Da je u životima stanara hostela Arena u Remetinečkom gaju, u tom naizgled skrivenom dijelu Zagreba, nastupila jesenja novost, lako je izdaleka primijetiti: djeca, mladi, ali i stariji ustrčali su se koliko tko može, čak i hostelski kuhar ne skriva uzbuđenje; na dvije klupice ispred ulaza u objekt raspreda se naširoko o javnom pozivu za privremeno stambeno zbrinjavanje građana Zagreba pogođenih potresima što ga je sredinom ovog mjeseca objavio upravo Grad Zagreb. To se nas tiče, to smo mi, konačno smo došli na red, kao da žele reći. Zamalo dvjestotinjak Zagrepčanki i Zagrepčana koji u spomenutom hostelu obitavaju već punih godinu dana, a u koji su konačno smješteni nakon lanjskih potresa, zagrebačkog i petrinjskog, zbog kojih su njihove kuće i stanovi postali neupotrebljivi ili privremeno neupotrebljivi za život, ponovno bi trebali na privremeni put. Nitko ne zna točno kamo niti koliko će to trajati. Osim njih, za smještaj u gradske stanove pod jednakim uvjetima mogu se natjecati i građani koji nakon potresa žive u stambenim kontejnerima na području šire podsljemenske zone i Markuševca, koji više nalikuju getu. Za njih je to bolan prizor: oni koji nisu pri novcu da samostalno saniraju posljedice potresa na vlastitoj kući spavaju u kontejnerima smještenima u svojim dvorištima. A bodovno znatno lošije natječajne uvjete za javni poziv imaju i građani koji su krov nad glavom pronašli kod rodbine ili trećih osoba.

Prema javnom pozivu, pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje mogu ostvariti samo oni koji na području Republike Hrvatske nemaju u vlasništvu drugu nekretninu stambene namjene podobnu za stanovanje

Vratimo se u Arenu: stanarima valja dakle pakirati kofere, a kada dođe vrijeme, odjenuti djecu i reći zbogom svojim sadašnjim skučenim sobičcima od 12 kvadrata, potom pozdraviti portira jednom za svagda, mahnuti vranama što jutrom kriješte i krenuti doskora u novu zimu.

Javni poziv zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, objavljen na temelju odluke Gradske skupštine, za ostvarivanje prava na privremeno stambeno zbrinjavanje vlasnika, odnosno srodnika vlasnika oštećenih kuća i stanova, većina stanara Arene smatra pozitivnim, ali ima i onih koji na to gledaju s kritičkim odmakom. U toj svojevrsnoj kakofoniji glasova zabilježili smo poneka razmišljanja.

- Ne bih išao u gradski stan. Nemam novca. Stanovi su nenamješteni pa se pitam gdje mi je krevet, gdje mi je namještaj, jer to moram sâm opremiti. Nemam toliko ušteđevine ni da bih ono najosnovnije kupio - povjerio nam se odmah jedan stanar hostela.

- Nije u redu. Oni čije su kuće označene crvenom naljepnicom i kao takve neupotrebljive za stanovanje dobili su u najam stanove od države i plaćaju tek režije. A nama gradonačelnik dodjeljuje stanove i osim plaćanja režija traži od nas da plaćamo i najamninu. U predizbornoj kampanji je govorio da ima pet hiljada gradskih stanova i da tražimo da nam ih daju besplatno, a on će te iste sada naplaćivati. Ima nas dosta umirovljenika s malim mirovinama - požalila se jedna umirovljenica iz četveročlane obitelji.

Dok smo svi na jednom mjestu, imamo jaču težinu u smislu da obnova prije krene. Kada prihvatimo ponudu i odemo u gradske stanove, riješili su nas se i nismo im više briga kao zajednica – kaže jedna umirovljenica iz Arene

Potom opet čujemo:

- Mi moramo štedjeti novac za...

- Obnovu vlastitih kuća - poentira netko drugi nečiju nedovršenu misao.

- Svi smo mi svjesni da moramo štedjeti - prisnažuje stanarka hostela Silvija Bedeničar, čiju smo priču već objavili na stranicama ovih novina.

- Otplaćujem 700 kuna mjesečne rate kredita koji sam prije tri godine podigla za uređenje kuće i kupnju namještaja. Također, svi plaćamo paušale za račune u svojim oštećenim kućama. Ipak, ponuda Grada Zagreba i dalje je jeftinija od komercijalnog najma. Koliko čujem, svatko tko bude predao zahtjev trebao bi biti preseljen u jedan od tih gradskih stanova do Nove godine. No nekako sam mišljenja da ćemo i ovu Novu dočekati u hostelu - dodaje.

Neki kimaju glavom i potvrđuju te riječi. Ipak, kako čujemo na licu mjesta, mnogo je više zainteresiranih građana koji će se prijaviti za najam gradskih stanova od onih koji zbog različitih razloga žele ostati u hostelu. Ima među njima i nekolicina starijih građana kojima vjerojatno godi poveće društvo u tom skupnom smještaju, ali i samaca kojima je i prijašnji život bio potres prije potresa. Među potonjima ima i onih koji ne ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava na privremeno stambeno zbrinjavanje. Javni poziv koji je objavljen ovog mjeseca propisuje, između ostalog, uvjet da ukupna prosječna mjesečna lanjska primanja po članu obitelji – kućanstva ne prelaze 50 posto prosječne mjesečne plaće isplaćene lani u gospodarstvu u Gradu Zagrebu koja je, prema informacijama što smo ih dobili iz Gradskog ureda za upravljanje imovinom grada, iznosila 7.668 kuna neto. Prema tom izračunu, na natječaj za privremeni smještaj u gradski stan neće se moći prijaviti oni čija neto primanja po članu obitelji iznose više od 3.834 kune. Rigorozan je i uvjet po kojem pravo na privremeno stambeno zbrinjavanje mogu ostvariti samo oni koji na području Republike Hrvatske nemaju u vlasništvu drugu nekretninu stambene namjene podobnu za stanovanje.

Smještaj u gradskim stanovima najčešća je tema razgovora (Foto: Dragan Grozdanić)

Tužno je to, kako je komentirala jedna stanarka hostela, da je čovjek cijeli život radio, a da nije stekao vikendicu ili kuću za odmor. Ipak, u spomenutom Gradskom uredu napominju da će u natječajnoj dokumentaciji trebati dokazati da ne postoji takva nekretnina podobna za stanovanje. Rok na koji Grad kani ustupiti stanove na korištenje dok traje obnova stana ili kuće koji su stradali u potresu iznosit će najdulje pet godina.

No više od svega, kako smo već spomenuli, stanare hostela brinu cijene najma gradskih stanova, odnosno još više osnovica koju bi, kako kažu i čiju cifru nagađaju ili slobodno interpretiraju, uz propisanu cijenu kvadrature stana, također trebali plaćati.

Iz Gradskog ureda za upravljanje imovinom grada dobili smo precizan odgovor i na to pitanje. "Za korištenje gradskog stana privremeni korisnici će plaćati naknadu za privremeno korištenje ovisno o ukupnim mjesečnim primanjima po članu obiteljskog kućanstva te će, ako im ukupna prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog kućanstva ne prelaze 30 posto prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj kalendarskoj godini, plaćati zaštićenu najamninu po kvadratnom metru površine stana u iznosu od 2,70 kuna", stoji u priopćenju koje je potpisao pročelnik ureda Željko Matijašec.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)

No cijena tzv. osnovice stana za neke stanare koji se odluče natjecati za gradski stan možda i neće biti tako mala, kao što su i slutili. Nadalje u priopćenju Gradskog ureda piše da ako ukupna prosječna mjesečna primanja po članu obiteljskog kućanstva prelaze 30 posto prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u gospodarstvu Grada Zagreba u prethodnoj kalendarskoj godini, korisnici plaćaju najamninu sukladno već propisanom aktu, a koji je još 20. prosinca 2013. donio tadašnji gradonačelnik Milan Bandić. Ondje stoji da visina mjesečne najamnine za javno najamne stanove do 59,99 kvadrata iznosi 64 eura uključujući i dodatnih 1,60 eura po kvadratnom metru neto korisne površine stana, što se obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Kako raste kvadratura stana, raste i cijena najma: usele li se u stan površine od 60 do 99,99 kvadrata, korisnici će Gradu Zagrebu plaćati stanarinu u iznosu od 92 eura uključujući i 1,40 eura neto korisne površine stana; za stanove od 100 kvadrata i više najamnina iznosi 108 eura uključujući i dodatnih 1,20 eura po metru kvadratnom neto korisne površine stana.

I eto novih briga koje se naziru iz čeznutljivog pogleda jedne stanarke hostela koja pokušava doprijeti do šireg centra grada – negdje oko Kvaternikova trga. Želja joj je vratiti se u svoje susjedsko okruženje. Krov zgrade ispod kojeg se nalazi njezin stan se urušio. Kada taj krov sanira Grad, vlastitim će novcem morati obnoviti svoj potkrovni stan. Nastala šteta je, kako kaže, između 150 i 200 tisuća kuna. Ostat će do daljnjeg ipak u hostelu. Treba uštedjeti svaku kunu koju će upotrijebiti za obnovu vlastitog stana. S njom su ondje smještene kći i unuka. Evo još jedne životne sličice: Martina je kuharica u jednom vrtiću. Kaže kako potres nije bio jednak za sve. Posebno ne za nju, koja nije ni zaštićeni najmoprimac ni vlasnik stana, stoga ne može aplicirati na javni poziv za dodjelu gradskog stana. Ona je imala slobodno ugovorenu najamninu koju je plaćala za stan u potkrovlju jedne starošću načete zgrade, što se tresla pri svakom prolasku tramvaja koji iz Draškovićeve skreće u njezinu Vlašku ulicu, koja se u svom vijeku nagledala vojski i ratova. Zgrada je u procesu povrata imovine vraćena svome vlasniku, koji bi mogao dočekati i njezino rušenje te bogato obeštećenje. A kamo će na kraju Martina i njezina devetogodišnja kći? Ona je pokušala aplicirati za javni najam u naselju Jelkovec, ali tamo je, kaže, već preko petsto zahtjeva.

Obnova nikako da se ubrza – centar Zagreba (Foto: Neva Žganec/PIXSELL)

- Za moje dijete država plaća taksi 60 kuna u jednom smjeru da je odveze u školu. Rečeno nam je već da koštamo državu 3.500 kuna mjesečno po osobi. Nema svjetla na kraju tunela. Ovakav život utječe negativno na moje dijete iz dana u dan. Rekli su nam u lipnju da ćemo svi moći aplicirati za gradske stanove, a onda prošli tjedan da ipak nećemo. To potvrđuje i ovaj javni poziv. Kada je dijete to shvatilo i osvijestilo da će ostati u hostelu, uzrujalo se. Ona je iz djevojčice naglo odrasla u ta dva-tri mjeseca nakon potresa. I danas ima traume - opisuje naša sugovornica.

Unatoč početnim dobrim vijestima, optimizam se stišava, i to sve više. Ipak, mnogi su zahvalni za mogućnost da se konačno usele u gradski stan, da konačno imaju svoj život, da skuhaju što im se i kada prohtije, jer već su iscrpljeni – potres, korona, neizvjesnost.

- Dok smo svi na jednom mjestu, imamo jaču težinu u smislu da obnova prije krene. Kada prihvatimo ponudu i odemo u gradske stanove, riješili su nas se i nismo im više briga kao zajednica. U tim stanovima koje plaćamo možemo boraviti dok nam se ne obnove kuće, hoće li to trajati dvije ili pet godina, vidjet ćemo. Imam žutu naljepnicu na kući. Gornji kat je stradao, kao i krov, vanjska konstrukcija. Meni je u interesu da se što prije obnovi moja kuća, a ne da mi se dodijeli stan - kaže umirovljenica s početka priče.

Ona se nada da će u novoj godini obnova ubrzano teći, kako je najavio i premijer Plenković. Pa rezonira: mjesec dana natječaj, pa mjesec dana za žalbu, pa onda još tri mjeseca za obradu žalbi i onda... možda i napuste Arenu.

A dotad, uz sve nabrojeno, Grad ima još posla, što sugerira i njihov dopis: "Nakon potresa učinjeni su brzi pregledi svih objekata da bi se utvrdilo da li je u istima moguće nastaviti živjeti, ali su nakon tih brzih pregleda na mnogim objektima poduzete preporučene radnje te su tim radnjama objekti prestali biti opasni za stanovanje, a neki su zbog nepoduzimanja potrebnih preporučenih radnji u još gorem stanju, dakle potrebno je zbog proteka vremena od potresa putem ovlaštenih stručnjaka za brzu procjenu oštećenja utvrditi stvarno stanje stanova i kuća podnositelja prijave."

U toj dosad krajnje neorganiziranoj i neusklađenoj politici obnove očito sve počinje ispočetka. No da li ovog puta uz malo više volje i odlučnosti?