Dok uz brijeg preko Bidrovca i niz blagu strminu Vidovca ulazimo u podsljemenski Markuševečki Popovec, Zagreb se čini tako dalekim kao da mu nabrojani toponimi i ne pripadaju. A to malo selo, kako mu tepaju njegovi stanovnici, zapravo je gradska četvrt i epicentar prošlogodišnjeg martovskog potresa. Ni gotovo godinu dana kasnije Markuševečki Popovec nije se oporavio od te nepogode, pa danas više nalikuje kakvom naselju na Baniji koje treba nanovo sagraditi. Žalostan podatak ispisan je na odlomljenim fasadama kuća među kojima se kese ogoljena prepečena cigla i duboke brazde što ih je uzdrhtala zemlja utisnula u temelje. Dok prolazimo tim selom, a naše korake prati pokoji par očiju sumnjičavih domaćina s kućnog praga iza kojeg, iz opreza, nadalje nije preporučljivo kročiti, nabrajamo u sebi, ali se pritom nimalo ne zabavljamo, bijele kontejnerske nastambe parkirane u tamošnjim dvorištima: ispred jedne kuće su čak tri kontejnera, ponegdje dva, pa opet dva, zatim nailazimo na samo jedan i tako – izbrojismo ih više desetaka. Ispred nekih od njih na zimskom jugoistočnjaku izležavaju se, ne bez određene zebnje, psi čuvari. No ondje ništa melankoličnije ne odjekuje od ljudskog glasa.

Imali smo puno problema s internetom u hostelu, pa smo za naše školarce tražili ispričnice zbog neodrađenih školskih zadaća – kaže Silvija Bedeničar

- Dobro da se netko i sjetil' već jedanput doći do nas - kaže nam u najboljoj namjeri čovjek s mehaničarskim okastim ključem u ruci, zatečen usred sitnih popravaka traktora u svom dvorištu, iznenađen došljakom, pa načas prekine posao dok stojimo između dva kontejnera: u jednom trenutačno stanuje njegova šogorica, a u drugom on.

Kuća, građena krajem 1950-ih, u jednoj od godina njegova rođenja, ostala je potresena u prostoru i vremenu i nije više za život. Dragutin Bobić u njezinu prizemlju, koje je u međuvremenu, ne čekajući za(o)stalu pomoć države i grada, ojačao s tri nosiva betonska stupa, tek na brzinu nešto skuha i istušira se, dakako na vlastitu odgovornost. Njegove oči više nego glas možda odaju neku vrstu stida zbog situacije u kojoj se našao, zbog onih koji su digli ruke od čovjeka kao takvog.

- To je čista kutija - pokazuje nam unutrašnjost kontejnera tik do kojeg se nalazi pokretna zahodska kabina.

I tako već gotovo godinu dana, nitko ga ništa ne pita. Iz Grada mu tek stižu računi za slivne vode za 16 kvadrata stambenog kontejnera kao da, kako kaže, kiša ne bi padala da kontejnera ondje nema. Ovaj Markuševčanin ne vjeruje da će dobiti državna sredstva za obnovu. Zašto? Nema pravo jer, kako kaže, kuća u kojoj je do potresa stanovao vlasništvo je njegovog brata, a on ne stanuje na toj adresi.

- Zakonske su u pitanju zavrzlame, ping-pong igraju s nama. Očito ću morati vlastitim novcem pomalo krpati kuću - govori Dragutin Bobić.

Štela bi da se čim prije ova ruševina zruši i da se nekaj napravi, barem dok sam živa, da me iznutra buju iznesli van na markuševečko groblje. I tak vam je to – mirno govori Ruža

Pritom iznosi i sljedeći simptomatičan podatak: prvo su mu na kuću nalijepili crvenu oznaku, što bi značilo da je predviđena za rušenje i novu gradnju, da bi zatim zadobila i žutu naljepnicu kao privremeno neupotrebljiva, čime je svrstana u kategoriju obnove. A nju, po svjedočenju našeg sugovornika, očito ne može dobiti. I tako, zbraja vlastita razočaranja u pravdu: nakon što se ukazala šansa da će ljudima iz kontejnera biti otpisan trošak struje, takva mu se mogućnost čini dalekom. Pita se mogu li odgovorni shvatiti da se oba kontejnera napajaju energijom preko kućnog brojila, iz kuće koja nije za život.

- Ako ću naposljetku završiti ispod mosta, a po njihovom nije ni takvo što neizgledno, i tamo će mi slati račune - kaže Dragutin.

- I znate kaj? Preživio sam svašta, pa ću i ovo - dodaje drhtavim glasom.

A ponad njega, u ulici Budaki, na tom blagom apokaliptičnom usponu nakon kojeg nema više ničeg osim rijetke šume, pronosi se glas da je Markuševečki Popovec opustio, da su se ljudi raselili jer da uzaludno čekaju novčanu odštetu, da obnova ide sporo poput šumskog puža, da treba rušiti, ali niti tko ruši niti tko gradi. U čitavom selu svega su tri kuće dobile novčanu pomoć. Ne znamo koje, jer da one znaju govoriti, možda bi nam i kazale. Vlasnici jedne, koji zasad nisu ničim obeštećeni, stanuju u podrumu koji su u međuvremenu osposobili za život, dok je njihovu kuću građenu 1995. unazadila betonska deka koja je pod potresom, onako teška i teretna, jednostavno popucala.

Epicentar prošlogodišnjeg zagrebačkog potresa – Markuševečki Popovec (Foto: Dragan Grozdanić)

Iz kontejnera u istoj ulici od lanjskog kolovoza vlastitu ruševnu kuću promatra 83-godišnja Ruža. Možda se prisjeća kad su je onomad šezdeset i neke podizali iz postojećih dva stoljeća starih temelja. Dan joj prolazi u ritmu: lezi, sjedi, lezi, sjedi. Čak joj se i šetnje čine snovitima: ima visok očni i krvni tlak. Ponekad joj se čini, ili je baš uvjerena, kao da je tijelo napušta. Ali ipak uskola joj krv žilama, dok se prisjeća kako su je tog hladnog lanjskog martovskog jutra iz njezinog kreveta iznijeli iz oblaka bijele šute što se sručila na nju nakon potresa. Da čitatelj ne bi pomislio da je ova žena sama na svijetu, to nikako: boravila je u međuvremenu i kod sina koji je kilometar dalje u Miroševcu, ali nije se željela nametati.

- Kaj da budem u jednoj sobi s decom i snahom spavala? Ali ja ne bum doživjela novu kuću. Štela bi da se čim prije ova ruševina zruši i da se nekaj napravi, barem dok sam živa, da me iznutra buju iznesli van na markuševečko groblje. I tak vam je to - mirnim glasom kazuje Ruža.

To više nije Popovec, to nije selo... čujemo iza leđa. I opet i nadalje: apsolutno se ništa u Zagrebu nije napravilo ili je jednostavno nedovoljno nakon potresa napravljeno, jer svi nešto čekaju, podijelilo se tek nešto materijala i onima koji trebaju i onima koji ne trebaju. Pa kako čujemo: vreća-dva ljepila i nešto glet mase, boja za krečenje, ali oni koji su najviše nastradali i dalje čekaju. Dotle u kontejneru spavaju i borave. I jedna mala kuća kraj koje prolazimo, ispucala u svojim temeljima, dala bi se obnoviti, ali njezina bi obnova bila skuplja od nove gradnje. Barem tako kaže vlasnica; kuću su kupili prošle zime, nisu je ni stigli ojačati, udahnuti joj dodatnu energiju, i eto je već zamalo za – rušenje.

Vlasti igraju ping-pong s nama – Dragutin Bobić (Foto: Dragan Grozdanić)

A na sasvim drugom kraju Zagreba, na njegovom istoku gdje sunce stidljivo izađe pa zadugo ostane u zalasku, hostel Arena primio je u međuvremenu i nove stanare, pa čak i neke građane s Banije. Od jeseni prošle godine ondje i dalje boravi dvjestotinjak stanovnika Zagreba, uglavnom iz njegovog centra i rubnih podsljemenskih zona, čije su kuće također uništene u potresu. Stanarka hostela je Silvija Bedeničar sa zagrebačkog Kozjaka, koju smo upoznali prilikom našeg prvog posjeta hostelu.

- Sve u svemu, skućili smo se. Privikli smo se već na postojeću situaciju - govori nam ona gotovo pomirljivo.

Blaga ironija njezinih riječi dodatno dobiva na značenju nakon što odmah domeće da im nedostaje njihov prijašnji život, njihove kuće i stanovi, društvo i prijatelji, život kao takav, ali život kakvog smo poznavali i zahvaljujući koronavirusu polako nestaje ili barem pomalo svima blijedi iz sjećanja.

Čak i nabava običnog štednjaka za zajedničku prostoriju u hostelu, kako bi djeci pekli palačinke, pričinja njegovim stanarima neizmjernu radost. Silvija, samohrana majka učenika osmog razreda, koja radi kao spremačica u jednom vrtiću, pribavlja dokaze za imovinski cenzus kako bi bila oslobođena participacije u obnovi u iznosu od 20 posto.

- Prošlo je 11 mjeseci, a pomakli se s mjesta nismo. Imali smo puno problema s internetom u hostelu jer ga je znalo nedostajati i pola dana, očito je da su slabe veze, pa smo tražili za naše školarce ispričnice zbog neodrađenih školskih zadaća - nabraja nam neke od problema.

- Suvlasnik kuće u kojoj smo živjeli svoj je dio obnovio i podebljao temelje, a što se tiče našeg dijela kuće, on je nakon petrinjskog potresa još malo više stradao. Potreban je i dalje detaljan pregled koji nikako da stigne na red. Trebali smo već biti riješeni, što reći. Umjesto toga čitamo da će se graditi nekakvi stanovi i zgrade, ali o tome i dalje samo čitamo - kaže Silvija Bedeničar.

Da je najveći problem što se odmah nije pristupilo nalaženju adekvatnog smještaja za sve koji ne mogu boraviti u svojim stanovima ili kućama, smatra i Sandra Benčić, saborska zastupnica političke platforme Možemo! Upravo su se oni gorljivo, čak i putem peticije zalagali za osnivanje Fonda za obnovu Zagreba i okolice od potresa, koji je naposljetku registriran lanjskog studenoga pod imenom Fond za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije. Fond je nedavno donio i plan nabave, u kojem su sporazumi i ugovori koji bi se financirali iz fondova EU-a u roku od 12 pa do čak 48 mjeseci. Po tom planu, izvođenje građevinskih radova u spomenutoj obnovi stajalo bi čak 6,5 milijardi kuna na rok od dvije godine, dok bi usluge projektiranja u iznosu od 260 milijuna kuna trajale čak četiri godine. Nije teško pritom izračunati da se rješenje problema za one koji su izmješteni u potresu ne nazire tako brzo.

- Nama je neprihvatljivo da ljudi i dalje stanuju u kontejnerima ili hostelima, posebno jer je već postojao gotov sustav unutar APN-a za najam stanova za ranjive skupine koji je samo trebalo proširiti na sve žrtve potresa. Prema planu nabave i prema najavama još aktualnog gradonačelnika Bandića, oni namjeravaju graditi zgrade za smještaj tih ljudi, ali za gradnju novih objekata će trebati puno duže nego što treba da se ljudima projektiraju i izgrade kuće, a da ne govorimo da bi daleko najbrže, najsigurnije i dugoročno najodrživije rješenje bilo da se vlasnicima uništenih kuća kupe prefabricirane kuće, popularno zvane montažne, koje imaju najviši stupanj otpornosti na potrese. Također postoje izvedbene verzije s vrlo visokom energetskom učinkovitošću kao što su primjerice pasivne kuće - kaže nam Sandra Benčić.

Što se tiče sufinanciranja obnove, pri čemu valja spomenuti da je potres oštetio čak 25 tisuća zgrada, a šteta u iznosu od 86 milijardi kuna na razini je čak 60 posto državnog proračuna, naša sugovornica podsjeća da su se u Saboru uspjeli izboriti za socijalni cenzus na način da mjesečni prihodi po članu obitelji ne prelaze iznos neoporezive osnovice dohotka, dok će svi ostali morati sufinancirati 20 posto konstrukcijske, a ne cjelokupne obnove. Dodaje da žrtvama potresa koje žive u kontejnerima treba otpisati račune za struju, grijanje i ostalo jer je jasno da sada nisu u mogućnosti pokriti te troškove.

- Kako redovito obilazimo građane koji su ostali bez domova, vidimo da ni Grad Zagreb ni Vlada ne daju informacije, ali ni pomoć na vrijeme. Nisu osigurane osnovne stvari poput psihološke podrške, pomoći pri ispunjavanju birokratskih zahtjeva i slično. Građani Zagreba imaju se pravo ljutiti jer se i gradska i nacionalna vlast ponašaju kao da je potres osobna stvar građana, a ne pitanje koje se tiče svih nas - govori zastupnica Sandra Benčić.

Zaključuje pritom da osovina HDZ – Milan Bandić ne može i evidentno ne želi adekvatno pristupiti sanaciji i obnovi Zagreba. Dok su oni na vlasti, kaže Benčić, obnova će se odvijati po modelu prvo sebi, a drugima što ostane. Ističe da smo takvo što već vidjeli na primjeru Željka Uhlira, državnog tajnika u Ministarstvu graditeljstva, koji je radio na Zakonu o obnovi i razradio njegove komplicirane procedure za sve, osim za sebe i sebi slične koji se u tom slučaju već "snađu". I dok je, ističe Benčić, državni tajnik osigurao sebi sredstva za konstrukcijsku sanaciju nekoliko svojih stanova u zgradi u kojoj živi, ona osobno poznaje ljude kojima nitko nije došao pregledati oštećene kuće u zagrebačkoj Dubravi još od prvog potresa, mada su štetu višekratno prijavljivali.