomske krize, a privatizacija stambenog prostora se propagira kao spas za ekonomiju i u isto vrijeme garant sigurnosti stanovanja, zapravo ste prisiljeni na pristanak. No danas nam je više nego jasno da je privatizacijski proces bio tek ishodište za nove ekonomske odnose, a nikako za popravak postojeće tadašnje ekonomije, tako da razlozi pristanka na privatizaciju iz današnje perspektive mogu izgledati posve naivno, ali ne smiju biti zanemareni pri analizi.

U ovoj situaciji pravo na stan se reducira kao pravo na vlasništvo, što ima dugoročne posljedice?

U knjizi se bavim pojašnjenjem termina pravo na stan u smislu da je ono u domeni apstrakcije, dok neoliberalni narativ vješto iskrivljava ovaj pojam tako da ga svodi na pitanje pojedinačnog prava na vlasništvo, kako kroz jezik tako i kroz specifični policy okvir. Naime, u vrijeme prvog zamaha opsežnih privatizacija, posebice onog u Velikoj Britaniji, stvoren je narativni i legislativni okvir koji se koristi terminima poput prava svakog pojedinca na sigurno stanovanje u vlastitoj nekretnini. Iako se isprva taj zaokret ne čini posebno značajnim, takva politika ne proširuje naša prava na sigurno stanovanje, već sužava domenu prava na specifični stambeni status, onaj stanovanja u svom privatnom vlasništvu, kao jedini stambeni status u kojem nam država u potpunosti garantira sigurnost doma. Posljedice takvih politika na globalnoj su razini rezultirale komodifikacijom velike većine stambenih jedinica i posljedičnom prepuštanju stambenog pitanja gotovo isključivo tržištu, što je dovelo do nezapamćene nepriuštivosti stambenog prostora i s tim krize beskućništva i svih ostalih obiteljskih, pojedinačnih, odnosno društvenih tragedija.

Specifičan problem naše privatizacije bio je da je kroz nju materijalno poduprt i proces etničkog čišćenja, kao vladajuće politike 1990-ih...

Kod stambenih politika u koje spada i privatizacija javnih stambenih fondova uvijek trebamo pri analizi uzeti u obzir da su one skup globalnih tendencija i lokalnih datosti, pa je tako naš lokalni začin svakako i politika etničkog čišćenja. Prema izvještaju specijalne izvjestiteljice za adekvatno stanovanje UN-a, još 2010. procijenjeno je da oko 100 hiljada bivših nositelja stanarskog prava nije dobilo mogućnost otkupa stanova, a većina njih su pripadnici srpske i drugih nacionalnih manjina. To je prvenstveno omogućeno, odnosno legalizirano kroz izmjene Zakona o otkupu stanova tijekom ratnih godina i kasnijim legislativnim okvirom u poraću. Primjerice, u ratnim godinama izvršena je, kroz legislativne izmjene, zloupotreba članaka Zakona o stambenim odnosima iz 1985. na način da su članci tog zakona koji su trebali spriječiti zloupotrebu društvenih stanova iskorišteni za oduzimanje stanarskog prava u vrijeme rata. Zakon iz 1985. imao je odredbe u kojima je definirano da ukoliko nositelj stanarskog prava izbiva s adrese dodijeljenog stana duže od šest mjeseci, moguće je, po prijavi predstavnika stanara i nakon sudskog postupka, oduzeti nositelju stanarsko pravo ukoliko ovaj/a nema valjani razlog izbivanja iz stana. U ratnim i poratnim godinama u sudskoj se praksi rat i izbjeglištvo nisu uzimali kao valjani razlog izbivanja, a spomenuti članci su u ponešto izmijenjenom obliku upisani u Zakon o otkupu stanova nad kojima postoji stanarsko pravo upravo kako bi legalizirali praksu oduzimanja stanarskog prava onima koji su izbjegli ili koji su iz stanova izbačeni. Ovo nije jedini primjer legislativnih izmjena koje su služile za legalno oduzimanje stanova, a nekima od njih smo se posvetili u knjizi. U poraću je svakako nezanemariva uloga APN-a kao agencije za, kako to Boris Rašeta 1997. naziva u Feralu, nježnu fazu etničkog čišćenja.

U sljedećoj fazi, nakon privatizacije, slijedila je eksplozija zaduživanja u stambenim kreditima. U kojim fazama se ona odvijala?

U trenutku kada je privatizacija praktički završena, mi više nemamo regulirano tržište najma, praktički nemamo ni javnu proizvodnju stanova – osim što početkom 2000-ih kreće program društveno poticane stanogradnje (POS-a), ali on je u svojim brojkama minoran – i u takvoj situaciji otvoren je prostor za ekspanziju stambenog kreditiranja. Privatizirane banke uvode na naše tržište cijeli spektar financijskih proizvoda koji bi trebali olakšati podizanje kredita i do izbijanja krize, mi smo, kao i ostale bivše socijalističke zemlje, doživjeli veoma nagli skok potrošnje stambenih kredita, što je rezultiralo i snažnijim posljedicama u krizi.

Kako je stambeno pitanje u jednom trenutku postalo temom demografije? Odražava li se interes države za demografiju u stambenom zakonodavstvu?

U periodu nakon ulaska u EU i povećanog iseljavanja mladih odjednom je pojam demografije i demografskog oporavka postao dominantan i u narativu, ali i u institucionalnom obliku. Stambeno pitanje seli se u domenu demografije, a ne prostorne politike pa u knjizi pratimo i institucionalne, ali i promjene u političkom narativu. Tako se učinkovitost politika subvencije stambenih kredita umjesto parametrima ekonomičnosti i stambene sigurnosti, mjeri brojem rođene djece u tako kupljenim stanovima. Na taj način je narativ o stambenom pitanju sveden na biološku reprodukciju nacije, dok su politike ostale manje-više iste kao i prije – poticanje zaduživanja i garantiranje sigurnosti stanovanja tek u privatnom vlasništvu. U konačnici ta stambena politika subvencije kredita je dokazano višestruko neuspješna. Naime, radi se o politici koja je intervenirala u tržište na način da je povisila cijenu stanova, a subvencije danas tek pokrivaju tu razliku cijene koja je nastala upravo kroz politike subvencije. Na kraju niti je politika pogodovala ostanku mladih u državi, niti smo stvorili više materijalne sigurnosti koja može posljedično dovesti do lakše odluke o proširenju obitelji, već smo kao i ranije transferirali značajna javna sredstva u privatni financijski sektor.

No to je pogoršalo poziciju onih koji nisu u tom programu?

Da, zato što oni koji se ne mogu kvalificirati za program subvencija plaćaju ovu povišenu cijenu kvadrata koja je posljedica tog programa subvencija. Ali ne samo to, značajna su sredstva utrošena na tu politiku, dok su sva ostala moguća stambena davanja zanemarena. Točnije, odmaknuli smo se još dalje od neutralne stambene politike koja podjednako raspoređuje sredstva na različite stambene statuse i dodatno utabali put za proliferaciju regresivnih davanja, što znači da izdvajamo javna sredstva predominantno za srednje slojeve, dok se zanemaruje širok spektar društvenih slojeva kojima su ta davanja najpotrebnija.

 

Regulacija najma

 

Zašto se stambeno pitanje može riješiti samo stvaranjem neke kolektivne moći i kao osiguranje kolektivnog prava?

Pojedinačno stambeno pitanje može se riješiti i pojedinačnim alatima, no ako nas je posljednjih trideset godina neoliberalizma išta naučilo, to je da ukoliko nemamo kolektivni odgovor na stambeno pitanje, imat ćemo mnogostruke i brojne pojedinačne stambene tragedije u spektru od onih najstrašnijih u obliku deložacija do društvene tragedije u kojoj se cijela jedna generacija ne može emancipirati uslijed neprikosnoveno visokog troška stanovanja. Možemo to promotriti i ovako – radnik kao pojedinac nema moć utjecaja na vlastita radna prava, dok organizirani sindikat itekako ima moć ostvarivanja prava za pojedinačne radnike. Tako je i u stanovanju, dok god nemamo kolektivna prava, dotle su nam i ona pojedinačna ugrožena na način da sutra možemo izgubiti posao ili doživjeti neku promjenu u životu zbog koje ne možemo platiti rentu ili ratu kredita, a onda, ukoliko ne postoji kolektivna moć i kolektivna prava, nemamo se na što osloniti, već smo prepušteni sudbini čija pravila kroji tržište. Ne treba zanemariti da kod nas veliku ulogu u stanovanju igraju i obiteljske mreže potpore koje svakako sprječavaju još širu krizu, primjerice beskućništva koje je na alarmantnim razinama u zemljama poput Velike Britanije, no obiteljske strategije su tek mehanizmi preživljavanja, nikako stvarna kolektivna moć koja bi usmjerila javna sredstva u kolektivna stambena prava.

Nabrojimo moguće pravce dekomodificiranja stambenih politika.

Kao prvo, ulaganje u izgradnju javno-najamnog fonda, stambeni prostor koji se bazira na stvarnim potrebama i koji zahvaća šire aspekte socijalnih skupina. Ali isto tako da se stanovi u svom prostornom smislu lociraju na način da sprečavaju trendove gentrifikacije. Da se ulaže u mogućnost neprofitne izgradnje stambenog prostora, kao što je to slučaj sa stambenim zadrugama. I na kraju, apsolutno nužna regulacija pitanja najma na tržištu s obzirom na to da se radi o iznimno prekarnom stambenom statusu i nereguliranim odnosima koji stavljaju mnoge najmoprimce u iznimno nepovoljan položaj. Na taj način kretali bismo se prema nekom pravednijem sustavu stambene opskrbe. Pritom ne treba upasti u zabludu da stambena politika kod nas ne postoji, jer ona, kao i sve ostale politike koje imaju snažna neoliberalna obilježja, ima karakteristike povlačenja države iz proizvodnje stambenog prostora i poticanje financijskih institucija da ostvare profit u ovom segmentu života. To je prostor u koji se treba intervenirati prethodno spomenutim pravcima. Danas, konačno, svjedočimo o slabljenju pristanka na neoliberalnu doktrinu da je stanovanje intimno pitanje između kućanstva i njegove banke ili naslijeđa, što je zasluga pokreta diljem svijeta. Ostaje vidjeti koliko vremena će proći da se to pretvori u kolektivnu moć koja zaista i mijenja naše materijalne uvjete života.