Konačno, dočekali su. Tako bi mogli reći u slučaju stambenog zbrinjavanja male, dvočlane obitelji Stojaković iz sela Gaćeša pokraj Vojnića kojima su ovih dana stigla prva dva kamiona pijeska za izgradnju nove kuće.
Majka Milka i sin Nenad s invaliditetom, ostali su jedini od nekad brojne šesteročlane povratničke obitelji koja se iz izbjeglištva u organizaciji UNHCR-a, 2000. godine vratila u kuću devastiranu i oštećenu od detonacija u Oluji.
Prvi dostavljeni građevinski materijali u dvorištu Stojakovića mogao bi značiti da se bliži kraj dugogodišnjem čekanju izgradnje malene kuće od 45 kvadrata, koliko ovoj dvočlanoj obitelji pripada po administrativnim kriterijima. Priču obitelji Stojaković o obnovi, u međuvremenu prekvalificiranoj u socijalnu kategoriju stambenog zbrinjavanja, Novosti prate od 2018. godine kada smo Milku i Nenada prvi put zatekli u neljudskim uvjetima. Imali su posve neizvjesnu budućnost, ispunjenu strahom da im se ne sruši kuća napukla u temeljima.
Ratnim djelovanjem oštećena kuća Stojakovića, dočekala je i decembarski potres koji je dodatno narušio statiku
Kako za kuću nisu uspjeli realizirati pravo na obnovu, uvršteni su u socijalni program stambenog zbrinjavanja za dodjelu građevinskog materijala, gdje u konkurenciji s braniteljskom populacijom i mladim obiteljima, mala, dvočlana obitelj srpske nacionalnosti dugo vremena nije uspijevala ostvariti dovoljan broj bodova da bi se probila među prve na listi.
Stojakovići su ranijih godina imali pozitivno rješenje o stambenom zbrinjavanju, ali čekajući godinama njegovu realizaciju, umrli su Milkin svekar pa svekrva i suprug Stevan, a najmlađi sin vratio se nazad u izbjeglištvo. Zbog smanjenja broja članova kućanstva, nerealizirana rješenja automatski su postajala nevažeća.
Nakon smrti supruga, Milka sa sinom Nenadom živi sama od 2014. godine. Godine života u lošim uvjetima, u vlažnom i trošnom prostoru, ostavile su ozbiljan trag na njihovom zdravlju. Kako je bilo jasno da Milka i Nenad ne mogu sami graditi kuću pomoću građevinskog materijala, bili su primorani kroz birokratska bespuća tražiti preimenovanje svog dugogodišnjeg zahtjeva u tzv. "organiziranu ugradnju" u čemu su naposljetku uspjeli.
Čekajući sada konačne građevinske radove, ratom oštećena kuća Stojakovića, dočekala je i decembarski potres koji je dodatno narušio statiku te ugrozio život starice i njena sina invalida među nesigurnim zidovima. Iako su razni timovi pohodili Stojakoviće još 2012. i ocijenili da je stanovanje u toj kući odavno bilo opasno po život, nakon petrinjskog potresa statičari su im dodijelili samo žutu naljepnicu. I dok su vlasnici žutih naljepnica poslije potresa dobivali kontejnere, Stojakovići kažu - niti smo ih dobili, niti smo ih tražili. Obeshrabreni i već na ivici svake nade, Milka i Nenad dočekali su prve kamione materijala u svojem dvorištu. Kako su poučeni lošim iskustvima i godinama, teško im je vjerovati da će do zime njihova kućica biti sagrađena.
Ali, nije to samo priča specifična za Stojakoviće iz kordunaškog sela Gaćeše, sudbina je to mnogih srpskih, povratničkih obitelji kojima su sad već i dvije decenije povratka i života na rubu dostojanstva, uništile zdravlje i bacile ih u najteže socijalne kategorije u namjerno zanemarenim krajevima Hrvatske.
Država je već deceniju i kusur pustila te male obitelji srpske nacionalnosti starije životne dobi, lošeg socijalnog statusa i zdravstvenog stanja, da čekaju u dugim redovima, sa financijski ograničenim, minimalnim prolazom do konačnog sretnog ishoda – nova četiri zida. Pa, tko izdrži - izdrži i doživi. Dvoje Stojakovića, Milka i Nenad, su izdržali i doživjeli.
- Rekli su nam da će kuća biti gotova za tri mjeseca. Znači trebali bi biti pod krovom do zime. Bili su zadnji ponedjeljak u avgustu, izmjerili i iscrtali po dvorištu što treba. Stavili kolje i daske, dovezli tri kamiona pijeska, donijeli daske, rekli da čekaju red za kopač. Sada se to čeka. Ne znam. Nisam ništa pitala. Ne da mi se pitati, mogli bi reći da ih napadam, ja nisam takva osoba. Nadam se da će konačno početi radovi. Daj bože, da se završi prije zime - govori Milka uz nadljudsko strpljenje i skromnost dok njih dvoje žive od 900 kuna mirovine i socijalne pomoći koju Nenad prima zbog svog zdravstvenog stanja. Režije im otprilike iznose 600 kuna, za život ostane 300. Do doktora u Karlovcu prijevoz moraju platiti 200 kuna. Osam kilometara do Vojnića ponekad i propješače.
- Kuća je od potresa u jako lošem stanju. I unutra, po kući popucali su zidovi. U jednu sobu ne smijemo ni ući. Ljudi se čude kako mi tu možemo živjeti, a živimo, onako kako moramo. Život nas je izmučio, ali dobro je. Nekako se snađemo. Ima uvijek dobrih ljudi - kaže Milka, zamišljajući kako će se konačno smjestiti u novu kuću, toliko dugo očekivanu i neophodnu.
- Bojim se samo da ne stane na ovome, da se nešto ne zakomplicira, desi nešto loše. Da odustanu zbog kiše, što ja znam, jesen ide, lako je naći izgovor. Samo da je naprave, da ne dočekamo još jednu zimu u hladnoj kući - s posljednjim atomima nade i velikom strepnjom, ponavlja Milka koju smo ovog puta telefonski kontaktirali i obećali da ćemo je ponovo kroz mjesec – dva nazvati. Da provjerimo da li će obećanje biti realizirano, a mi im želimo da se konačno njihove želje za sigurnim, toplim i mirnim domom ispune.
