Prazno se doima zagrebačko središte, ali se zato naseljava periferija grada. Premda ovakva konstatacija može kod neupućenih izazvati zbunjenost, ona prije govori o umijeću življenja dok promatramo galeriju ljudi koji prolaze amo-tamo kroz ulazna vrata hostela Arena u Remetinečkom gaju. Ondje je odlukom Vlade, nakon gotovo polugodišnjeg boravka u studentskom domu Cvjetno naselje, privremeno smješteno 193 građanki i građana čije su kuće i stanovi proljetos oštećeni u potresu – neke od tih nekretnina više neće biti u stanju primiti svoje bivše stanare, što nije nimalo utješna činjenica. Hostel je udomio građane koji nisu ostvarili pravo iz Vladine Odluke o financiranju najamnine za stambeno zbrinjavanje osoba čije su nekretnine stradale u potresu. A nisu jer su njihovi objekti dobili žutu naljepnicu s naznakom za hitnu intervenciju, koja još nije realizirana, dok je ista sudbina snašla i one koji nisu formalni vlasnici nekretnina u zgradama, a koje su kao potpuno neupotrebljive označene crvenom naljepnicom. Svi ti građani dolaze iz pretežno užeg i šireg centra grada te podsljemenske zone, pri čemu je u tim izvanrednim okolnostima najteže starijim, posebno zdravstveno rizičnim osobama, kojima oprez u aktualnoj pandemiji nalaže ograničeno kretanje od hostela do nekoliko desetaka metara udaljenog parka, a rijetko svrate do terase obližnjeg kafića; nikad teže nije bilo ni samcima kojih je, doznajemo, u hostelskom boravištu šezdesetak – dane koji su u ovo kišno jesenje vrijeme opipljivo kraći nekako trebaju izgurati. Sjede ispred ulaza na drvenoj improviziranoj klupi, na distanci, a jedan od njih u našem pravcu rezignirano komentira: ‘Ne trebaju nam više krimi-romani, život je odavno zadobio svoju romanesknu stvarnost.’ Drugi, sijede brade i očito boležljiv, kojemu je zaštitna maska skliznula niz lice, dodaje: ‘Živi se, pa kako da je.’
Odem do stana za vikend, a kad uđem, rasplačem se ispočetka. Sve je u kršu, a tvoj cijeli život je ondje, i taj cijeli život mora se sad preseliti u sobu od 12 kvadrata – govori Tijana Marić
Kod nekih stanara hostela nastupila je ubrzo nakon potresa klaustrofobija, koja se javlja pri prolasku hostelskim ravnolinijskim hodnicima, da bi se punom snagom iskazala u samotnim trenucima između zidova uglavnom dvokrevetnih soba od svega 12 kvadrata, s relativno niskim stropovima i minijaturnom kupaonicom. Unatoč neskrivenoj zahvali za krov nad glavom, nije čudno da se u ambijentu koji više priliči kratkom utočištu za mlađahne prolaznike između dvije mamurne večeri, a ne obiteljskim ljudima, razvije određeni osjećaj podčinjenosti, bespomoćnosti u tom, silom prilika nametnutom životnom prostoru.
Naposljetku, dječja cika na platou ispred ulaza odaje dojam hostelske zgrade kao odjeljka dječjeg vrtića – nedostaje tek simbolično teta da zavede minimalno reda. Jedna majka, čije dijete neopterećeno trčkara uokolo i između nje i nas, posve mirno tumači kako je vidjela uši na kćerinoj glavi.
- Nismo mi u vrtiću, mi smo u staračkom domu - govori nam u polušali Tijana Marić, majka troje djece i vlasnica stana u Medulićevoj ulici u najužem gradskom centru.
Njezina četverokatnica s ukupno osam stanova, izgrađena prije 110 godina, dobila je žutu naljepnicu, koja nalaže mjere hitne intervencije, a koje odlukom države s početka lipnja predviđaju proračunsku pomoć do 12 tisuća kuna za svaku samostalnu jedinicu u zgradi: hitnu sanaciju dimnjaka, popravak ili zamjenu zabatnog zida i zaštitu ili uklanjanje opasnih dijelova zgrade koji mogu ugroziti život ili zdravlje ljudi. No otada do danas, da ne ulazimo u brojne zašto i zbog čega birokratske zavrzlame, u njezinoj se zgradi nije napravilo ništa, referira nam ova stanarka hostela.
- Čekamo, a što točno, ni sami ne znamo - prisnažuje Džana Kahteran Hodžić, koja već mjesec dana dočekuje i ispraća razne novinare i medijske kuće.
Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije je izglasan, domeće ona, osnovan je i Stručni savjet za obnovu, slijedi osnivanje Fonda za obnovu i – što potom?
Džana Kahteran Hodžić vjeruje da će u Areni dočekati svoj 29. rođendan. Najam subvencioniranog državnog stana nije mogla dobiti jer je stan u Ilici u kojem je do potresa boravila sa suprugom i dvogodišnjom kćeri u vlasništvu njezine majke, koja živi drugdje u gradu
- Hoćemo li se mi sami javljati Fondu ili će nas netko pozvati? Stotinu je tu upitnika - kaže Džana.
- I tko su ti koji će se odrediti kao prioriteti u obnovi? - nadovezuje se Tijana Marić, koja ovako evocira vlastite uspomene.
- Odem do stana za vikend, a kad uđem, rasplačem se ispočetka. Sve je u kršu, a tvoj cijeli život je ondje, i taj cijeli život mora se sad preseliti u sobu od 12 kvadrata. Shvatila sam na koncu ipak da sve ono što mi je potrebno u životu stane u dva kofera. Tu su, dakako, i krov nad glavom, hrana i podrška nekolicine bliskih osoba - zaključuje naša sugovornica.
Hostel, koji je pod upravom Zagrebačkog holdinga, prošlog smo tjedna dvaput posjetili, nakon nedavnog prosvjeda nekolicine stanara ispred Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, koji su od ministra Darka Horvata zahtijevali konačno pisano rješenje o svom statusu kako bi imali pravnu sigurnost u svom hostelskom boravku.
Džana vjeruje da će u Areni dočekati svoj skorašnji 29. rođendan. Najam subvencioniranog državnog stana nije mogla dobiti jer je stan u Ilici u kojem je do potresa boravila sa suprugom i dvogodišnjom kćeri u vlasništvu njezine majke, koja živi drugdje u gradu.
- Očekivali smo da će Odluka o financiranju najamnine i prvim srodnicima omogućiti sufinanciranje najma državnog stana, o čemu su me osobno informirali telefonski iz ministarstva dok smo još boravili u Cvjetnom naselju. Čekali smo poziv da se to realizira, neko rješenje, ali ništa. Otišla sam potom u ministarstvo, gdje sam doznala da ta uredba neće biti donesena jer ćemo mi već biti smješteni drugdje, dakle stambeno zbrinuti, pri čemu su neslužbeno spominjali ovaj hostel, što se, eto, i obistinilo - priča Džana.
U sklopu hostela Grad Zagreb je uspostavio priručni Ured za upravljanje u hitnim situacijama, Gradski ured za obrazovanje, potom Ured za upravljanje imovinom grada… No kakva li je državna ili gradska računica držati tu šačicu ljudi stiješnjenu u hostelu u uvjetima pojačane epidemiološke brige i uz nagovještaj nimalo lake zime? Kakva li je to država koja ne može udomiti ove stradalnike, dok stanovi naokolo zjape prazni, u svojoj hladnoći? Gradski stanovi u Podbrežju i Jelkovcu već su udomili pojedine socijalne slučajeve iz hostela, što ovi ljudi o kojima pišemo nipošto nisu, ali također im je potrebna sigurnost.
Eto, voditelj Holdingove podružnice hostela Goran Kršnjavi kazao nam je na licu mjesta da tu nema isplative računice, da je riječ o trošku od javnog interesa, odnosno o javnoj potrebi za smještaj tih ljudi, pa čujemo i da je Gradu Zagrebu stalo do njih, kao da grad čine blokovi, krovovi i skele, a ne empatični živi ljudi.
Silvija Bedeničar, samohrana majka učenika 8. razreda, radi kao spremačica u jednom vrtiću, a do potresa je živjela u obiteljskoj kući na Kozjaku. Njezini teže pokretni roditelji smješteni su u hostelskoj sobi do njezine. Ni ona nije bila u prilici dobiti sufinancirani zamjenski stan, jer njihova kuća nosi žutu oznaku i zasad je privremeno neupotrebljiva.
- Stradalo je sve uz nosive zidove, najveće prostorije. Možda se moja kuća već mogla riješiti umjesto da sam na trošku ovdje, jer samo taksi koji mog sina odvozi u školu u jednom smjeru stoji 80 kuna. Kad to pomnožite s dvadeset dana, samo za taksi škola mjesečno izdvaja, a Ministarstvo obrazovanja će joj refundirati, iznos od 3.200 kuna - kaže Silvija.
Crveni križ koji dijeli pribor, maske i dezificijense te prehrambene pakete kao i soba za psihološku pomoć također čine ravnopravni dio hostelskog smještaja stradalnika potresa.
- Najgori je osjećaj nemoći - ističe Tijana Marić. Svi bi oni, kaže, nešto i sami pokrenuli, ali ovako… Potom doznajemo kako izgleda njezin uobičajeni dan.
Započinje u 5.45, kad sjeda u auto i odvozi kći u školu jer srednjoškolci nemaju pravo na taksi o trošku države, potom odlazi na posao, oko 17 sati vraća se u hostel, prošeće psa, večera, zatvori se u sobu. Televizor nema, nije ga ni prije koristila, pa čita, i tako iznova. Utjehu joj pruža kći, koja joj je nedavno kazala da nema smisla kukati jer su mogle i puno gore proći.
Otkriva nam da je u Areni priličan broj zaštićenih najmoprimaca, koji su u najnezavidnijem položaju. Premda je zakonska norma prvobitno odredila da je 1. rujna 2023. godine krajnji rok kad moraju predati stanove u kojima žive vlasnicima u posjed, Ustavni sud je nedavno srušio pojedine izmjene i dopune Zakona o najmu stanova, čime je trasirao put za neki novi modalitet koji bi za tu kategoriju građana moguće bio prihvatljiviji. Ali pošto to nominalno nisu njihovi stanovi, zaštićeni najmoprimci zasad ne mogu dobiti nikakvu pomoć kako bi eventualno sanirali posljedice potresa, dok nominalni vlasnik u takvoj oštećenoj nekretnini vidi način da se najmoprimca riješi i dođe do stana. Takav vlasnik, možemo čuti, radije će čekati da država najprije riješi status zaštićenih najmoprimaca, a tek onda krenuti u sanaciju oštećenog objekta.
Za položaj zaštićenih najmoprimaca interesirali smo se dopisom koji smo odaslali Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, a pitali smo i za ukupne troškove građana smještenih u hostelu Arena. Nadalje nas je zanimalo postoji li mogućnost da se revidira Odluka o financiranju najamnine za stambeno zbrinjavanje osoba čije su nekretnine stradale u potresu i još ponešto, no odgovore do objave ovog teksta nismo dobili. Prema dostupnim podacima istog ministarstva, do 10. rujna ove godine isplaćeno je 1,94 milijuna kuna za financiranje najamnina stanova i donijeto je 313 rješenja kojima se podnositeljima zahtjeva utvrđuje pravo na financiranje najamnine. Također je doneseno 212 rješenja kojima se temeljem rješenja kojima se utvrđuje pravo na financiranje najamnine i sklopljenih ugovora o najmu određuje mjesečna isplata sredstava za zamjenski stan.
Svjesni da se u pojašnjavanju zakonskih i drugih akata gubi živa pripovjedna nit ove priče, završavamo s ponešto osobnim iskazima naših protagonistica.
- Najviše mi nedostaje moj mir, neki vlastiti kutak, koji je u postojećim uvjetima nemoguće pronaći. Nedostaje mi stari život: prijatelji, poznata okolina, njegova posloženost. Svjesna sam da je potres elementarna nepogoda, da će sve ovo proći, ali strpljenja je sve manje. Tu je koncentracija ljudi takva da već počinju i svađe među sustanarima hostela - kaže nam Silvija Bedeničar.
Sve tri naše sugovornice napominju da su im njihovi prijatelji nudili smještaj, da se i nadalje javljaju i brinu, da nisu prepuštene same sebi. Hvale hostelsku hranu, konačno mogu objedovati u blagovaonicama, a osoblje hostela uglavnom se trudi da im olakša njihovo privremeno stanje.
Primijetile su ipak da u hostelu postoji potreba za određenim građevinskim radovima, kao da za to dosad nije bilo vremena, te da dio radijatora u sobama nije funkcionalan, a započinje sezona grijanja. Tek su nedavno ustupljeni korisnicima novi madraci, mada, kako kažu, ni oni nisu posve novi: možda tek novijeg datuma, pristigli u Arenu iz hostelske podružnice Grada mladih. U toj remetinečkoj areni, gdje postoji žilava potreba za borbom kako bi se postigao barem privid dojučerašnjeg života, istu sudbinu dijele tri generacije jedne obitelji, koje u ovom trenutku valja prepustiti meandrima vlastitih snova.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
