Nakon tri godine i osam mjeseci građani čiji su stambeni objekti u ožujku 2020. dijelom ili nepovratno oštećeni u zagrebačkom potresu, s prvim danom idućeg mjeseca uselit će u državne stanove na području Grada Zagreba, gdje i dalje neće morati plaćati režije i stanarinu.

Dotle imaju pravo boraviti gdje i dosad – u hostelu Arena, na periferiji Zagreba, čije smo ljudske sudbine na ovim stranicama višekratno zabilježili.

Prema informacijama iz Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine od 146 korisnika, koji trenutno borave u Areni, za njih 46 je utvrđeno da ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje, 26 ih je u postupku ostvarivanja (dopuna dokumentacije) dok je za 9 korisnika utvrđivanje prava u toku.

Također s početkom idućeg mjeseca hostel će morati napustiti i oni za koje je inspekcija iz Ministarstva utvrdila da "ne ostvaruju pravo na stambeno zbrinjavanje jer nisu u vlasništvu ili suvlasništvu imali vlastitu nekretninu".

Za njih bi se pak trebao pobrinuti Grad Zagreb, odakle su najavili da će u suradnji s državnim Hrvatskim zavodom za socijalni rad osigurati smještaj starijim, bolesnim ili nemoćnim građanima ili pak korisnicima prava na socijalnu skrb.

No na koji način država i Grad Zagreb kane zbrinuti one građane koji nisu u niti jednoj dosad navedenoj kategoriji? Zapitala se to, ne jednom i Silvija Bedeničar, samohrana majka djeteta srednjoškolca koja u hostelu živi s roditeljima, koji posjeduju suvlasnički dio kuće na zagrebačkom Kozjaku. Kaže nam da joj je iz Ministarstva ili možda prije Fonda za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije, jedna gospođa prilično drsko poručila da nemaju pravo na privremeni zamjenski stan, ali ni ostanak u hostelu jer nije predala zahtjev na natječaj za Program mjera obnove zgrada oštećenih potresom, među kojima je stavka utvrđivanja oštećenja na konstrukcijskim elementima, koji je raspisan proljetos, ali i dalje traje, što je za našu sugovornicu bilo presudno.

- Rečeno mi je također da svaki stanar u hostelu košta 1,1 tisuću eura po glavi mjesečno. Pa toliko ne bi iznosilo da jedem janjetinu svaki dan, a ne roštilj kobasice triput tjedno. Kako god, zatražila sam da mi se uruči službeno rješenje o tome da nemam pravo na smještaj. Problem je tog zadnjeg zahtjeva koji nisam predala na natječaj. A nisam predala jer me nitko nije upozorio da je prijašnje odobrenje za konstrukcijsku obnovu koje posjedujem, a po kojem država i Grad Zagreb sudjeluju u obnovi u omjeru 80 i 20 posto, postalo nevažeće. Ja sam ga smatrala važećim jer sam računala da bi me u protivnom netko kontaktirao da ispunim novi zahtjev – kaže nam ova stanarka hostela, koja se, priznaje, osjeća razočarano, tužno i izigrano.

Pa ipak poslat će promptno novi zahtjev i čekati rasplet. Domeće da su zidovi u njezinoj kući zahvaljujući i dobrim prijateljima uglavnom dosad sanirani, za što su zadnje tri godine odvajali vlastiti novac; tek očekuje dolazak majstora da uredi grijanje, i čini se da bi blagdanski prosinac mogla dočekati ipak u svojoj kući. Pa što bude.

Priča druge stanarke, zaposlene u administraciji, koja nas je zamolila za anonimnost, posve se je suprotna. Uskoro se seli u državni stan u centru grada, dok njezinu zgradu također na istoj lokaciji čeka obnova, što bi, očekuje, moglo potrajati godinu dana.

Protekle hostelske godine – kakve se mogu danas činiti? S jedne strane, govori, prošle su kao da ih i nije bilo, kao da su izgubljene, jer nemaš normalni život. S druge strane, osjećaj koji ju je pratio dok je iz hostela odlazila obići neupotrebljiv stan i zgradu, činio joj se s vremenom zamalo stranim, dok joj je povratak u hostel bio popraćen riječima: ' idem doma'.

Saživjeli su se ljudi jedni s drugima u hostelu, u malim sobicama i još manjim kupaonicama. Sklopljena su ondje nova prijateljstva, vjerojatno i doživotna.

- Žalosno je da nakon tri godine procedura o tome tko ima pravo i na kakav smještaj nije još do kraja odrađena. Nitko ne može reći da Grad Zagreb i Ministarstvo to dosad nisu znali posebno jer su naznačili rok za iseljenje 1. prosinca. Premda u hostelu ima i onih kojima bi starački dom bio spas, jer nisu sposobni sami živjeti, i njima su uvijek na pomoći ostali stanari hostela. Zapravo je svaka priča za sebe – kaže naša sugovornica.

Bio je to šok, zaključuje ona, kad su je nazvali da popuni zahtjev za dobivanje državnog stana. Njezina kćer koja je u ožujku 2020. polazila prvi razred srednje škole danas pohađa fakultet. A sada opet u novi početak, poput nagle promjene što graniči s drugom vrstom životnog potresa. Odlazak nanovo u nepoznato, zasad još uvijek ne ka vlastitoj kući.