Hrvatska je na dnu europske ljestvice kada je riječ o zločinima iz mržnje, izjavio je saborski zastupnik HDZ-a Miro Kovač nakon nedavnih verbalnih i fizičkih napada na hrvatske građane srpske nacionalnosti. A oni su zaredali u Uzdolju kod Knina, Đevrskama, Viškovu, istarskom Valbandonu i na koncu u ravnokotarskim Biljanama Donjim, gdje su prije nekoliko dana kamenovane kuće srpskih povratnika. Kovačeva je izjava brojnim drugim političarima, ali i desnim medijima, poslužila kao izgovor za minimiziranje etničkog nasilja, pri čemu su se olako pozvali na mali broj godišnje registriranih policijskih postupanja za zločin iz mržnje. I zato je zapravo jako dobro da je šibenska policija, između ostalog, prepoznala da su se petorica privedenih napadača iz Uzdolja vodila mržnjom kao motivom napada. Jer upravo je neprepoznavanje zločina iz mržnje, za koji Kazneni zakon u čl. 87. st. 21. kaže da je to ‘kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe’ te da će se ‘takvo postupanje uzeti kao otegotna okolnost ako ovim Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje’, kao i njihovo pogrešno procesuiranje – najčešće kao prekršaj umjesto kazneno djelo – razlog za relativno mali broj takvih evidentiranih djela.

Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2017. godini evidentirano je ukupno 25 slučajeva zločina iz mržnje, od čega je 16 procesuirano, a u 12 predmeta je donesena pravomoćna osuđujuća odluka. No po tim presudama, kako je to primijetila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović u svom izvješću za prošlu godinu, a pozivajući se na podatke Ministarstva pravosuđa čiji su sudovi lani postupali u ukupno 35 predmeta vezanih uz zločine iz mržnje, nitko od počinitelja nije kažnjen bezuvjetnom kaznom zatvora, a ne može se očekivati da će izrečene uvjetne kazne ili rad za opće dobro imati odvraćajući učinak.

Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava, mreže koja okuplja šest organizacija civilnog društva i koja aktivno sudjeluje u praćenju i istraživanju nasilja počinjenog iz mržnje, kaže za Novosti da iako je zločin u Uzdolju dobio društvenu osudu, prve izjave dužnosnika nisu bile sasvim nedvosmislene i jasne: htjelo se ukazati na to kako je riječ o izoliranom incidentu, čime se takvo nasilje zapravo trivijalizira. Odgovornost je političara, ističe Novosel, da riječima jasno osude mržnju koja je temelj ovakvog zločina i da djelima pokažu podršku cjelokupnog društva napadnutom pojedincu i društvenoj skupini.

- Ni same žrtve često nisu svjesne da su žrtve zločina iz mržnje, a kada i jesu, često takav zločin ne prijave. Najčešći su razlozi tome strah od ponovljene viktimizacije i osvete počinitelja te nepovjerenje da će im odgovorne institucije pružiti adekvatnu razinu zaštite. Kada takvi zločini i budu prijavljeni, svjedoci smo da često nisu kvalificirani kao zločin iz mržnje, već se tretiraju kao temeljna kaznena djela - kazao nam je Novosel.

Uglavnom, broj kaznenih djela iz mržnje već i službeno raste: prema podacima koje nam je dostavio MUP, u prošloj su godini evidentirana 33 kaznena djela počinjena u vezi sa zločinima iz mržnje, od kojih se čak 31 kazneno djelo odnosi na nacionalno podrijetlo žrtve. Kako su u prvih sedam mjeseci ove godine evidentirana već 24 takva kaznena djela, od čega je 17 motivirano nacionalnim podrijetlom žrtve, za očekivati je da će, kada se tome pribroje i najnoviji slučajevi, neslavni rekord do kraja godine biti oboren.

Izvješće Državnog odvjetništva za prošlu godinu kaže pak da je zaprimljeno ukupno 27 kaznenih prijava za zločine iz mržnje, od kojih je 11 podnijela policija, a 16 druga tijela, odnosno fizičke osobe. Najčešće kazneno djelo kod zločina iz mržnje, piše dalje u izvješću, kazneno je djelo prijetnje, potom djelo oštećenja tuđe stvari, pa kazneno djelo tjelesne ozljede…

Relativno mali broj evidentiranih zločina iz mržnje ne daju pravu sliku zbilje: potvrđuje to i posljednja preporuka Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) za Hrvatsku iz svibnja prošle godine, koja izražava zabrinutost zbog sve prisutnijeg rasističkog i netolerantnog govora mržnje u javnom diskursu usmjerenog prije svega prema Srbima, LGBTQ populaciji i Romima, kao i zabilježenih fizičkih napada na pripadnike navedenih skupina i njihovu imovinu. ECRI je kritizirao i neadekvatno postupanje hrvatskih vlasti kao odgovor na porast takve netolerancije, posebno što se većina incidenata i zločina iz mržnje, kako smo i sami spomenuli, tretira kao prekršaj umjesto kao kazneno djelo.

Srpsko narodno vijeće (SNV) je pak u razdoblju od 2014. do 2018. godine različitim metodama prikupljanja podataka zabilježilo ukupno 1.376 verbalnih i fizičkih napada na građane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. Samo ih je prošle godine bilo 381, dakle više od jednog dnevno. U godišnjem izvještaju ‘Problemi i prava Srba u Republici Hrvatskoj’ iz analize pružene besplatne pravne pomoći vidljivo je da se lani pravnoj službi SNV-a obratilo sedam žrtava zločina iz mržnje, a ono što osobito zabrinjava, kako kažu, podatak je da su tri žrtve pretrpjele fizički napad i nasilje, od kojih je jedna pretučena na radnom mjestu od svog nadređenog. I ne samo to: kako ni sama žrtva nije prepoznala pojavni oblik zločina iz mržnje jer nije spomenula da je fizičkom obračunu prethodilo vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, to posljedično nije ni zabilježeno u kaznenom predmetu. Ostale žrtve doživjele su različite oblike uznemiravanja, prijetnje, kao i javno sramoćenja putem medija.

Pravnica u SNV-u Milena Čalić-Jelić kaže za Novosti da zabrinjava nedjelotvoran i neažuran odgovor policije na kaznena djela zločina iz mržnje, kroz zakašnjeli izlazak na teren po dojavi, kao i obrazloženje da nisu u mogućnosti kvalificirati kazneno djelo kao zločin iz mržnje dok ne otkriju počinitelja.

- Ove je godine besplatna pravna pomoć pružena u četiri predmeta za sedam osoba koje su se obratile uredu SNV-a, gdje se u jednom predmetu s trima žrtvama radi o nanošenju teških tjelesnih ozljeda, po članku 118. Kaznenog zakona u svezi sa zločinom iz mržnje po čl. 87. st. 21. KZ-a, te uznemiravanju i spolnom uznemiravanju po Zakonu o suzbijanju diskriminacije, dok se u drugim predmetima radi o kaznenom djelu prijetnje povezane sa srpskom nacionalnom pripadnošću. Ujedno je ove godine podneseno pet kaznenih prijava protiv nepoznatih počinitelja za javno poticanje na nasilje i govor mržnje koji je vezan uz mrzilačke grafite, šaranje plakata, kao i prijeteća pisma novinarima Novosti i/ili djelatnicima SNV-a. Jedan od najstrašnijih je bio grafit ‘Zakolji srpsku djecu’ na predizbornom plakatu u Zagrebu - kaže Milena Čalić-Jelić.

Uz odlazak na teren, političari bi trebali dati veći doprinos kreiranjem javnih politika za sprečavanje zločina iz mržnje. Za početak, mogli bi izdvojiti značajnija sredstva za edukaciju policijskih i pravosudnih djelatnika o zločinu iz mržnje – ističe Ivan Novosel

Problema u praksi vezanih uz zločin iz mržnje ima još: jedan od najvažnijih je, kako smo već zamijetili, nepostojanje svijesti da se to zlodjelo događa. Na tim je temeljima nastao i ‘Izvještaj o sustavu podrške žrtvama kaznenih djela i specifično, žrtvama zločina iz mržnje u Hrvatskoj’ kao rezultat istraživanja koje je Kuća ljudskih prava provela od listopada 2017. do ožujka 2018. godine u okviru projekta ‘V-START – Podrška žrtvama kroz podizanje svijesti i umrežavanje’.

- Jedan od učinkovitih načina podizanja razine društvene svijesti o zločinu iz mržnje i dostupnoj podršci žrtvama jest sustavno prikupljanje podataka o zločinima iz mržnje koje treba učiniti dostupnima široj javnosti provođenjem različitih oblika kampanja, primjerice u medijima ili putem društvenih mreža. Važnost prikupljanja i objavljivanja takvih informacija dovodi do razumijevanje fenomenologije zločina iz mržnje te slanja poruke da jedno demokratsko društvo neće tolerirati takvo ponašanje. Također, od izuzetne je važnosti jasno i nedvosmisleno osuditi svako nasilje, a posebno zločine počinjene iz mržnje. Tu istaknutu ulogu imaju društvene i političke ličnosti, posebice javni dužnosnici i političari - kaže Ivan Novosel i domeće da bi uz odlazak na teren političari trebali dati veći doprinos kreiranjem javnih politika za sprečavanje zločina iz mržnje. Za početak, mogli bi izdvojiti značajnija sredstva za edukaciju policijskih i pravosudnih djelatnika o zločinu iz mržnje ili uložiti u sustav podrške žrtvama i svjedocima.

Možda bi tada došlo i do usklađivanja evidentiranja takvih djela, za koja različite ustanove sada koriste različite metodologije prikupljanja podataka. Naš sugovornik kaže da primjerice Ministarstvo pravosuđa ne iskazuje podatke o vrstama djela počinjenih iz mržnje, ali prikuplja one o karakteristikama žrtava, MUP ima podatke o kaznenim djelima, ali u svima nisu jasni motivi počinjenja djela, dok podaci DORH-a govore o predmetima u prethodnoj fazi postupka, dakle prije započinjanja sudskog postupka. Također, na internetskoj stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji smo uz temu također kontaktirali, ali do objave ovog teksta nismo dobili odgovor, dostupne su tek šture brojke bez dodatne razrade diskriminacijske osnove (motivacije), broj pravomoćnih osuđujućih presuda nije nužno vezan uz godinu u kojoj se statistike prikupljaju te općenito podaci nisu strukturirani na način koji bi omogućio njihovu analizu i daljnju razradu za bilo kakav plan djelovanja. Zaključak je da niti jedno državno tijelo ne evidentira, adekvatno i sveobuhvatno, broj incidenata iz mržnje, što bi trebalo služiti kao početna točka za daljnje djelovanje, poput dobrih praksi koje postoje u Finskoj ili Ujedinjenom Kraljevstvu. Državi očigledno nije stalo da na ovoj bazičnoj razini krene rješavati probleme vezane uz procesuiranje i smanjenje zločina iz mržnje.

Neadekvatan je i sustav podrške žrtvama tih zločina jer ne postoje udruge koje pružaju podršku isključivo tim žrtvama, kaže Ivan Novosel. Postojeći oblici institucionalne i neinstitucionalne podrške namijenjeni svim žrtvama kaznenih djela dostupni su i žrtvama zločina iz mržnje. Određene oblike pravne i/ili psihosocijalne potpore žrtvama zločina iz mržnje u pravilu pružaju one udruge čije je djelovanje usmjereno na zaštitu i promicanje prava ugroženih društvenih skupina – LGBTIQ osoba, žrtava rodno uvjetovanog nasilja, pripadnika nacionalnih manjina, migranata i drugih.

- Iako Zakon o kaznenom postupku izdvaja žrtve zločina iz mržnje kao skupinu kojoj se treba posvetiti posebna pažnja prilikom provođenja pojedinačne procjene žrtava radi utvrđivanja posebnih mjera zaštite, u stvarnosti takva zaštita izostaje jer motiv mržnje nije prepoznat. Iz našeg istraživanja s udrugama pružateljicama pravne i/ili psihosocijalne podrške žrtvama, kao i sa sudskim odjelima, proizlazi kako oni gotovo nisu imali iskustva u radu sa žrtvama zločina iz mržnje. Iz navedenog se zaključuje da postoji određeni stupanj neznanja u prepoznavanju žrtve zločina iz mržnje, i od strane nadležnih tijela i od društva u cjelini - zaključuje Ivan Novosel.