Navršava se sto godina otkako je u Frankfurtu osnovan Institut za društvena istraživanja u kojem su postavljeni temelji onoga što nazivamo kritičkom teorijom. Dobru historizaciju raznih generacija i opusa mislilaca koji su kroz nju prošli dao je Lukas Meisner u članku napisanom za njemačko izdanje časopisa Jacobin. U ishodištu te teorije bili su originalni doprinosi marksizmu, no bilo je i skretanja u apologije zapadnih demokracija kao "manjeg zla", nakon iskustava s fašizmom i staljinizmom, režimā koje poneki pripadnici teorije izgovaraju u jednom dahu.
Mi se nećemo baviti kronologijom "starije sestre", kako je kritičku teoriju nazivao praksisovac Gajo Petrović, nego ćemo podsjetiti na njezinu bogatu recepciju u Jugoslaviji, naročito od 1960-ih do 1980-ih godina. Podsjetimo, kritička teorija u nas je tada bila uvelike prihvaćena, prevedena su gotovo sva važna djela njezinih glavnih mislilaca, pa i ona nastala puno ranije, a postojala je i njezina kritička recepcija.
Neki sljedbenici, barem u dijelu svoje karijere, poput Ericha Fromma doživjeli su i široku prihvaćenost, a njegove knjige i popularnost, što nije uobičajeno za filozofsku literaturu. I Herbert Marcuse bio je čitan, naročito u razdoblju svojih najpoznatijih knjiga, poput "Erosa i civilizacije" i "Čovjeka jedne dimenzije". No oni su bili "otpadnici" u odnosu na glavnu struju Instituta, koji su za života vodili Max Horkheimer i Theodor Adorno.
Relativno su kasno u nas prevedeni njihovi rani, temeljni tekstovi koji su nastali uglavnom 1930-ih godina. Oni su objavljeni 1982. u dva sveska koji su naslovljeni jednostavno "Kritička teorija". Tada je već došlo do prvih sistematizacija i smještanja te teorije u kritiku njene prve generacije. Pisali su se doktorati o relativnom neuspjehu njene prvotne intencije, no ona se i dalje čitala i prevodila.
Sve se promijenilo ranih 1990-ih, kada je lijeva misao pometena, naročito u državama koje su zahvaćene ratom za jugoslavensko nasljeđe. Pritom mislimo na teritorije i materijalna dobra, a ne na diskontinuitet koji je zahvatio ona duhovna. Jer kako se s povijesne scene željelo ukloniti jugoslavenski socijalizam, tako su i oni mislioci i grupe koji su spram njega bili kritični s lijevih pozicija, također izgubili tlo pod nogama.
Trebalo je proći neko vrijeme da se ljevica pokuša pribrati. U toj smo fazi i danas s obzirom na to da još uvijek mucamo u usporedbi s našim sretnijim prethodnicima. No, sada kada je marksizam opet moguća lijeva pozicija, on je krenuo drugim tokovima. U prvi je plan izbila kritika političke ekonomije, dok je "civilizacijska" kritika kapitalizma u svojoj povezanosti s psihoanalizom i drugim multidisciplinarnim pristupima ostala na margini.
Iznimaka je ipak bilo, makar i u formi sjećanja na teorijski bogatija vremena, ali i s novim izdancima, novim autorima koji su se u međuvremenu formirali. Takav jedan zbornik je i "Kritička teorija društva" koji je objavljen još 2010. u izdanju Udruženja za filozofiju i društvenu misao u Banja Luci. Pokušaj je to različitih revalorizacija prošlosti, ali i novih pristupa. U njemu pišu autori s naših prostora, kojima su priključeni tekstovi Christopha Hubinga i Axela Honnetha.
U svom prilogu "Adorno i poslije njega" Nadežda Čačinovič tako varira Adornovu misao uvodne rečenice njegove "Negativne dijalektike" o tome da filozofija ostaje na dnevnom redu jer je propušten trenutak njenog ozbiljenja. Pa ako je to za Adorna vrijedilo u prvoj polovici 20. stoljeća, koliko vrijedi danas kada živimo u vremenu neoliberalne kontrarevolucije? "Može li Adorno biti, odnosno da li je još uvijek, paradigmatični predstavnik filozofije kao kritike", pita se Čačinovič.
Podsjeća na njegova glavna djela, na "Dijalektiku prosvjetiteljstva" koju je napisao u suradnji s Horkheimerom, djelo koje preispituje svako pa i vlastito povjerenje u napredovanje spoznaje. Pita se zašto čovječanstvo umjesto da prijeđe u istinski ljudsko stanje zapada u novu vrstu barbarstva, zašto se prosvijećene mase bez otpora podređuju despotizmu i prihvaćanju novoiznađene mitologije. Horkheimer i Adorno zaključuju da je povijest ovladavanja prirodom ujedno i povijest ugnjetavanja čovjeka po čovjeku, da odnos mitskog i prosvijećenog mišljenja nije napredovanje, da je već mit prosvjetiteljski napor, a prosvjetiteljstvo mit.
Da li je strukture moći moguće dovoditi u pitanje samo simboličkim gestama? Proboj u drukčije nije za Adorna ni neizbježan ni nemoguć. Mišljenje u negativnoj dijalektici treba misliti i protiv samog sebe da bi bilo istinito. Autorefleksija i prelaženje u materijalizam izravno su povezani.
Danas "poslije Adorna" susrećemo niz modela. Čačinovič u klasifikaciji ide za Slavojem Žižekom. Nekoliko je putova, najjednostavnije rečeno. Prvi je onaj koji je sam sebe zvao "trećim": borba za emancipaciju unutar zadanih pravila, socijaldemokratska opcija sa zdravorazumski ograničenim ciljevima. Kao pripadnika drugog puta Čačinovič na tragu Žižeka navodi Simona Critchleya, koji ističe mogućnost otpora u šavovima i međuprostorima postojećeg.
To je "beskrajno zahtijevanje", da citiramo naslov knjige tog autora. Kao treću skupinu Žižek vidi one koji priznaju uzaludnost borbe i započinju čekanje. To pripisuje Giorgiju Agambenu i kasnom Adornu, pri čemu nas samo još neki Bog može spasiti, što je parafraza Heideggera. Postoje i oni koji priznaju povremenu uzaludnost borbe, ali nastavljaju sa stalnim postavljanjem zahtjeva. Oni se često bave kulturalnim studijima, gdje održavaju kritičku svijest. Tu su još borci, npr. zapatisti, kao osporavanje s periferije.
Slijedi Ernesto Laclau za kojega se može primijeniti formulacija poput kontingencije, oblik političke i ideološke borbe za hegemoniju. Pa Antonio Negri i Michael Hardt, za koje postoji neumitni proces, vjerovanje da će se putem proturječja i njihova razrješenja doći do apsolutne demokracije. U tom moru nedostatnih reakcija, Čačinovič im pripaja i samog Žižeka i Alaina Badioua, u njihovoj borbi za, prema njezinu mišljenju, izgubljene slučajeve lenjinizma i maoizma. Tu je još i Hannah Arendt, pa Jürgen Habermas i njegovi učenici, koji također drže vezu s liberalizmom...
Slobodan Sadžakov osvrće se u svom prilogu na egoizam kao temu frankfurtske škole, a razmatra ga na primjeru Frommovih i Horkheimerovih djela. Oni tom problemu pristupaju u njegovoj povijesno-procesnoj dimenziji. U njih egoizam nije shvaćen samo na psihologijski način, kao izraz neke čovjekove navodno nepromjenljive prirode, nego u njegovoj praktičkoj kompleksnosti, kao interakcija moralne, ekonomske, pravne i političke sfere.
U središte svojih analiza, mislioci frankfurtskog kruga stavili su kapitalizam, kao aktualni vladajući sistem društvenosti, koji se razlikuje od prijašnjih koncepata. Temeljni interes frankfurtovaca bio je vezan za razumijevanje bitnih formi moderne društvenosti, pa je i problemu egoizma pridano važno mjesto u okviru napora razumijevanja realiteta modernog subjekta.
Tu je i neizbježna tema Auschwitza, koju Predrag Krstić obrađuje u svom prilogu "Auschwitz, Adorno i posle". Kritika "opčinjenosti" Auschwitzom prve generacije ovdje je dana kroz stanovitu teorijsku pacifikaciju i odmjereno smještanje holokausta u diskontinuiranu ravan jednog "nedovršenog" nastavljanja i dovršenja vrijednog projekta.
Tu je u pitanju komunikativno-teorijska preorijentacija kritičke teorije u djelu Habermasa i njegovih nastavljača. No u najmlađoj generaciji Adornovih učenika, poput Detleva Claussena, na djelu je svojevrsna revizija jednom već revidirane kritičke teorije, jedan prelomljeni i diferencirani povratak izvornim uvidima u odlučnost iskustva holokausta.
Vratimo li se stotoj obljetnici Instituta, možemo zajedno s Lukasom Meisnerom zaključiti kako treba slaviti obljetnicu i iznova promišljati dosege kritičke teorije. On predlaže da to činimo tako što ćemo im pridodati i druge marksističke suvremenike. Za njega su to György Lukács i Karl Korsch, koji također svoja glavna djela pišu još 1920-ih godina. Kritička teorija treba korekciju kritičke marksističke teorije, naročito protiv njenih liberalnih zastranjenja.
