Vlada Republike Hrvatske sagradila je kuće Milki i Nenadu Stojaković te Anki Đurić iz okolice Vojnića nakon punih dvadeset godina čekanja: redakcija Novosti u nekoliko je navrata pratila njihovu borbu s državnom birokracijom označenu dvostrukim kriterijima, nerealiziranim rješenjima i kojekakvim rang-listama koje su onemogućavale put tih ljudi da ostvare svoja zakonska prava nakon što su im domovi devastirani za vojnoredarstvene Oluje, a oni bili prisiljeni izbjeći sa svojih ognjišta.
Svom se zavičaju Stojakovići i Đurić vraćaju potkraj devedesetih, u organizaciji UNHCR-a. U to su doba njihova domaćinstva bila brojnija, pa bi život nakon progonstva ponovno zadobivao perspektivu da nisu gotovo desetljeće morali čekati rješenja o obnovi, odnosno o stambenom zbrinjavanju. Kada je i to napokon riješeno, ionako zakašnjela obnova opet je stopirana, ovaj put s izgovorom globalne krize 2008., koja se prelila i na Hrvatsku. Premda su već bili potpisali rješenja kojima im se dodjeljuje građevinski materijal, nikada ga nisu dobili, vjerojatno stoga što su bili u 'konkurenciji' s braniteljima i mladim obiteljima, što im je – s obzirom na njihovu dob i malobrojnost domaćinstva – osiguravalo tek mjesto na začelju liste stambenog zbrinjavanja. Štoviše, dok su rješenja postajala nevažećima zbog promjena u brojnosti obitelji, predratni su domovi tih povratnika dodatno propadali, nekako usporedo sa starenjem i urušavanjem zdravlja svojih vlasnika.
Načekala sam se dvadeset godina – Anka Đurić
Ali sada, napokon u dvorištima u Gaćešama i Radonji pored starih kuća obitelji Stojaković i Đurić, stoje i one novopodignute - doduše, obje još nedovršene, ali barem pod krovovima. Da bi se u njih uselilo, kažu nam Milka i Anka, valja još sprovesti vodovodne i strujne instalacije te finalizirati neke radove u unutrašnjosti kuća. To im ne predstavlja prevelik problem, jer im je najvažnije da su nakon tolikih godina napokon dočekale ono u što su obje već prestale vjerovati, svoj novi dom. Na dugom i tegobnom putu do njega te su dvije žene, svaka na svoj način, mnogo toga izgubile i svašta preživjele; da su im kuće prije obnovljene, prvih par godina po povratku, puno bi im toga, složne su, bilo drugačije i zasigurno lakše za podnijeti.
Milka danas živi sa sinom Nenadom, invalidom. O njemu brine u objektu čiji su zidovi popucali uslijed detonacija eksploziva i municije zaostale od Oluje, pa su tako i ove godine prezimili pod krovištem koje prokišnjava, redovito skupljajući kišnicu i otopljeni snijeg u kante poredane po gotovo svim prostorijama. Kad su se vratili, porodicu Stojaković činilo je šestero članova, ali su boleštine i smrt brzo počeli uzimati danak. Prvo je umro Milkin svekar, pa svekrva, a potom i muž. Mlađi se sin, Nenadov brat, odlučio skrasiti u Srbiji. Zbog svega što su zajedno prošli, novi dom vremešnoj majci i odraslom sinu znači puno više od obične novogradnje.
- Čim je nova kuća u dvorištu, odmah smo mirniji, kao da je sunce stalno tu za nas. Nismo još uselili, ima još poslova za dovršiti, a i papirologiji nikad kraja, stalno nas traže nove potvrde. Najvažnije je ipak da se sve pokrenulo, samo se nadamo da neće previše otezati sa vodom i strujom. Zvali smo karlovački HEP, ali ne možemo nikako doći do glavnog, pa nam nisu znali reći kada bi struja mogla doći. Mislili smo mi useliti još ove zime, tako nam je bilo obećano, ali su zadnji zidarski radovi bili gotovi tek u februaru. Ma nema veze, meni srce raste već dok je gledam – ne krije sreću skromna i zahvalna Milka.
Papirologiji nikad kraja – Nenad i Milka Stojaković
- Bogu hvala, samo da me zdravlje posluži, valjda je vrijeme da pod stare dane i ja malo uživam. Dugo smo čekali i svašta preživjeli od prvog rješenja iz 2011. Trebalo je sve to izdržati. Da je bar muž dočekao da vidi našu novu kuću. Ovako je umro od brige za nas u ovoj popucaloj i uništenoj, koju su stručnjaci još prije deset godina proglasili opasnom po život. Ali uvijek se našlo dobrih ljudi, pa smo se borili i snalazili na sve dostupne načine. Zdravlje i mir su ipak najvažniji - kaže Milka, koja i nije imala druge opcije osim borbe.
U devastiranoj kući, čiji je krov dodatno oštećen udarom groma, još živi i Anka Đurić, ne obazirući se previše na urušene stropove, napuknute zidove i propale podove.
- Tu je nova kuća, u mom dvorištu. Ima trenutaka kad ne mogu vjerovati da je i ona nikla ovog proljeća, iako još u nju treba uvesti struju i vodu, opremiti kupatilo i postaviti podne obloge. Jako sam zadovoljna. Pratila sam kako je grade kvalitetno, baš su dosta željeza i betona ugrađivali, sve po projektu. Načekala sam se skoro dvadeset godina, toliko dugo da su mi one najljepše propale u čekanju - kaže nam žena kojoj je borba za ostvarivanje zakonskog prava uvelike utjecala na zdravstveno stanje.
To i nije čudno ima li se na umu da je bila nositeljica stanarskog prava za stan u Vojniću, zapaljen u Oluji. Drugi, jasno, nije dobila. Kroz dva je desetljeća uspjela izvojevati tek pravo na dodjelu građevinskog materijala za sanaciju porodične kuće čija je vlasnica. No kako se s vremenom broj članova njezina domaćinstva smanjivao, to je pravo izgubila, pa se – sada sama i bolesna - našla u neravnopravnoj utrci i teškoj proceduri stambenog zbrinjavanja s hrvatskim braniteljima i mladim obiteljima.
- Do sada nisam ništa dobila, a od sve nepravde i neizvjesnosti sam se razboljela, pa je lista mojih dijagnoza dugačka i predugačka. Prije dvije godine sam srce operirala. Nije to neki život, ali dobro je, pogotovo sad kad sam pred pragom toga da vrijeme koje mi je preostalo provedem unutar novih zidova, koliko-toliko sigurna i mirna. To me liječi, kad već nije bilo sreće i volje da bude onako kako je davno trebalo biti. Samo da što prije upalim svjetlo u svojoj novoj kući, pa da poslije mene ostane nešto ove moje djedovine rođenima i najmilijima, bez obzira što više ne žive ovdje – zaključila je Anka Đurić.
