Bračni par Šegrt, Ljiljana i Siniša, već jedanaest godina su potpuno spremni da se već idućeg dana oproste s Francuskom, njihovim privremenim domom posljednjih 25 godina. Njihovo izbjeglištvo iz Dubrovnika po raznim odredištima, traje još od 1991. godine. S nestrpljenjem očekuju da se što prije vrate kući u Dubrovnik. Za njih izbjeglištvo još uvijek nije okončano: u svojoj 71. godini života su podstanari u tuđini.

Kao bivši nosioci stanarskog prava, još od 2014., posjeduju izvršno rješenje za dodjelu stana od 45 četvornih metara na području grada Dubrovnika. Osim tog dokumenta, Šegrti nemaju ništa drugo. Nisu obaviješteni kada će im biti uručeni ključevi novog stana niti gdje će to biti. Na dopise, požurnice i molbe, nadležne institucije već duže vrijeme odgovaraju da raspoloživih stanova nema te da su proračunska sredstva izdvojena za kupovinu njihovog stambenog prostora – vrlo mala.

I dok sastavljači ovakvih odgovora pokušavaju uvjeriti socijalno ugrožene da je državna kasa prazna, bivši nositelji stanarskog prava su sve stariji. Prema posljednjim podacima, na izvršenje rješenja čeka 149 osoba, u većini pripadnika srpske nacionalne manjine starije životne dobi. Država mora osigurati 27 stanova na potpomognutim područjima i 118 stanova u gradovima na kontinentu i u priobalju.

Ljiljana i Siniša Šegrt napustili su Dubrovnik 30. septembra 1991. s maloljetnim djetetom i ostalim članovima porodice. Njihov trosobni stan od 93 kvadrata, u Ulici Nikole Tesle, pravomoćno im je oduzet 1995. na dubrovačkom Općinskom sudu.

- U jednom trenutku smo osetili da trebamo da odemo iz Dubrovnika, da ne upotrebim neku drugu reč. Za sve te godine koje smo tamo živeli, a to nisu male godine, mi apsolutno nikakve probleme nismo imali. Ja sam rođena i živela u Beogradu, tamo sam završila Pravni fakultet. Moj muž Siniša je igrao vaterpolo. Pošto je bio izuzetno veliki talenat, njega je Partizan uzeo u Beograd, pa smo jedno vreme i tamo živeli. Kad je počeo rat, on nije hteo da bori ni na jednoj strani, to nije bilo naše opredeljenje. I tako smo napustili stan, ostavili sve u njemu i otišli za Beograd - prepričava Ljiljana za Novosti.

Tamo su imali rodbinu kod koje su se mogli smjestiti za prvo vrijeme, ali izbjeglička golgota će ih uskoro odvesti u Italiju na nekoliko mjeseci, a zatim u Francusku, u Nicu.

Šegrti se ni usred rata nisu mogli pomiriti da su izgubili dom. Ljiljanina svekrva Slavka, koja je sa svojim mužem u stan u naselju Lapad uselila još 1960., uspjela se vratiti 1992. u Dubrovnik. U njemu je zatekla izbjeglice, koje su, govori Ljiljana, bile ljubazne i pristale su da izađu iz njihovog stana. Međutim, u njemu više nije bilo nijedne vrijedne stvari koje je porodica ostavila za sobom. Slavka Šegrt ipak nije mogla sačuvati obiteljski stan. Sa skoro 80 godina, nakon samo nekoliko mjeseci, po drugi put je zatvorila vrata dubrovačkog doma i po drugi put se uputila u izbjeglištvo.

Kada se otvorila mogućnost za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, Ljiljana i Siniša su počeli prikupljati opsežnu dokumentaciju. Ljiljana govori da im je trebalo četiri godine da objedine sve potvrde iz četiri države u kojima su živjeli u proteklih 35 godina.

- Četiri godine su se ovde Francuzi krstili svaki put kad bih dolazila na šaltere. To me mnogo koštalo. Iz Središnjeg državnog ureda za stambeno zbrinjavanje su tražili da im navedemo gde smo sve živeli od 30. septembra 1991., otkad smo napustili Dubrovnik, pa sve do 2014. Ne da deklarišemo, da izjavimo živeli smo tu i tu i da potpišemo, ne, ja sam morala sve to da dokumentujem. Sva mesta, sve adrese gde smo živeli – od Srbije, Italije do Francuske, da dokazujem da nigde ne dugujem porez. Dokumentovala sam sve iz Beograda, gde sam bila, šta sam radila, zašto sam radila, zašto sam živela, da li sam dužna. Sve to u Italiji za tih par meseci koliko smo tamo proveli, pa za Francusku. Tražili su potvrdu da ne posedujemo imovinu. Sve sam to overavala kod notara i prevodila na hrvatski. Naravno, tražili su potvrde da nismo kažnjavani i da se protiv nas ne vode sudski postupci, a to su dve različite potvrde. I sve to puta dva, za mene i muža. Neko bi odustao tražeći tolike papire. Ja mislim da su podesili proceduru da bi ljudi odustali - smatra Ljiljana.

Kada su nakon svega dobili rješenje, obraćali su se svima. Na nekadašnji Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje upućivale su ih pravnice iz SNV-a Milena Čalić Jelić i Jelena Borić. Savjetovale su joj da bude uporna i da im se redovno javlja s pitanjima. Na odgovore su Ljiljana i Siniša čekali i po šest mjeseci, da bi im u njima birokrati pisali kako "nemaju nikakve nove informacije".

Posljednjih godina Šegrti su komunicirali s dalmatinskim ogrankom ureda za stambeno zbrinjavanje. I tamo su im samo ponavljali da se čekaju javni natječaji APN-a. Prema odluci Vlade iz marta 2023., definirano je da izračun ponuđene cijene za jedan četvorni metar neto stambene površine na priobalju može iznositi do 2.350 eura. U Dubrovniku su nekretnine uvjerljivo najskuplje: u martu prošle godine prosječna cijena kvadrata iznosila je 5.686 eura.

- Službenica na telefonu mi je rekla da je Dubrovnik skup. A koliko vredi moj stari stan od 93 kvadrata u centru? I uvek je neko prioritet, samo mi ne. Ljudi koji su ostali bez kuća u zemljotresu, branitelji. Gde smo mi tu? Te godine, uz naše, bila su izdana samo još dva rešenja. To se moglo rešiti. Ja znam da ima puno praznih stanova izbeglih Srba koji su ostali dan-danas prazni. Koliko ima praznih državnih stanova? Rekla sam toj voditeljici za Dalmaciju da ću sama naći stan, da ću se potruditi da to rešimo. Ali ne, to je, kaže, mimo procedure i prioritet ima vojska - opisuje Ljiljana.

U Dubrovniku su, osim stana, Šegrti izgubili i lokal u kojem su imali trgovinu. Dva mjeseca nakon što su otišli, miniran je njihov dućan u nekadašnjoj Ulici 13. južnodalmatinske brigade, danas Alojzija Stepinca. Prvi put su u Dubrovnik ponovo stigli 2010. u posjetu kod prijatelja.

- Dubrovnik strašno volim i sutra bih se vratila tamo da živim. Moj muž je odrastao tamo, njegov život je tamo. Oboje smo operisali rak, ali srećom, prošle su određene godine od toga. U Francusku smo dospeli igrom slučaja. Namučila sam se dok sam naučila francuski. Čistila sam tuđe kuće, muž je bio moler, borili smo se za naše dete. Bila bi mi velika satisfakcija kada bih ostvarila svoje pravo za koje sam se toliko borila - zaključuje Ljiljana Šegrt.