Meni je u tom gradu bilo lijepo, nemam se šta žaliti. Ok, nije bilo puno para, studentska oskudica, ali sam shvatio nakon nekog vremena da je ono što mi najviše nedostaje kafana. Nisam mogao naći tamo svoju kafanu – riječi dobrog poznanika iz Sarajeva navodim po sjećanju, prošlo je puno godina od tog razgovora, pa iskaz nije doslovan citat, ali je poruka sadržaja autentična.
Razgovor se odnosio na razmjenu naših iskustava života u Ljubljani, njegovog nešto kraćeg, oko dvije godine, a mog ipak nešto dužeg, nepunu deceniju. Jasno, riječ kafana u ovom se kontekstu ne odnosi na doslovnu kafanu, kao niti na kavanu, kakvih je na prostoru Juge ostalo još ponešto.
Naleti se na njih sporadično tu i tamo, ali slike, pa onda i asocijacije na takva mjesta, najčešće su posredovane filmskim reprezentacijama iz vremena jugoslavenske kinematografije. Prijatelj je naravno pod riječju kafana mislio na nešto drugo. Zapravo se požalio kako u Ljubljani nije mogao pronaći svoj kafić, mjesto u obilju naizgled sličnih javno-privatnih prostora koje bi imalo "ono nešto" što bi ga u njegovom doživljaju učinilo distinktivno različitim od ostalih takvih srodnih lokacija, kafanu u kojoj bi se osjećao "kao kod kuće".
Bila bi to ukratko, ali opet nedovoljno precizno, kafana/kafić što "ima dušu", prostor u kojem smo se pronašli među drugima s kojima nas povezuju vrijednosti, afiniteti, doživljaji, životno-stilski maniri.
Uz stotine, možda i hiljade filmova, kao i muzičkih oda koji su ovjekovječili takve motive, napisane su jednako tako brojne književne posvete kafanama, birtijama, krčmama i kafićima, a neke su od njih tako postale kultna mjesta uz koja se često vežu i anegdotalne povijesne memorabilije.
Tako će se recimo do danas, uz spominjanje Miroslava Krleže – da ostanemo primjerom na domaćem terenu – nerijetko navoditi dobro poznata referenca, ona o posjetama književnika kavani hotela Esplanada pored zagrebačkog Glavnog kolodvora.
Wikipedia na engleskom nastanak mjesta zvanog kafana/kavana povijesno smješta u jugoistočnu Evropu, odnosno Balkan, i vezuje uz razdoblje Otomanskog Imperija na tom prostoru.
Koliko spomenute reprezentacije takvih mjesta mogu biti autentične i vjerne svojim ishodišnim motivima, uvidio sam sasvim slučajno, prilikom kratkotrajne posjete Helsinkiju prije više od deset godina. Dolazak u glavni grad Finske, pa makar samo na vikend, nije mogao proći bez odlaska u kafić Corona koji je 1992. otvorio čuveni režiser Aki Kaurismäki, zajedno s bratom Mikom, također redateljem.
Nekoliko sati provedenih u tom kafiću približilo mi je doživljaj i shvaćanje estetike u filmovima Akija Kaurismäkija. Atmosfera tog mjesta i plejada ljudi što sam ih tamo vidio iskustvo je koje mi je pomoglo u razumijevanju vlastite fascinacije profilom njegovih filmova i likovima koji u njima defiliraju.
